Vijesti, 13. mart 2004. 

 

 Eminentni srpski analitičar crkvenih prilika, Mirko Đorđević u Podgorici promovisao svoju novu knjigu

Svetosavlje nema kulturnu vrijednost ali je politički veoma upotrebljivo

 

Podgorica - Jedan od eminentnih srpskih analitičara crkvenih prilika, Mirko Đorđević boravio je proteklih dana u Podgorici radi promovisanja svoje knjige "Srpska konzervativna misao" koju je publikovao Helesinški odbor za ljudska prava u Srbiji.
Tom prilikom Đorđević je najavio i svoju sljedeću knjigu koja će se baviti fenomenom svetosavlja, ali ne na način koji bi se mogao očekivati, jer kako Đorđević objašnjava, svetosavlje najmanje veze ima sa svetim Savom.
- U ovom slučaju se s uma smeće nešto što se ne bi smjelo smetnuti - sveti Sava u XII i XIII vijeku nije bio svetosavac u današnjem smislu te riječi nego bukvalno Evropljanin svoga doba, poput brojnih njegovih savremenika na Zapadu i Istoku. Pod današnjim svetosavljem razumije se jedan vrlo uzak ideološki koncept čije je porijeklo novijeg datuma. Pod svetosavlje se danas svrstava jedan nacionalistički obrazac koji kao kulturni obrazac nema veliku vrijednost, ali je politički veoma upotrebljiv. Sličan kontekst je dat i Njegošu. Njegoš na kulturnoj ljestvici stoji visoko ne samo u kulturi slovenskih naroda već i u kulturi evropskih naroda, što je njegova autentična vrijednost. Ali, i iz Njegoševog djela izvlačene su određene formulacije i pretvarane u političke slogane ili loše kulturne obrasce. To je inače stari problem kako čitati Njegoša i uopšte, velike pisce - kazao je Đorđević za "Vijesti".
Činjenicu da se u posljednje vrijeme crkva ponovo "centralizuje", i da je epicentar crkvene vlasti i djelovanja ne “među pastvom”, nego na samom vrhu njene hijerarhijske ljestvice, Đorđević vidi kao vrlo složen proces.
- U biti crkve je da ona formalno bude centralizovana u administrativnom smislu, ali crkva ne može da počiva na principu moći. Snaga crkve nije u nasilju i centralizaciji, nego u autonomiji ljudske ličnosti. S jedne strane u hrišćanstvu imate personalizam, a s druge imate institucionalizam. Na jednoj strani se osjeća ta tendencija da crkva bude moć. Čak spojena sa državom i da se u okviru nje centralizuje. Pred crkvom i danas kao i u prošlosti stoje dva puta: klerikalizacija društva - kojim se često išlo i koji donosi velike štete društvu i crkvi, a drugi put je permanentna evangelizacija društva što je pravi put hrišćanske crkve ali se njim rjeđe ide - kazao je Đorđević naglašavajući da govori samo u svoje ime, a ne kao dio bilo kakve organizacije.
Na pitanje kako pravoslavlje kao precizan i strogo utvrđen oblik hrišćanske vjere može dozvoliti kanonizovanje Nikolaja Velimirovića, i ko je kompetentan da odredi "dubinu kajanja" potencijalnog sveca ukoliko je kajanja i bilo, Đorđević kaže:
- Kanonizacija Nikolaja Velimirovića urađena je na jedan neobičan način, mimo tradicije naše crkve. U pravoslavnoj tradiciji ne postoji zvanična kanonizacija. Niko nije svetog Savu proglašavao svecem, nego su to vrijeme i tradicija same činile. U slučaju Nikolaja bitna je činjenica da je to izvedeno bez šire i temeljnije rasprave. Niko nikome ne može zabraniti koga će da smatra svetim, ali je trebalo detaljno proučiti njegovu, blago rečeno, kontroverznu ličnost. Jedan od parametara koji se, uslovno rečeno, moraju ispuniti je da se na njegovom grobu zbivaju čuda, da mu je tijelo netruležno itd. U ovoj kanonizaciji ima političkog momenta savremenog trenutka, ali svaku kanonizaciju, osobito u pravoslavlju potvrđuje vrijeme ili je zaboravlja. U crkvi je loše žuriti jer je najmanja crkvena jedinica vremena sto godina. Najveća vrijednost u crkvi je kada se neko pokaje, što je i na skali humanih vrijednosti velika stvar i čin duhovnog herojstva, te zato oko proglašenja svetaca treba biti strpljiv. Moderna crkva će tek u budućnosti dobiti punu moć jer će počivati na slobodnom izboru. Njene vrijednosti će biti čin slobodnog čovjeka i ona neće izgubiti na značaju - zaključio je Đorđević.

 

 

APEL da podstaknete i pomognete zaštititu nematerijalne kulturne baštine

Kolumne - Subota, 15. januar 2011. godine

Sekretarijatu UNESKO-a

APEL da podstaknete i pomognete zaštitu nematerijalne kulturne baštine (1.)

Nenamjenski objekat oskrnavio kulturnu baštinu
Crnogorska pravoslavna crkva obratila se 15. juna 2010. godine Organizaciji ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESKO) sa prijedlogom da se ta organizacija angažuje na zaštiti vrha planine Rumije kao nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore.
Zahtjev je utemeljen na stavu da je vrh Rumije, kao kulturna baština svih građana Crne Gore, odnosno svih naših nacionalnosti i vjeroispovijesti, oskrnavljena u ljeto 2005. kada je na tom mjestu protivzakonito postavljen jedan nenamjenski objekat koji se i danas nalazi na tom mjestu.
Pobjeda objavljuje u nastavcima integralno tekst obraćanja Crnogorske pravoslavne crkve UNESKO-u.

Redakcija


CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Cetinje, Gruda b.b - Montenegro
Autor: Stevo Vučinić
Sekretarijatu UNESKO-a
Međuvladinom odboru
GENERALNE KONFERENCIJE KONVENCIJE O ZAŠTITI NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE

APEL da podstaknete i pomognete zaštitu nematerijalne kulturne baštine

Obraćamo vam se zbog namjernog i organizovanog razaranja kultnog mjesta na vrhu planine Rumije visoke 1.595 metara i poništenja obreda iznošenja krsta Svetog Vladimira na njoj koji kao cjelina sačinjavaju našu osobenu crkvenu i duhovnu baštinu naročitog značaja. Nju štiti Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine koju je na 32. sjednici u Parizu održanoj 17. oktobra 2003. godine usvojio UNESKO a naša zemlja ratifikovala. Njome je članom 1. konvencije Međuvladin odbor generalne konferencije ovlašćen da osigura međunarodnu pomoć zemljama i narodima koji se suočavaju sa namjernim i organizovanim poništavanjem nematerijalne kulturne baštine na koji se i mi pozivamo. Zato što naročite političke prilike u našoj zemlji priječe zaštitu kultnog mjesta na Rumiji i kulta Svetog Vladimira koje je razorila i poništila Srpska pravoslavna crkva. Zato što njihova zaštita ne trpi odlaganje, ovim pismenim obraćanjem koje podupiremo obrazloženjem i dokumentujemo njegovu istinitost i naročitu vrijednost za naš narod, napose, i evropsku kulturu namjerni smo da vam pobudimo pažnju i ishodujemo vašu visoku zaštitu.
Vaša visoka zaštita, pomoć i podrška nam je neophodna jer je naša zemlja tek odnedavno ponovo stekla nezavisnost. Razaranje kultnog mjesta i samog kulta Svetog Vladimira izvršila je Srpska pravoslavna crkva 18. jula 2005. godine pod pokroviteljstvom njihovog vrhovnog pontifeksa u Crnoj Gori preosvećenog Amfilohija Radovića u naročitim prilikama u kojima su se tada nalazili naša zemlja i narod. Zaštitu i pomoć uputila joj je srpska vojska tada nazivana Jugoslovenskom narodnom armijom. Ona je za tu priliku helikopterom iz grada Bara transportovala limenu crkvu koju je nasadila na tumulu, kultnom mjestu na Rumiji. Preosvećeni Amfilohije ju je potom osveštao. Nakon tog čina običaj i obred iznošenja krsta Svetog Vladimira, koji se neprekidno iznosio na ovom kultnom mjestu, prekinut je i ne vrši se već šest godina. Jer su i pravoslavni i katolici i muslimani prekinuli zajedničko hodočašće s krstom na vrhu Rumije na Trojičindan, što je i bio cilj inspiratora i organizatora postavljanja limene crkve na kultnom mjestu - tumulu. Danas su prilike u zemlji takve da se Srpska crkva poduprta od države Srbije i od njihovih nacionalista u zemlji i od vana poziva na prava da njihovi objekti treba da uživaju zaštitu kao objekti u kojima se vrši vjerska služba. Pod time podrazumijeva i odnedavno nasađenu limenu crkvu na Rumiji. A istovremeno vrši i politički pritisak u zemlji, koji još od 1989. godine destabilizuje zemlju i sprečava administraciju da se posveti ovom i sličnim problemima. Jer je Srpska pravoslavna crkva poduprta silom još 1918. godine anektirala duhovnu sferu, posjela crkve i manastire u našoj zemlji i silom preuzela kompetencije Crnogorske pravoslavne crkve i do danas ih silom drži. Zahvaljujući nesebičnoj podršci srpske države ona je u posljednjih 20 godina u Crnoj Gori osnažila u mjeri da čak sa našom državnom administracijom dijeli suverenitet. Usuđuje se i da javno prijeti građanskom miru u zemlji. Takve političke prilike su paralisale državnu administraciju koja nije u stanju da uspostavi suverenitet na cijeloj teritoriji i u punom obimu. A Srpska pravoslavna crkva koristeći se takvim prilikama i zloupotrebljavajući sopstvenu harizmu kod prostog svijeta vrši organizovani i sistematski kulturocid. Nasrće na integrisanu kulturnu baštinu, poništava kultove, tradiciju i sve naše osobene duhovne vrijednosti, reinterpretira našu povijest i enterijerno i eksterijerno interveniše na svim sakralnim objektima na način koji nije prikladan našem ambijentu i ne poštuje autentičnu estetiku.
Pozivajući se na član 22, stavovi 2 i 3, Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine molimo vas da ovaj naš zahtjev za pomoć razmatrate kao prioritetno pitanje i da u cilju odlučivanja po njemu obavite analize i konsultacije koje smatrate potrebnim. Preporučujemo vam da se posredstvom nezavisne komisije koju biste uputili da ispita naše navode ili posredstvom ambasada evropskih zemalja u Podgorici upoznate sa prilikama u zemlji i uvjerite u istinitost naših tvrdnji.
Pozivajući se na član 17, stav 3, iste konvencije molimo vas da ovaj naš apel razmatrate kao slučaj izuzetne hitnosti i u konsultacijama sa našom državom obred iznošenja Vladimirovog krsta i kultno mjesto na Rumiji kao jednu cjelinu upišete na UNESKO-vu listu nematerijalne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.
Na temelju članova 20 i 21, navedene konvencije, od vas očekujemo da javno podstaknete, ohrabrite i pomognete našu administraciju da se odupre zlonamjernom kliru Srpske pravoslavne crkve u ovom pitanju i inicirate i podržite obnovu obreda iznošenja krsta Svetog Vladimira na tradicionalan način i obnovu kultnog mjesta na vrhu Rumije. Pa i da ih vi stavite pod vaše visoko starateljstvo, napravite studiju i uputite kao pomoć eksperte i stručnjake da ih kao cjelinu obnovimo i sačuvamo za buduća pokoljenja. Jer nam oni pružaju osjećaj osobenog crnogorskog identiteta i kontinuiteta našeg milenijumskog postojanja i opstojanja na našoj zemlji.

