Cetinje grad heroj

OTVORENA IZLOŽBA U PLAVOM DVORCU NA CETINJU  

Cetinje grad heroj 
 
Državni arhiv Crne Gore u saradnji sa Prestonicom Cetinje u Plavom dvorcu na Cetinju upriličio je izložbu dokumenata i fotografija pod nazivom "Cetinje grad heroj" Srđana Pejovića, rukovodioca odjeljenja za naučnu, informativnu i kulturno-prosvjetnu djelatnost Državnog Arhiva.
Odabrana pisana dokumenta i fotografije zajedno sa legendama koje ih prate slikovito govore o učešću Cetinja u Narodno-oslobodilačkoj borbi, kao i o izuzetno teškom i značajnom periodu u prošlosti Cetinja i Crne Gore.
Po riječima Stevana Radunovića, direktora Arhiva Crne Gore, izložba je upriličena povodom proslave 13. jula, takođe je posvećena i jubileju 35 godina od kako je Cetinju dodijeljen orden Grada Heroja.
On je podsjetio da je sa područja sreza Cetinja, koji je imao oko 28.000 stanovnika, u NOB-u učestvovalo oko 5.000 boraca, ili više nego svaki šesti stanovnik. Poginulo je 1.414, što je gotovo svaki četvrti borac ili svaki dvadeseti stanovnik. Preko 2.000 je internirano u koncentracione logore. Od 1.322 narodna heroja Jugoslavije, 49 je iz cetinjske opštine ili svaki dvadesetsedmi i to učešće je blizu 25 puta veće od učešća u broju stanovnika. Zbog takvog učešća u NOB i doprinosa pobjedi nad fašizmom, predsjednik SFR Jugoslavije je 9. maja 1975. godine odlikovao Cetinje Ordenom narodnog heroja, koji mu je svečano uručen 13. jula iste godine.
- Ovom izložbom željeli smo da podsjetimo na to slavno vrijeme, te događaje i te ljude. Da iskažemo pijetet prema žrtvama i poštovanje za sve ljude koji su zbog ljubavi prema svome gradu i svojoj otadžbini, bili spremni da podnesu takve napore i tolike žrtve za njihovu slobodu i čast. Izborili su i predali u naslijeđe budućim generacijama slobodu i slavu Crne Gore. Naša je obaveza da te ljude i njihova djela ne zaboravimo - kazao je Radunović.
Otvarajući izložbu, gradonačelnik dr Milovan Janković kazao je da je priča o Cetinju pripovijest o simbolu i sinonimu Crne Gore i Crnogorca te da je više od pet vjekova bilo kameni presto slobode.
- Kao bastion i tvrđava slobode ostalo je nepokoreno, nepobjedivo kroz sve epohe svog razvoja. Cetinje je rođeno sa knjigom i prvom državnom štamparijom na svijetu, ali i sa isSukanim mačem u slavu slobode i ljudskog dostojanstva - kazao je Janković i naglasio da je herojska epopeja Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe nova i vrhovna etapa slavne cetinjske i crnogorske borbe za slobodu u kojoj se proslavilo i potvrdilo kao herojski grad. 

Z.P. 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=239070&datum=2010-07-17

Policajci terorišu sveštenika

Petak, 25 Mart 2011 Društvo - Broj 1066

Sveštenici Crnogorske pravoslavne crkve ni nakon dvije decenije nemaju mira od šikaniranja, što od sveštenika i pristalica Srpske pravoslavne crkve, što od crnogorske vlasti. Zbog problema koje godinama trpi prije nekoliko dana obratio nam se sveštenik CPC iz Mojkovca Neđeljko Furtula. ,,Sveštenik sam četiri godine i službovao sam u Mojkovcu, ali prije godinu dana bio sam prinuđen da sa svojom porodicom napustim svoj grad, kuću i najbliže članove porodice. Trenutno sam podstanar sa svojom porodicom u Podgorici, jer sam pobjegao zbog neprestanog maltretiranja, šikaniranja i napada", kaže Furtula.

Počelo je medijskom i verbalnom harangom na njega i CPC da bi na kraju bio fizički napadnut i probudio se u lokvi krvi nadomak svoje kuće, samo zbog toga, kako kaže, što je sveštenik CPC.

Svaki pokušaj da zaštiti sebe i porodicu bio je uzaludan. Obraćao se policiji u Mojkovcu, ali umjesto da ga zaštite – policajci su mu, kaže, držali predavanja