 http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-15&id=198944

Kolumne - Nedjelja, 16. januar 2011. godine

Sekretarijatu UNESKO-a

APEL da podstaknete i pomognete zaštititu nematerijalne kulturne baštine (2.)

CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Cetinje, Gruda b.b - Montenegro

Sekretarijatu UNESKO-a

Međuvladinom Odboru

GENERALNE KONFERENCIJE
KONVENCIJE O ZAŠTITI NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE

APEL da podstaknete i pomognete zaštititu nematerijalne kulturne baštine

ELABORAT

O ARHEOLOŠKOM LOKALITETU, KULTNOM I SAKRALNOM OBJEKTU, TUMULU NA RUMIJI, RAZLOZIMA I CILJEVIMA NJEGOVOG RAZARANJA, POSTAVLJANJA OBJEKTA NA NJEGOVIM TEMELJIMA I POSLJEDICAMA UKOLIKO SE TUMUL NE OBNOVI U PRVOBITNOM OBLIKU

PRETHODNO STANJE SAKRALNOG OBJEKTA NA RUMIJI


Na Rumiji, na koti 1595 metara nadmorske visine, nalazio se kultni i sakralni objekat, tumul, u osnovi oblika nepravilnog zaobljenog trougla. Osnova mu je formirana nepravilno zbog nepravilnog oblika terena na kojem je nasut. Visina mu je bila 4,30 metara a prečnik osnove mjereno po osi sjever-jug 16,50 metara.


ZAKONSKA ZAŠTITA SPOMENIKA KULTURE


Zakonom o zaštiti spomenika kulture Sl. 47/91, članom 6. predviđeno je da objekti i predmeti za koje se osnovano pretpostavlja da imaju svojstva spomenika kulture uživaju prethodnu zaštitu. Članom 9. predviđeno je da se spomenici kulture i spomenici koji uživaju prethodnu zaštitu ne smiju uništiti, oštetiti niti bez saglasnosti Republičkog odnosno Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, mijenjati njihov izgled ili namjena. Članom 23. definisano je da su arheološki spomenici djelovi zemljišta koji sadrže ostatke građevina i drugih nepokretnih objekata, grobnih i drugih nalaza, kao i pokretni predmeti iz ranijih istorijskih razdoblja, a od posebnog su kulturnog i istorijskog značaja. Članom 58. predviđeno je da radnje koje mogu prouzrokovati promjene na spomeniku kulture mogu se preduzeti samo na osnovu prethodne dozvole republičkog, odnosno Regionalnog zavoda. Članom 59. propisano je da republički, odnosno Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture može u svakom trenutku obustaviti već započete radove i spriječiti radnje koje bi mogle ugroziti spomenik kulture. A članom 63. utvrđeno je da se arheološka istraživanja mogu vršiti samo na osnovu dozvole Republičkog zavoda. Dozvola iz stava 1 ovoga člana izdaje se samo naučnim, odnosno stručnim organizacijama koje ispunjavaju uslove: sačinjen projekat o istraživanju, stručni kadar i obezbijeđena sredstva za izvođenje radova i konzervaciju iskopina.
Dakle, Rumija je nesporno arheološki lokalitet, kultno mjesto i tumul kao sakralni i kultni objekat i podleže spomeničkoj zaštiti kao objekat od izuzetnog značaja ne samo kulturnog već i političkog, zbog čega ga treba naročito štititi. U svakom slučaju on je zbog svoje starine i dio evropske i svjetske kulturne baštine.


KULTNO MJESTO NA RUMIJI


Na Rumiji, na nadmorskoj visini od 1595 metara, od davnina je kultno mjesto na kome se nalazi kultni objekat od nasutog kamenja na kome se tradicionalno, na Trojičin dan, vrši obred, neprekidno, čak, 2500 godina. Sakralni i kultni objekat je u obliku tumula ili, kako ih narod zove, gomile ili mogile. U njemu je, svojevremeno, dakle, prije nekih 2500 godina najvjerovatnije sahranjena izvjesna izuzetno harizmatska ličnost plemena Labeata koje je, u praistorijsko vrijeme, nastanjivalo priobalje Skadarskog jezera. Sahrana je obavljena na način tradicionalan za sahranjivanje pod tumulima. Dakle, na najistaknutijem mjestu vrha Rumije, najvjerovatnije, plitko je ukopan sanduk od kamenih ploča u kome je sahranjen pokojnik u zgrčenom stavu. Moguće, i da je pod tumulom pohranjen pepeo pokojnika. A potom je plato na kojem je pokojnik ukopan u kameni sanduk ili na kojemu je pohranjen pepeo nasut kamenjem tako da se oblikuje humka. Ova humka je uvećavana godinama, decenijama i vjekovima jer su plemenici koji su njegovali kult pokojnika svake godine u određeno kalendarsko vrijeme donosili kamenje i ostavljali ga na postojećoj gomili. Tako je praktikovano u staro vrijeme a praktikuje se i danas.


POVIJEST KULTA RUMIJE


Nakon što je prvih vjekova nove ere hrišćanstvo uzelo maha na ovom prostoru, crkvene institucije, s ciljem hrisitjanizacije stanovništva koje se teško odvikavalo od svoje stare narodne religije, izvršilo je takozvanu reinterpretatio cristiana. Dakle, sam kult i ritual je hristijanizovan na taj način što je okolno stanovništvo, naćerano silom hrišćanske vlasti, nastavilo da njeguje kult ali u promijenjenim uslovima na promijenjen način. Tako je kult preistorijskom pretku zamijenjen kultom svete Trojice koja je, na neki način, supstituisala i vrhovno Ilirsko božanstvo. Pa je pred povorkom koja je na dan svete Trojice vršila ritual nošen je krst i pjevale su se i narodne i crkvene pjesme. Na taj način je u dugom vremenskom periodu uspostavljana tradicija prilagođena crkvenoj doktrini. Međutim, zbog snažnog otpora naroda koji je, očito, odbijao da se okane praktikovanja praistorijske tradicije, krajem 10. ili 11. vijeka, crkvena jerahija, namjerno je uspostavila simbiozu između kultnog mjesta, krsta svetog Vladimira, i kultnog akta koji je praktikovan na tumulu na Rumiji. Dokaz tome je činjenica da je sveti Vladimir pogubljen 22 maja a njegov krst se iznosi na Rumiju umjesto na taj datum, tek, na Trojičin dan koji pada u junu mjesecu.


O SVETOM VLADIMIRU


O svetom Vladimiru u "Ljetopisu popa dukljanina" najstarijeg crnogorskog pisanog spomenika, pisanog najvjerovatnije oko 1175 godine. piše: "...Glava mu bi odsječena 22. maja....Da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi vjernici skrhani raznim bolestima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave... Njegovo tijelo leži u cjelosti sačuvano i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara" U komentaru Letopisa, dr. Slavko Mijušković navodi riječi Ivana Jastrebova o krstu:"...prastari krst je sačuvan, i nahodi se kod Đura Androvića u selu Mikulićima. Koliko se poštuje ovaj krst , može se suditi po ovome. Turci kad ga dižu zbore ovako: "Krst se diže, Bog se moli, Gospodi pomiluj!"Tako i sad pri svetkovini oni izgovaraju te reči sa pobožnošću i smirenošću. Inače, krst koji se iznosi na Rumiju je srebrom okovani isti onaj drveni krst koji je makedonski car Vladislav poslao knezu Vladimiru kao zalog da ga neće ubiti ukoliko se odazove njegovom pozivu i dođe u njegov dvor u Prespu. Međutim, kada je doputovao u carsku prijestonicu na Prespanskom jezeru Vladislav je iznevjerio obećanje i odrubio mu je glavu ali je dozvolio njegovoj ženi, kćeri makedonskog cara Samuila, da njegovo tijelo preuzme i sahrani u mjestu Krajina, podno Rumije đe je bio Vladimirov dvor. Njegove mošti su bile sahranjene u krajinskoj crkvi svete Marije i na moštima je bio položen, upravo, taj krst. U vrijeme Stefana Nemanje njegove moći su krajinski monasi spasili ispred Nemanjinog bijesa koji je bio namjerio da ih spali da bi uništio njegov kult. Pa su ih prenijeli u manastir svetog Jovana kod albanskog grada Elbasana đe se i danas nalaze. Ali je Vladimirov krst je, ipak, ostao u posjedu stanovnika Krajine. Zato njegov kult i kult njegovog krsta naročito njeguje stanovništvo koje živi s obje strane podnožja Rumije. A poštovan je kao svetac na prostoru koji zahvata pojas širok od mora pa do planinskih vijenaca Prokletija i Šare između gradova Bara i Ohrida. Mada se štuje i u Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj.


ZAKLJUČNO RAZMATRANJE


Nesumnjivo je da su ovaj kult na Rumiji prvobitno njegovali pripadnici lokalnog plemena Labeata. Takođe, krajem 6. vijeka, nakon naseljavanja i Slovena na našim prostorima, slovensko-ilirsko stanovništvo nastavilo je da ga njeguje do 10. vijeka, moguće, u nešto izmijenjenom obliku. Ali od 10. vijeka, u ritualnom i kultnom smislu, u hristijanizovanom obliku kakvog ga mi danas znamo. Međutim nesporno je da je ovaj kult vršen na ovakav način, u tako dugom periodu, jedinstven na čitavom Balkanu i predstavlja relikt kulta čija se starost mjeri vremenom od, bar, nekih 25. vjekova. Sa etnološkog i kuturološkog stanovišta predstavlja evropski raritet i pripada evropskoj kulturnoj baštini koja se kao takva mora zaštititi u neizmijenjenom obliku. Zaštitu, prirodno, treba da uživa i kultno mjesto, vrh Rumije i kultni i sakralni objekat, tumul na Rumiji. Svaki nasrtaj na njih predstavlja svojevrsni zločin sa naročito teškim posljedicama po mir i ljubav u podrumijskom kraju. To dokazuje i izuzetno poštovanje koje uživa kod pripadnika sve tri konfesije koje su se na ovom prostoru začele od 11. do 16. vijeka. Dakle, to je još jedan dokaz da je kult, kultno mjesto i kultni objekat na Rumiji stariji od 11. vijeka, odnosno, vremena u kojem je knez Vladimir vladao crnogorskom kneževinom Dukljom.


RAZLOZI RAZARANJA TUMULA


Ovakav nasrtaj na iznimnu kultnu i kulturnu vrijednost koja čini posebnost crnogorskog prostora i Crnogoraca kao nacije podstaknut je željom velikosrpskih nacionalista da izvrše reinterpretaciju postojećeg kulta, raspire međukonfesionalne podjele u Crnoj Gori i posiju klicu mržnje među pripadnicima sviju triju konfesija koje ga visoko poštuju. Takođe i da supsitutišu crnogorske kultne i kulturne vrijednosti kao srpske. Dakle, da crnogorski prostor osvoje duhovnim a potom, prirodno, i drugim sredstvima. Njihova očita namjera je i da na ovoj svetinji, na mjestu limene, u pogodnom trenutku ozidaju moguće, čak, i sabornu crkvu. To čine sračunato i s ciljem da izazovu unutarcrnogorske sukobe koji će, sasvom sigurno, razorno djelovati, između ostalih, i na tokonfesionalno crnogorsko nacionalno biće, a čije je vezivno tkivo, baš, kult svetog Vladimira i Rumije. Zato su, između ostalog, i nasrnuli na njega.

Stevo Vučinić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-16&id=198997

Počinje bitka za nacionalne procente

 Vijesti, 14. januar 2011.

POLITIČKE PARTIJE ĆE OD FEBRUARA VODITI KAMPANJU DA UTIČU NA REZULTATE POPISA STANOVNIŠTVA

Počinje bitka za nacionalne procente

 

 

  Vladajuća koalicija i opozicija će u februaru početi s javnom, ali i terenskom kampanjom za popis stanovništva kako bi uticale na konačne rezultate izjašnjavanja građana. Iako političari u javnim nastupima ističu da je popis statističko pitanje, više istaknutih funkcionera vladajućih i opozicionih partija „Vijestima“ je potvrdilo da će za terensku kampanju uoči popisa biti pripravne čitave stranačke infrastrukture.

Prema tvrdnjama sagovornika „Vijesti“, vlast će pokušati da poveća procenat građana koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i govore crnogorskim jezikom, dok će se opozicija uglavnom truditi da zadrži sadašnji procenat Srba u Crnoj Gori.
„Vlast je svjesna da će se teško pred međunarodnom zajednicom opravdati eventualno drastično smanjenje broja Srba, ali će zato smanjiti broj onih koji su na prošlom popisu izjavili da govore srpskim jezikom. Po ugledu na predizborne kampanje očekujemo da će to biti najizraženije u državnoj administraciji, gdje su zbog straha od gubitka posla ljudi podložniji pritisku. Nama je cilj da Srbi ostanu na istom procentu, jer smo svjesni da će biti i onih koji će preko noći promijeniti naciju ako im se da dobra ponuda“, kazao je „Vijestima“ jedan od uticajnih opozicionih političara.

Iako je zakazan za 1. april, popis stanovništva je već bio tema na sjednicama većine stranačkih rukovodstava. U vladajućoj koaliciji, nakon prazničnih odmora, na najvišem nivou su počele konsultacije o sprovođenju popisa, dok se u SNP-u o popisu razgovaralo na posljednjoj sjednici Glavnog odbora.
Ta stranka za sada još nema jasnu strategiju o učešću u kampanji za popis, ali je sigurno da terensku kampanju neće sprovoditi sa ostalim opozicionim partijama. Nova srpska demokratija podići će stranačku infrastrukturu početkom februara, a intenzitet kampanje zavisiće od angažmana vlasti. Jedina opoziciona partija koja neće biti uključena u kampanju je PzP.

Budimir Aleksić iz Nove tvrdi da će ta stranka na svoje glasače uticati da se slobodno izjašnjavaju kao Srbi. On ističe da će kampanja biti javna, i da neće biti rada na terenu.
“Pratićemo hoće li vlast vršiti brutalnu kampanju u pravcu asimilacije i reagovati kod domaćih i međunarodnih institucija”, tvrdi Aleksić.
Prema tvrdnjama sagovornika „Vijesti“, partijski operativci obilaziti članove i simpatizere sugerišući im kako da se izjasne kada im popisivač dođe u kuću.
Portparol DPS-a Rajko Kovačević tvrdi da neće biti pritisaka na građane da se izjašnjavaju mimo svoje volje. Komentarišući najave opozicionih partija da će pozivati svoje glasače da se slobodno izjašnjavaju o svojoj nacionalnoj pripadnosti i jeziku kojim govore, Kovačević je upozorio da se time utiče na slobodnu volju građana.
“DPS ni u prethodnom popisu nije vršila političke kampanje povodom toga. Naprotiv, upravo oni koji sada upozoravaju na navodne pritiske na građane bili su veoma organizovani da utiču na građane”, upozorio je Kovačević.

Da vlast i opozicija imaju bogato iskustvo u političkoj zloupotrebi popisa, potvrdilo se 2003. godine, kada su obje strane bile poprilično upletene u friziranje konačnih rezultata. U atmosferi podignutih tenzija, predstavnici DPS-a i SNP-a tada su uspjeli da se dogovore o sastavu popisnih komisija i u čitavu priču uključe kancelariju OEBS-a koja je obećala nadgledanje popisa. Ipak, to ih nije spriječilo da, zbog otvorenih najava kraja državne zajednice SCG, podignu stranačke infrastrukture i direktno utiču na nacionalno prebrojavanje. Nakon kampanje tokom koje su aktivisti obilazili glasače, a pojedini popisivači sugerisali domaćinima kako da se izjasne, u Crnoj Gori je izbrojano 43 odsto Crnogoraca i 32 odsto Srba.

Opozicija ulazi u bitku jer se najviše bori za glasove Srba

U političkoj javnosti nije tajna da su rezultati popisa od velikog značaja za dalje partijsko pozicioniranje. Prema toj „izbornoj računici“ najveća borba vodiće se među opozicionim strankama koje pretenduju na glasove Srba. S obzirom na to da izborni rezultati pokazuju da Srbi u Crnoj Gori najviše glasaju za opoziciju, borbom za očuvanje postojećeg broja građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, opozicione partije zapravo će se boriti za čuvanje svog biračkog tijela.
U političkom nadmudrivanju stranke će pokušati da se nametnu kao ekskluzivni zaštitnici svog naroda pa se, prema tvrdnjama sagovornika „Vijesti“, ne očekuje zajednička kampanja opozicionara.
Tako se očekuje da manje stranke poput DSS-a i NS-a, agresivnijom kampanjom pokušaju da podignu svoj politički rejting, dok će se Nova truditi da zadrži svoje biračko tijelo. Da ni SNP neće ostati uzdržana prema provjerenim glasačima, može se zaključiti prema izjavama najviših funkcionera koji sve otvorenije zagovaraju zaštitu srpskog jezika i upozoravaju na navodnu asimilaciju Srba.
„ Ukoliko popis pokaže nagli pad Srba nije isključeno da neke partije kasnije preispitaju svoje programske orijentacije“, upozorio je jedan od opozicionih funkcionera.

Pratićemo i obuku popisivača

Vuksan Simonović iz SNP-a upozorava da ta stranka neće dozvoliti manipulacije, pojašnjavajući da će SNP, prema ranijem dogovoru opozicije sa tadašnjim ministrom finansija Igorom Lukšićem učestvovati u opštinskim popisnim komisijama.
Prema tom dogovoru na čelu popisnih komisija biće predsjednici opština, dok će među sedam članova dvojica biti iz opozicije. Predstavnici opštinskih komisija učestvovaće u odabiru popisivača, kojih će biti oko 3.000. Povodom toga juče su u MONSTAT-u bili Simonović i Miodrag Živković iz SNP-a i Novo Vujošević iz Nove.
„SNP će u mjeri kojom neće politizovati popis dati svoj maksimalni doprinos da se građanima pruži mogućnost da slobodno bez prisila daju podatke. Naši predstavnici u opštinskim komisijama, između ostalog, pratiće obuku popisivača, davanje uputstava i preliminarno objavljivanje rezultata popisa. Sve te radnje moraju biti transparentne i mi ćemo na tome maksimalno insistirati“, ističe Simonović.

Na udaru će biti i Muslimani

Osim Srba pod posebnim pritiskom na popisu u aprilu bi se mogli naći Muslimani. Ističući da, zbog međunarodne javnosti, vlast neće smjeti da radikalno smanji broj Srba, sagovornici „Vijesti“ pribojavaju se da bi se Muslimani mogli naći pod najjačim udarom. Njihov broj bi, prema najavama, osim Crnogoraca mogli da smanje i Bošnjaci.
„Na prošlom popisu drastično je smanjen broj Roma, koji su se izjasnili kao Crnogorci. Na ovom izjašnjavanju to bi moglo da se desi Muslimanima. Njih će pokušati da asimiliraju uglavnom Bošnjaci, ali i Crnogorci, i ukoliko ne bude neke intervencije sa strane tu bi se mogao desiti najveći pad. Poseban problem je što predstavnici tog naroda nijesu angažovani ni u javnosti niti na terenu“, smatra jedan od sagovornika „Vijesti“.

Hoće li se Đukanović uključivati?

Dok u vladajućoj koaliciji očekuju agresivniju kampanju samo u slučaju da se u nju uključi predsjednik DPS-a Milo Đukanović, u opoziciji misle da će bivši premijer, zbog partijskih nesuglasica, povući ručnu.
„Očigledno je da potpredsjednici DPS-a Svetozar Marović i Filip Vujanović nijesu za radikalne izmjene u nacionalnom prebrojavanju, pa bi zbog toga Đukanović mogao biti obazriviji. S obzirom na to da zna ko su mu glavni rivali uoči stranačkog kongresa, ne bi bilo politički pametno da ih sada provocira i tjera u savez sa opozicijom. Tada bi imao borbu na dva fronta a to mu ne bi bilo isplativo“, tvrdi jedan od sagovornika „Vijesti“.
U opoziciji očekuju da Lukšić neće raditi na podizanju tenzija uoči popisa.

 

Samir KAJOŠEVIĆ

Crnogorski indentitet: Blagota Eraković

Društvo - Petak, 14. januar 2011. godine 

Crnogorski identitet: Blagota Eraković

Odbrana je sa životom skopčana

Crnogorski indentitet: Simboli, jezik, nacija i kultura

Priča o tome kome se himna države Crne Gore dopada ili ne svodi se na neukus, kao da se radi o pjatu supe ili sakou, a ne o nečem što je simbol državnosti i demokratskog uređenja države. Po mnogo čemu, sudbina crnogorskog jezika je slična ili ista sa svim što ima prefiks „crnogorsko“ u Državi Crnoj Gori

Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
Ne bih želio da budem shvaćen patetično, ali odgovor je samo jedan i kratak: „Nedefinisana snaga države“.
Imam utisak da smo poslije referenduma 21. maja 2006. u mnogim stvarima bili zatečeni uspjehom referenduma, a po dobijanju samostalnosti, da li zbog poslovične mediteranske lijenosti, ili zbog neznanja, propustili da neke veoma važne stvari regulišemo zakonom o državnim simbolima, kako to rade sve demokratske zemlje svijeta.
Posebna je priča onih koji sebi dopuštaju da pred licem domaće i međunarodne javnosti skaradno sa nedostojnim gestovima sjede u najvećem zakonodavnom tijelu, Skupštini Države Crne Gore, dok se intonira državna himna. Priča o tome kome se himna države Crne Gore dopada ili ne svodi se na neukus, kao da se radi o pjatu supe ili sakou, a ne o nečem što je simbol državnosti i demokratskog uređenja države. Postavljam javno pitanje, onima koji se nedostojno i nedemokratski odnose prema simbolima države Crne Gore, kakvog se obraza kandiduju čak i za najviše državne funkcije i ko im može vjerovati da beskonačnim često i zamarajućim i netačnim pričama u Skupštini Crne Gore žele boljitak i napredak državi i narodu. Pitam i dalje javno: da neko takav pobijedi na izborima za najvišu funkciju u Državi Crnoj Gori, bi li za njim nosili stolicu da sjede i gestikuliraju dok visoki strani gost dostojanstveno ispoštuje himnu i pokloni se zastavi države u koju je došao.

Peta kolona

Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
Jezik je osnovno obilježje ljudskosti. On je živa istina o čovjeku kao mislećem i kreativnom biću. Nemati svoj jezik znači nemati sebe, ne ponašati se kreativno u zajednici koju zovemo država, ne postaviti sebe prema svijetu kao svjesnu individualnost koju čine: Država, nacija i jezik.
Po mnogo čemu, sudbina crnogorskog jezika je slična ili ista sa svim što ima prefiks „crnogorsko“ u Državi Crnoj Gori! Ovaj apsurd svjesnom građaninu bilo koje demokratski uređene države svijeta služio bi za nevjericu, a možda i za podsmijeh i pitanje: šta će takvim ljudima uopšte država. Mislim da su vjekovni utuci u državotvornu, nacionalnu i religijsku svijest Crnogoraca od strane hegemona sa strane stvorili i u Crnoj Gori petu kolonu, razvili petokolonašku, kvislinku i kolonijalnu svijest koja i dalje razdržavljuje i denocionalizuje Crnu Goru i Crnogorce i ne da im da budu svoji na svome!
Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
Rekao sam da je jezik živa materija i osnovno obilježje ljudskosti. Znači treba u književnu, govornu, zvaničnu strukturu crnogorskog jezika uvesti život. To je stručno i naučo pitanje par-ekselans kojim, prije svega, treba da se bave naučnici i za to školovani i osposobljeni ljudi: lingvisti, dijalektolozi, morfolozi, akcentolozi, dikcisti... To se sad postavlja pitanje: da li imamo dovoljan broj tih kadrova zainteresovanih za crnogorski jezik kao nerazdvojni dio osobnosti, misli i kreativnosti crnogorskog građanina. U svakom slučaju sam protiv arhaizacije crnogorskog jezika. Zalažem se za savremeni, živi, kreativni crnogorski jezik, koji je sa 32 slova i ijekavicom mnogo bogatiji od sličnih, kako to neuki kažu „kraćih“ jezičkih izgovora nekih južnoslovenskih naroda iz okruženja.

Duboka tradicija

Da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
Karikiranje, izrugivanje, ačenje... Sa Crnogorcima i crnogorskim jezikom nije ništa novo. Tu smo im i mi od velike pripomoći, naročito takozvana škola „Terazija“ i „Madere“. Nije to ništa novo. Tim se još od 1918, kada je bila zabranjena država Kraljevina Crna Gora, Crnogorska pravoslavna crkva, kao i crnogorski narod i sve što je crnogorsko, željelo silom nametnuti i utopiti u jednu drugu državnost i jedan drugi nacionalni i jezički osjećaj. O tome glasovito govore mnoga „književna“ i „naučna“ djela, danas je najmoćnija i najagresivnija televizija, gdje su u mnogim serijama i „prikazanjima“ Crnogorci stvoreni samo za sprdnju i kriminal. Duboka je ta tradicija u dugom vremenu, sjetimo se samo Nušićevog komada „Put oko svijeta“ i njegovog „Čovjeka sa nogom“ (nema čak ni lično ime u inpresumu), djela Nikole Pašića i mnogih znanih i neznanih sprdača i uništivača države i naroda Crne Gore. To karikiranje, ačenje i izrugivanje sa Crnogorcima i crnogorskim jezikom više govori o nemoći, neznanju i tupavosti onih koji to rade nego o dobroj namjeri jednog naroda i države da budu „svoji na svome“ kao što su i oni „svoji na svome“, a mi im hrišćanski i bratski želimo sve najbolje.

Pisani i nepisani dokazi

Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
Opet se moramo vratiti na „snagu države“ i zatečenost uspjehom referenduma o samostalnosti države Crne Gore. Po meni su stvari veoma jednostavne. Nije sporno, tu su dokazi, pisani i nepisani, da je postojala Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva dobrih 150 godina prije uvođenja te crkve u Ustav Knjaževine Crne Gore 1903. Dokaz za to da su se vladike crnogorske, svih njih pet iz svjetorodne dinastije Petrović-Njegoš, duhovni i svjetovni vladari Crne Gore u javnosti legitimisali bijelom panom na glavi, osnovnim znakom autokleralnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Tu su i djela, naročito doktora Nikodima Milaša, pravoslavnog mitropolita iz druge plovine 19. vijeka i danas od strane teologa i naučne javnosti priznatog za najvećeg pravnog kanonistu južnoslovenskog pravoslavlja. Tu činjenicu ne negiraju ni dobronamjerni obrazovani, pravoslavni teolozi. Po meni treba uraditi dvije stvari: prvo ograničiti vlast crkve na ono što je zaista crkveno i pravoslavno i koje im služi za održavanje i učvršćenje vjere. Drugo: objasniti im, oni to nažalost još uvijek ne shvataju, da Crna Gora nije više teistička država. To je prestala biti 1851. dolaskom na vlast knjaza Danila Petrovića-Njegoša. Od tada do danas, bez obzira na društveno uređenje, crkva je odvojena od države, po svim pravima, čak i međunarodnim, koja to definišu. Preuzimanje državnih poslova i prava od bilo koga, pa makar to bila i Crkva, upereno je direktno protiv države i pravnih normi koje to regulištu. Logika je da svako ko je napadnut ima pravo da se brani („Odbrana je sa životom skopčana“ - Njegoš). Tako treba posmatrati i pitanje vlasništva na imovinu u Crnoj Gori. Davno je rečeno: „Narodu narodnje, caru carevo“.
Posebna je priča o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i njenom statusu. Treba afirmisati državnim zakonima i uredbama definiciju same Svete Pravoslavne crkve, da svaka nezavisna međunarodno priznata država u kojoj je pravoslavlje većinska religija ima pravo na nacionalnu autokefalnu pravoslavnu crkvu. Ako bi država usvojila to vrhovno teističko pravo, lako bi se riješilo i pitanje svojine. Do tada, nijesam optimista, ne piše se dobro ni državi ni pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori.

Piše Blagota Eraković, reditelj

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-14&id=198846 

PODSJEĆANJE na 14. januar 1998. godine, kako su rušene Podgorica i Crna Gora

"Pobjeda", rubrika, Politika - Petak, 14. januar 2011. godine 

 

PODSJEĆANJE na 14. januar 1998. godine

Kako su rušene Podgorica i Crna Gora

Na današnji dan, prije 13 godina – 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića i njegovog koalicionog partnera prof. dr Božidara Bojovića, krenule su ka Vladi Republike Crne Gore. Te noći povrijeđena su 44 policajca i četiri civila.
Demonstracije pred Skupštinom su sazvane sa najavom da Bulatović neće predati dužnost izbornom pobjedniku Milu Đukanoviću već, kako je rekao, ,,narodu”. Na skupu su govorili Zoran Žižić i Predrag Bulatović.Pred zgradom Vlade dočekale su ih jake policijske snage. Do prvog kontakta između demonstranata i policije došlo je kada je jedan automobil projurio kroz masu, probio kordon policije i došao ispred zgrade.
Nakon toga, zgrada Vlade je zasuta kamenicama a policija je odgovorila
suzavcem. Demonstranti su se najprije razbježali, a onda opet vratili pred zgradu Skupštine.
Na rušilačke demonstracije reagovali su brojni građani osuđujući taj čin, a tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Filip Vujanović ih je uvjeravao da nakon dramatične noći policija garantuje punu bezbjednost. Tako je i bilo.
Sljedećeg dana na Cetinju je Milo Đukanović stupio na dužnost predsjednika Crne Gore. Na inauguraciji je pored ostalog rekao: „Bez ravnopravne države Crne Gore još manje može biti Savezne Republike Jugoslavije, a mnogi ne razumiju ili ne žele da shvate da je pitanje crnogorske državnosti i ravnopravnosti Crne Gore u jugoslovenskoj federaciji uveliko prevazišlo moći odlučivanja bilo kojeg pojedinca u Crnoj Gori ili izvan nje“.

Gdje su danas akteri
Momir Bulatović
Momir Bulatović je 18.februara u registar Ministarstva pravde Republike Crne Gore upisao novu političku organizaciju pod nazivom Socijalistička narodna partija Crne Gore. Sljedećeg mjeseca na prvom kongresu ove partije on je izabran za predsjednika. SNP je učestvovala na prijevremenim parlamentarnim izborima, ali je u jeku predizborne kampanje iznenada postao predsjednik Savezne vlade. Nakon toga dolazi do rascjepa u SNP, a Momira Bulatovića na mjestu lidera ove partije zamjenjuje takođe jedan od učesnika rušilačkih pohoda 14.januara 1998. godine, Predrag Bulatović.
Osnivanjem Narodne socijalističke stranke Momir Bulatović pokušava da se vrati na političku scenu Crne Gore, ali mu izborni rezultati nijesu opravdali očekivanja.

Zoran Žižić
Jedan od aktera pobune i rušenja 14.januara 1998. godine Zoran Žižić, takođe je doživio silaznu putanju na političkoj sceni Crne Gore. On je, istina, poslije oktobarskih previranja u Srbiji 2000. godine, u određenim političkim okolnostima, postao predsjednik Savezne vlade, ali je, slijedeći politiku Momira Bulatovića, takođe nakon toga pošao u ,,političku penziju“.

Predrag Bulatović
Kao nasljednik Momira Bulatovića na mjesto predsjednika SNP Predrag Bulatović se nakon 1998. godine zdušno zalagao za zajedničku državu Srbije i Crne Gore. Poslije referenduma 2006.godine kada su se građani Crne Gore ubjedljivom većinom izjasnili za nezavisnost, Bulatović je poveo SNP u nove parlamentarne izbore, ali ga je katastrofalan izborni rezultat prinudio da podnese ostavku i lidersko mjesto SNP prepusti Srđanu Miliću. Danas je poslanik SNP u Skupštini Crne Gore.

Dr Božidar Bojović
Dr Božidar Bojović, jedan od lidera bivše Narodne stranke, bio je najpouzdaniji partner Momiru Bulatoviću u rušilačkim demonstracijama 14. januara 1998. godine. Kasnije je suočen sa nespornim padom rejtinga ove partije i osnovao je Srpsku narodnu stranku, ali ga je i na toj poziciji, u unutarstranačkim previranjima vrlo brzo zamijenio dr Ranko Kadić. Nakon toga Bojović više nije pokazivao posebne sklonosti za bavljenje politikom.

Milo Đukanović
Samo jedan dan nakon rušilačkih demonstracija u Podgorici na Cetinju je Milo Đukanović inaugurisan za predsjednika Crne Gore, na osnovu rezultata predsjedničkih izbora. Tokom te godine, zbog sve složenije situacije na Kosovu i pritisaka iz Beograda kojima je bila izložena i Podgorica, imao vrlo intenzivnu diplomatsku aktivnost. U susretima na najvišem nivou u Londonu, Parizu, Rimu, Vašingtonu, Bonu, Beču Moskvi i Briselu, on se uglavnom protivio namjerama NATO da vojno intervenišu na Kosovu i ukazivao na potrebu demokratskih promjena u Srbiji kako bi se došlo do mirnog rješenja kosovskog pitanja. Đukanović je nakon isteka predsjedničkog mandata ponovo u više navrata na izborima osvajao premijersku poziciju, a prije isteka redovnog mandata ostavku na premijersku funkciju podnio je u decembru 2010. godine.

Filip Vujanović
Ministar unutrašnjih poslova u vrijeme rušilačkih demonstracija u januaru 1998. godine Filip Vujanović, samo šest mjeseci kasnije je na predlog predsjednika Republike Mila Đukanovića izabran za predsjednika Vlade Crne Gore. Nakon toga je dva puta biran za predsjednika države, jednom u okviru SCG, a zatim je postao i prvi predsjednik nezavisne Crne Gore. Na toj funkciji nalazi se i danas.

Piše Goran Popović

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-14&id=198844

Intervju „Pobjede“: Prof. dr Novak Kilibarda: Srpski političari i popovi opet napali Crnu Goru

"Pobjeda", rubrika Politika - Subota, 20. februar 2010. godine 

 

Intervju „Pobjede“: Prof. dr Novak Kilibarda

Srpski političari i popovi opet napali Crnu Goru

Nakon što smo izglasali nezavisnost, usvojili Ustav i nakon što nas je veliki svijet priznao, prvo što je trebalo uraditi poslije toga je da se u parlamentu ponište odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Nijesmo još riješili veoma krupne stvari - pitanje jezika, pogledajte kako se odnosimo prema našim istorijskim vertikalama – kako izgleda Žabljak Crnojevića, na šta liči Cetinje, šta nam stoji na Rumiji...


Bez sumnje je Prof. dr Novak Kilibarda ličnost koja je u novijoj političkoj istoriji Crne Gore imala zapaženo mjesto. Iako kaže da mu je politika bila samo hobi, često je bio u žiži političke javnosti i aktivno učestvovao u kreiranju demokratskog ambijenta u Crnoj Gori, pa i donošenju važnih odluka. Za „Pobjedu“ profesor Kilibarda govori o razlozima svoje transformacije od „svetosavskog unitariste“ do crnogorskog independiste, koaliciji sa liberalima, putu od opozicionara do potpredsjednika Vlade, a otkriva i neke do sada javnosti malo ili potpuno nepoznate detalje o političkim zakulisnim radnjama u vrijeme i neposredno nakon raskola u Demokratskoj partiji socijalista. Iako danas nije aktivan političar, njegova strast za svojim „hobijem“ ga ne napušta, pa ima puno toga da poruči i preporuči ljudima na najvišim državnim funkcijama u Crnoj Gori...
POBJEDA: Više nijeste aktivni u politici. Ipak, imate li šta da poručite ili preporučite onima koji danas vode Crnu Goru?
KILIBARDA: Moram reći da ima stvari koje me najblaže rečeno iznenađuju. Ne mogu da shvatim da niko ovdje ne primjećuje da je Crna Gora, kao međunarodno priznata država, izložena jednoj užasnoj opasnosti da iščili. Ne formalno kao država, nego da iščili kao država sa svim sadržajima, da ostane bez vlastite nacionalne prepoznatljivosti.
Rusija traži jedino uporište na Balkanu u Srbiji, a Srbija uz ogromnu pomoć Rusije, sve čini da uguši Crnu Goru, njenu naciju i sve ostalo. Zato smo danas svjedoci strašnih unitarno-klerikalističkih napada na Crnu Goru iz Srbije.
POBJEDA: Koji su to napadi?
KILIBARDA: Dolazi ministar inostranih poslova Srbije na svetosavsku svečanost bez dogovora sa Vladom Crne Gore. Novi partijarh srpski, dan nakon izbora, kaže da niti postoji crnogorska nacija, niti crnogorska crkva, niti iđe išta na svijetu crnogorsko.
Sve čini Srbija da pokaže kako je u „srpskoj Sparti“ sačuvala srpstvo.
POBJEDA: Pa šta tu zamjerate našim političarima?
KILIBARDA: Za mene je iznenađenje što predsjednik Vujanović, u takvim prilikama, ide da primi pravoslavno priznanje u Moskvi. To nije primjereno predsjedniku multietničke i vjerski složene Crne Gore. Iznenađuju me i njegove izjave da je razgovarao sa pravoslavnim patrijarsima koji su mu kazali da crnogorska crkva nije kanonski opravdana. Pa zašto je išao da razgovara s njima?
Gospodina Vujanovića izuzetno cijenim kao čovjeka, ali treba ponekad sagledati stvari u cjelini, saslušati više mišljenja kako bi se donijela dobra odluka.
POBJEDA: Šta, zapravo, po vašem mišljenju treba da se radi?
KILIBARDA: Nakon što smo izglasali nezavisnost, usvojili Ustav i nakon što nas je veliki svijet priznao, prvo što je trebalo uraditi poslije toga je da se u Skupštini ponište odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Poništenje Podgoričke skupštine značilo bi poništenje dekreta kralja Alčeksandra o uništenju Crnogorske crkve. Jer zemlja crkvena nije u doba tadašnje Crne Gore pripadala crkvi, nego državi, a crkva se samo njome služila. A danas sva ta crnogorska zemlja pripada jednoj unitarističkoj velikosrpskoj crkvi. Nije mi jasno kako Đukanović nije shvatio da je to trebalo uraditi.
POBJEDA: Mislite li da je to baš posao premijera Đukanovića?
KILIBARDA: Ne pjevam ja apoteozu Milu Đukanoviću, ali ako Đukanović, bez kojega Crna Gora danas ne bi bila nezavisna, ne riješi neke krupne stvari, ostaće one neriješene. Đukanović je pred velikim ispitom da riješi te krupne stvari.
POBJEDA: Koje su to još krupne stvari?
KILIBARDA: Sve one koje državu čine državom i narod narodom. Nijesmo, na primjer, još riješili pitanje jezika, pogledajte kako se odnosimo prema našim istorijskim vertikalama – kako izgleda Žabljak Crnojevića, na šta liči Cetinje, šta nam stoji na Rumiji...
Može ovdje biti i skijališta i marina i trgovišta, ali ako ne sačuva svoj identitet Crna Gora će iščiliti kao država. Ostaće joj granice, ali će postati novi Hong Kong.
I još nešto: Ako Crna Gora riješi da Srbiji proda Luku Bar iz temelja će biti poljuljana kao država. Barsku luku ne treba nikome prodavati. Kakva je potreba da se ona proda?
POBJEDA: Smatrate li vi to da predsjedniku i premijeru nedostaju savjetnici za te krupne stvari o kojima govorite?
KILIBARDA: Nijesu krivi savjetnici, nego oni koji biraju savjetnike. Bolje ti je dvorske budale da dovedeš koji će istinu govoriti, nego pametne ljude koji će ćutati.
POBJEDA: Da li vi to sebe preporučujete ?
KILIBARDA: Ako je išta poslije čitavog mog boravka u politici ostalo, bilo bi logično, da mogu biti savjetnik predsjedniku ili premijeru. Ne zbog mene, nego što to njima treba.Ne preporučuje sebe Novak Kilibarda kao čovjeka pametnijeg od drugih, nego kao čovjeka velikog iskustva i koji hoće da kaže to što zna i misli.
POBJEDA: Kada ste počeli da stičete ta politička iskustva?
ILIBARDA: Ja sam bio član Saveza komunista, čak i na nekim značajnim rukovodećim funkcijama, bio sam poslanik u Skupštini, ali su me 1971. godine isključili iz Partije, udaljili iz Skupštine i sa mjesta direktora Pedagoške akademije. Da nije bilo Veljka Milatovića, istjerali bi me i sa posla.
POBJEDA: Šta je bio razlog?
KILIBARDA: Napisao sam predgovor jednoj knjizi u kojoj se , kako su oni rekli, slavi narodni neprijatelj – Krsto Zrnov Popović. Zapravo je u toj knjizi objavljena tužbalica majke narodnog heroja Raka Mugoše, koji je poginuo u obračunu sa Krstom Zrnovim i koja kaže: Nije Krsto zec iz gore , nego junak Crne Gore, lakše će te žalit majka, kad pogibe od junaka. Ja sam se branio kao profesor, naučnik da se radi o književnoj analizi jednog djela, ali njihova procjena je bila da ne treba da slušaju „profesorska fraziranja“, nego da odmjere kaznu...
POBJEDA: Šta je bilo poslije?
KILIBARDA: Kasnije sam radio na fakultetu i nijesam uopšte učestvovao u politici.
POBJEDA: Nijeste se priključili ni AB revoluciji?
KILIBARDA: Ne. Iako je bilo nekako normalno da ja tu učestvujem, jer sam čovjek kojega su oni istjerali, nijesam uopšte ni na koji način učestvovao u tim dešavanjima krajem osamdesetih godina. Samo sam vidio da su pobijedili mladi i lijepi, u džemperima.
POBJEDA: Ipak, ubrzo osnivate Narodnu stranku...
KILIBARDA: Ovako je bilo. Nakon AB revolucije jednoga dana dobijem poruku posredstvom jednog novinara (zaboravio sam mu prezime) da bi bilo dobro da organizujem jednu stranku jer nastupa višepartijski sistem. I ja organizujem Narodnu stranku. Dakle, po preporuci koja je stigla iz vlasti koja je htjela da ima neku navodno opozicionu partiju.
POBJEDA: Znači li to da ste stranku osnovali po nečijoj narudžbi?
KILIBARDA: Da, bukvalno po narudžbi tadašnje vlasti. Oni su se tada poslužili jednom velikom vještinom, jer u AB revoluciji učestvovali su mnogi, ali nijesu svima mogli dati mjesta i položaje, pa su onda neki značajni učesnici te AB revolucije spremljeni u Narodnu stranku i tu su dobili funkcije. Neki ove činjenice predočavaju tako kao da je Udba osnovala Narodnu stranku. Jeste i Udba sigurno učestvovala, ali po nalogu tadašnje vlasti.
POBJEDA: Zašto bi vlast sama sebi pravila opoziciju?
ILIBARDA: Narodna stranka je osnovana po narudžbi tadašnje nove vladajuće strukture u Crnoj Gori, koja je vjerovala da će Kilibarda biti presrećan što je dobio takvo zaduženje i da će biti apsolutno uslužan čovjek.
POBJEDA: I vi ste na to pristali?
KLIBARDA: Prije svega hoću da kažem da sam u politiku ušao iz hobija, a ne kao čovjek koji će tu ostvarivati svoju egzistenciju. Ja sam i tada, dakle, prvo bio profesor Univerziteta, zatim kjniževnik koji objavljuje knjige, a onda i predsjednik Narodne stranke. Zato su ubrzo došli i prvi sukobi.
Navešću jedan karakterističan primjer. Uoči izbora dolazi jedna dama, bila je pravnik i član najužeg rukovodstva Narodne stranke, da joj ne navodim ime, i na sastanku Glavnog odbora sva srećna saopštava: Određeno je da ćemo imati 15 poslanika! A ja onda pitam: Ko je to odredio? Kakvih 15 poslanika? Kakvi su to nesrećni izbori i zašto će biti izbora kad je već određeno 15 poslanika?
u je nastala prva naprslina između političara koji je postavljen da bude uslužni i Novaka Kilibarde koji nije htio da bude uslužni političar. Tada počinju i prvi raskoli u Nardonoj stranci. Neki ljudi odlaze u Šešeljevu i druge stranke, neki se vraćaju odakle su prije došli, a Narodna stranka nastavlja svojom trasom koja je bila, najprikladnije kazano, svetosavsko - njegoševska.
POBJEDA: Otkud takva profilacija vaše politike, odnosno vaše stranke?
KILIBARDA: Pod uticajem nekakvog svog vaspitanja i kao čovjek iz patrijarhalne porodice, čovjek koji je od bukvara do fakulteta uvijek bio oduševljavan i Milošem, i Kosovom, i Svetim Savom, jednim narodom, jednim jezikom - i ja i Narodna stranka smo zastupali neke opšte srpske interese. Vjerovali smo u tom romantizmu da tako treba raditi.
POBJEDA: Tada ste često zajedno nastupali sa Radovanom Karadžićem...
KILIBARDA: Istina je. Malo gradova ima u Bosni đe prije ovoga rata nije govorila trojka – Karadžić, Rašković, Kilibarda. U to vrijeme su se i u Bosni osnivale stranke, pa bi, recimo, na jednom skupu u Foči došao predstavnik SDA Alije Izetbegovića da nas pozdravi, ai mi bismo spremili nekoga da pozdravi njihov skup.
Takođe, nema ni većeg grada u Srbiji đe Kilibarda nije govorio na velikim opozicionim skupovima sa Vukom, Zoranom, Vesnom... To je počelo kad su se okrenuli protiv Slobodana Miloševića, a i ja se pomalo počeo udaljavati od svoje unitarno-velikosrpske politike.
POBJEDA: Ali vi ste često bili viđeni i kod Miloševića...
KILIBARDA: Jednako su mene uvažavali i gospodin Milošević, patrijarh srpski, Dobrica Ćosić i drugi, jer je Srbija bila zamislila da crnogorske stvari rješava uslužnim potezima Crnogoraca. Kao pisac metaforično ću se izraziti: Nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom šakom, nego vazda crnogorskom rukom.
I oni su smatrali da sam ja veoma pogodan takav kadar – čovjek ozbiljnih godina, profesor Univerziteta, jer su naumili da Crnu Goru drže pod kontrolom preko uslužnih Crnogoraca. Najbolji primjer za to su gospoda Matija Bećković i Amfilohije Radović.
POBJEDA: Kada ste počeli da mijenjate politički kurs?
KILIBARDA: Počeo sam jednom izjavom koju sam stalno ponavljao - sa Srbijom, ali ne pod Srbijom, i zato su počeli tamo da mi zamjeraju. Dešavalo se nešto sasvim neobično – ja, čovjek u ozbiljnim godinama odjednom počinjem da sagledavam da ne idem dobrim putem, putem koji je koristan narodu kojem pripadam. Počeo sam da razmišljam – zar će od Garašaninovog Načertanija, pa preko 1918. godine, sada uz moju pomoć da dokrajče Crnu Goru. Onda sam strecnuo od takvog puta.
Nije se Novak Kilibarda okrenuo Crnoj Gori i crnogorskim interesima što me je crnogorska vlada amo pozvala i nasula mi korito, nego sam strecnuo, a nijesam se stidio da pred samim sobom priznam da se treba vratiti sa stranputice na pravi put.
POBJEDA: Zašto ste onda opet sa Koštunicom ušli u politički savez?
KILIBARDA: Kad su u Srbiji počeli da primjećuju da više ne idem baš velikosrpskom trasom i da sam ipak samo „relativno“ Srbin, poslužio sam se lukavstvom i sa Koštunicom napravio jedan ideološki savez, sa namjerom da na nivou zajedničke države napravimo koaliciju koja bi mogla da sruši Slobodana Miloševića. Koštunica je na kraju izbjegao da se priključi tom našem koalicionom savezu, đje su bili Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Vesna Pešić...
Jer, Vojislav Koštunica je u suštini „veliki sin“ velikosrpskog unitarizma i klerikalističke hipokrizije. On ne podnosi Crnogorce, niti bilo što crnogorsko.
Tada sam se definitivno počeo osvješćivati od svog romantičarskog puta, a bio sam veoma plemenito zainteresovan za taj jedan narod, jedan jezik i sve ostalo. Ali kad sam vidio da ću im svojim djelovanjem pomoći da polome Crnu Goru, onda sam sve to batalio i sa gospodinom Slavkom Perovićem formirao Narodnu slogu.
POBJEDA: Kako ste te vaše lične transformacije od svetosavskog unitariste prema crnogorskom independisti prenijeli na stranku?
KILIBARDA: Mi predsjednici novih stranaka u to vrijeme bili smo apsolutni diktatori. Mogli smo da radimo šta god hoćemo, tako da nije bilo velikih problema da se i u statutu i u programu stranke naprave čak i krupne izmjene. Istina, dijelu članstva to se nije sviđelo, ali Narodna stranka je i dalje postojala.
POBJEDA: Poslije „epizode“ sa Narodnom slogom prešli ste iz opozicije na stranu vlasti. Koji su bili motivi?
KILIBARDA: E, i tada su mene pitali – čime te je zadužio Đukanović? Nije ničim zadužio, sem svojom harizmom i inteligencijom. Milo Đukanović mi je kao mlad čovjek imponovao svojom pameću kojom uspijeva da sagleda odgovarajuće situacije i da im se prilagođava.
U to vrijeme on je bio predsjednik države, a ja sam bio potpredsjednik u Vladi gospodina Vujanovića. Poslije toga sam otišao da rukovodim Crnogorskom misijom u Sarajevu.
POBJEDA: Kakve utiske nosite iz Sarajeva?
KILIBARDA: U najkraćem, u Sarajevu sam vidio nešto što se malo đe može viđeti. Vidio sam da je žrtva spremnija da zaboravi, nego zločinac da joj se izvini. Druga stvar koja me se mnogo dojmila je bila moja posjeta Srebrenici. Bio sam, mislim, jedini pravoslavac planete Zemlje tog dana u Srebrenici, kad se polagao kamen temeljac za spomen kompleks žrtvama. To sam teško doživio jer pripadam onom etnosu đe se žalost javno izražava, naše žene kukaju, tuže... Ali tamo, gdje se okupila ogromna masa žena, čuo se samo neki mugli jauk koji je i tako tih, čini mi se, dopirao do samog neba.

Početak i kraj narodne sloge

POBJEDA: Kako je zapravo nastala Narodna sloga?
KILIBARDA: Jednoga jutra, zorom zazvoni telefon. Zove Ćano Koprivica, neđe iz inostranstva, i kaže mi kako bi bilo mnogo dobro kad bih ja počeo da razgovaram i nalazim se sa Slavkom Perovićem. U prvi mah sam pomislio da se radi o nekoj provokaciji. Ali, pozovem ja Slavka i prvi put se nađemo u Hotelu „Crna Gora“ u Podgorici. Zatim je došao i drugi sastanak i počeli smo da razgovaramo o formiranju jednog opozicionog bloka. Moj predlog je bio da ga nazovemo Narodna sloga i Slavko je to, uz malo oklijevanja, prihvatio. Ni sa kim nijesam plodonosnije i bolje sarađivao nego u te dvije-tri godine sa Slavkom Perovićem. U njegovom Liberalnom savezu bilo je tada dosta intelektualaca,a ja u Narodnoj stranci suspendujem neke stvari koje su mu smetale i bogami počnemo polako da punimo trgove. Sjećam se punog trga u Nikšiću, dva puta, i onog posljednjeg mitinga pred izbore u Podgorici. Kiša pada, a Slavko pozove da sve pristalice Narodne sloge sklope kišobrane. Da ne pretjeram, skoro 20 hiljada kišobrana se sklopilo.
POBJEDA: Ipak ste izgubili te izbore...
KILIBARDA: Nakon izbora na kojima smo onako prošli, pitam ja jednog čovjeka iz onog zajedničkog DPS-a, neću da mu pominjem ime, da mi iskreno kaže koliko su nas pokrali. Bilo je to u zgradi Skupštine. On se okrenu dva-tri puta, kao da ne bi ko čuo, a onda mi reče na uvo: Koliko je trebalo, a u Nikšiću smo vam slomili kičmu. Ne govorim ja ovo sa nekon primitivnom mržnjom prema politici, ali kažem - ako politiku poredimo sa noćnom damom, treba se izviniti noćnoj dami.
POBJEDA: Zašto je propao projekat Narodne sloge?
KILIBARDA: Objasniću zašto je prsla Narodna sloga, ali dok to govorim osjećam stid. Prvo je falsifikovanjem potpisa od strane člana Narodne stranke izgubljeno nekoliko mandata odbornika liberala u Skupštini Podgorice. Ja to u početku nijesam vjerovao Slavku, a on nije vjerovao meni da ne znam za to. Kasnije saznajem da je to što Slavko govori istina. Novak će, ipak, onoga što tako nešto uradi poslije stavljati za ministra u Vladi Crne Gore.
Drugi sramni udar na Liberalni savez bio je kada jedan od mojih „eksperata“ iz Narodne stranke nije htio da im vrati pare. Naime, na početku kampanje naša kasa je bila prazna, pa smo zajedno trošili pare Liberalnog saveza. Kada sam ja poslije dobio donaciju od 10 hiljada dolara od jednog našeg čovjeka iz Amerike, dao sam te pare jednom visokom funkcioneru Narodne stranke, koji će takođe kasnije biti ministar u Vladi Crne Gore, i rekao mu da da se to da Liberalnom savezu, ali je on to odbio govoreći da niko ništa nije potpisao kad se to ranije dogovaralo.
POBJEDA: Pa kako ste vi kao predsjednik to tolerisali?
KILIBARDA: Ponavljam, ja po vokaciji nijesam političar, nijesam ja ulazio u probleme kase i para, već sam bio samo, kako bih rekao, ideološki predsjednik Narodne stranke, a sve ostalo sam prepustio ljudima koji su stručni za određene stvari.
Ko je te moje „eksperte“ učio da rade takve stvari, ostaje otvoreno pitanje, ali razrušavanje koalicije Narodna sloga jeste rezultat njihovih nemoralnih udara na Liberalni savez, bez znanja predsjednika Novaka Kilibarde.

Kako je Momir htio da sruši Mila 

POBJEDA: Kako ste se kao političar snalazili nakon rascjepa u najmoćnijom partiji DPS-u?
KILIBARDA: Kad je prsla moćna partija na Milov i Momov dio, zove mene Momir Bulatović, predsjednik države, na sastanak. Ja pristanem, ali zatražim da tom sastanku prisustvuje i moj koalicioni partner Slavko Perović. Nakon pet minuta potvrđeno mi je iz kabineta predsjednika da će biti prisutan i gospodin Perović.
Sjedimo nas trojica i Bulatović kaže: Gospodo, ja sam vas pozvao da mi pomognete da spasimo Crnu Goru. Kao što vidite, Milo Đukanović je uzurpirao i finansije i policiju i sve drugo. Predlažem da mi u Skupštini pomognete glasovima da srušimo Vladu, da bismo ovu Crnu Goru izveli na pravi put, a vjerujte mi u pravljenju nove vlade vas dvojica imaćete veliki uticaj.
Nakon Bulatovićeve besjede nastade tajac. Tada ja prepustim Slavku Peroviću da se on prvi izjasni o ovom Bulatovićevom predlogu. On, onako namršten, kaže; Gospodine Bulatoviću, bez obzira na to što ste sasvim uništili Crnu Goru, dužnost nam je da pomognemo da tu „lešinu“ od Crne Gore, ako ikako možemo, podignemo. Sve što ste predložili – slažem se.
Ja sam tad saopštio da je predlog vrlo konkretan i jasan, ali da ću svoj odgovor dati sjutra do 11 sati. Sjutra sam Bulatoviću odaslao dopis u kojem mu saopštavam da Narodna stranka odbija svaki njegov predlog.
Kasnije sam čuo, dakle ne znam pouzdano, ali sam čuo da su Bulatović i Perović prije našeg susreta već obavili razgovor na ovu temu i praktično bili već sve dogovorili. To je bio i moj posljednji susret uživo sa Slavkom Perovićem.
Mislim da ova priča može poslužiti kao odgovor na vaše pitanje.

Goran Popović

Prof. dr Novak Kilibarda: Razoran udarac Crnoj Gori

"Pobjeda", Kolumne - Petak, 14. januar 2011. godine 

 

Ex katedra

Razoran udarac Crnoj Gori

 

Kada je prošlog decembra predsjednik Crne Gore, gospodin Filip Vujanović razgovarao s predsjednicima parlamentarnijeh stranaka o nominaciji novoga premijera, čuo se prijedlog da nova Vlada Crne Gore ukloni s planine Rumije gvozdenu crkvu koja je nezakonito postavljena. Da bi crnogorski građani, koji se profesionalno ne bave istorijom Crne Gore, ocijenili pomenuti prijedlog kao korisnu izjavu za multietničku Crnu Goru, treba im skrenuti pažnju na slijedeće činjenice.
Krajem X vijeka vladao je Dukljom, prethodnicom države Zete, odnosno Crne Gore, knez Vladimir koji je svojom politikom balansirao između tada moćnijeh carstava – Vizantije i Makedonije.
Stradanje kneza Vladimira
Makedonski car Samuilo vojno je napao Duklju 997. godine, izvojevao pobjedu i zarobio dukljanskog kneza Vladimira. Knez je jedno vrijeme ostao zatočen u carskome gradu Prespi, a onda je vraćen u Duklju kao namjesnik cara Samuila. Da bi imao stabilan nadgled prostranijeh dukljanskih teritorija, na koje je sijevala svojijem opasnim pogledom moćna Vizantija, car Samuilo je namjesničku vladavinu dukljanskog kneza Vladimira učvrstio udajom svoje šćeri Kosare za njega. U vezi sa tom carskom odlukom je i proširenje Vladimirove vlasti na Dračku oblast. Od učvršćivanja Vladimirove kneževske vlasti na zavidnom prostranstvu njegove države pa do Samuilove smrti 1014. godine, a ta je smrt nastupila poslije teškog poraza Makedonije u ratnom sukobu s Vizantijom, knez Vladimir je bio harmonično lojalan makedonskom caru, svome tastu. On će tu lojalnost nastaviti i prema Samuilovom našljedniku, caru Radomiru, koga će ubrzo smrću eliminisati i śesti na njegov prijesto, sinovac mu Vladislav.
Car Vladislav nije imao povjerenja u namjesničku odanost dukljanskog kneza Vladimira, pa je preduzimao mjere da mu priredi posjetu u Prespi, da bi mu radio o glavi onako kako je postupio sa svojijem stricem carom Radomirom. Knez Vladimir je zazirao od dobijenog poziva iz svoje carske tazbine, pa je od cara Vladislava zatražio da mu pošalje drveni krst kao garanciju da ga hrišćanski i prijateljski poziva u posjetu. I Vladislav mu je poslao krst, Vladimir je sa tijem krstom došao u Prespu, ali ga je taj odlazak koštao glave. Knez Vladimir ubijen je mučki 1016. godine. Nešto kasnije, mošti njegove prenešene su u Duklju i sahranjene u crkvi Svete Marije u Krajini. Ubrzo poslije počinuća u Prečistoj Krajinskoj knez Vladimir biće posvećen za Svetoga Vladimira. Drveni krst o kojem je riječ i danas se čuva kao sveti detalj crnogorske prošlosti u barsko-ulcinjskom kraju.
Vladimir i Kosara
U Ljetopisu popa Dukljanina, koji je napisan slovenskijem jezikom, bolje reći pretkom današnjega crnogorskog jezika, a Ljetopis je nastao, po svoj prilici, sredinim XII vijeka u Baru, književno najelitniji dio tog spisa je Legenda o Vladimiru i Kosari. Kad bi se sačinila estetski najstrožije formirana antologija crnogorske proze, rečena Legenda imala bi istaknuto mjesto u toj antologiji. Od Vladimirovog tragičnog nestanka do književno-usmenijem putem formiranja Legende prošao je najmanje vijek i po, pa je pažnja u njoj posvećena hrišćanskoj cjelovitosti Vladimira i liku Kosare, šćeri cara Samuila, koja je jednako ulila u Vladimirovu dušu svoj hrišćansko-samilosni odnos prema utamničenom knezu i ljubavnu odanost prema svojemu suprugu kojeg je oslobodila iz prespanske tamnice i povratila na njegov knjaževski tron u Duklji.
Legenda o Svetome Vladimiru i Kosari imala je hrišćansko-kohezionu moć da jednom godišnje okuplja na vrhu planine Rumije hrišćane barsko-ulcinjskog kraja, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. A to je normalna činjenica stoga što je knez Vladimir ubijen na 38 godina prije nego što se Hrišćanstvo raskolilo na pravoslavlje i katoličanstvo, odnosno prije Velike Šizme koja se dogodila 1054. godine. Najkonkretnije kazano, Sveti Vladimir Dukljanski, koji nije ni pravoslavac ni katolik, nego hrišćanin u opštem značenju. Jednako pravo imaju da ga svojijem svecem smatraju i pravoslavni i katolici i protestanti. Onoga dana koji je posvećen knezu Vladimiru išli su na Rumiju i Muslimani barsko-ulcinjskoga kraja. Njihovi hrišćanski preci više vjekova su se napajali svetačkom legendom o Vladimiru i Kosari. Više od pet vjekova proteklo je od Vladimirove smrti do učvršćivanja islama na barsko-ulcinjskijem prostorima.
Bez odgovora na pismo
Poslije ovijeh šturo nabrojanih činjenica, otvara se pitanje kako je Vlada Crne Gore mogla dozvoliti srpskom mitropolitu Amfilohiju da gvozdenom crkvom uputi razorni udarac u harmoničnost življenja multietničke sredine i viševjerske stabilnosti barsko-ulcinjskog kraja. Da ja imam pravo da postavim to pitanje pokazaće slijedeće činjenice.
Zbog nezakonitog podizanja željezne građevine na Rumiji, ja sam podnio ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu manjinskih naroda i etničkijeh grupa kojom je predsjedavao predsjednik Crne Gore, a čiji je član bio i g. Amfilohije Radović. Evo cjelovitog teksta pisma koje sam uputio predsjedniku Savjeta 2. jula 2005. Evo tog pisma.
- Uz izraze osobitoga poštovanja, javno Vam saopštavam, g. Predsjedniče, svoju odluku da podnesem neopozivu ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu manjinskih naroda i etničkijeh grupa u Crnoj Gori, kojim vi predsjedavate kao predsjednik države. Evo zašto sam odlučio da napustim značajno državno tijelo čiji sam član od dana njegovog osnivanja. Član našeg Savjeta, g. Amfilohije Radović sa zvučnom intitulacijom „mitropolit crnogorsko – primorski, zetsko – brdski i skenderijski i Svetoga pećkoga trona egzarh“, instaliranjem željezne crkve na Rumiji, planini koja tokom mnogih vjekova, jednom godišnje, na svom vrhu okuplja sve vjera sa svojih padina ( pravoslavni Crnogorci i Srbi, katolici Hrvati i Albanci, muslimani Bošnjaci alijas Muslimani), zadao je razoran udarac multietničkom i viševjerskom organizmu Crne Gore. Ćutanje našeg Savjeta o tom političko-klerikalskom ekscesu jednoga od svojih članova upravo znači poništavanje funkcije Savjeta koja je sadržana u njegovom nazivu. Podnoseći ostavku, pozivam i ostale uvažene članove Savjeta da i oni podnesu ostavke, jer smatram da bi takav naš zajednički postupak pomogao Crnoj Gori da stabilizuje svoju demokratsku fizionomiju i ustavnu poziciju, koje su nagrižene isplaniranim udarcem Srpske pravoslavne crkve, unitarističke politike nekih političkih krugova Srbije i vojske Srbije i Crne Gore, koje oličava mitropolit Amfilohije. Naša zajednička ostavka mogla bi da opomene izvršnu vlast Crne Gore da se doslovno drži ustavnih ovlašćenja u svim prilikama kada se udara na Crnu Goru. Bez obzira sa koje strane ti udarci dolazili. Drage kolege, poštovani članovi Savjeta, ako ne prihvatite moj prijedlog, neka vam je sa srećom nastavak druženja s g. Amfilohijem u Savjetu koji brine o ljudskim i građanskim pravima manjinskih naroda i etničkih grupa u Crnoj Gori. S najdubljim poštovanjem, Novak Kilibarda.
Predsjednik Savjeta mi nije odgovorio na pismo, sjednica Savjeta nikad više nije održana. Mitropolit Amfilohije nije se oglašavao na javno pismo. Njegov glasnogovornik, protojerej Velibor Džomić javno je rekao da Novaku Kilibardi „ništa ne treba zamerati zato što je on mentalno obolela osoba“.
Da završim. Nadam se da će nova Vlada Crne Gore poništiti nezakonitu gradnju koju je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori izvršio na Rumiji, visokoj planini.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-14&id=198800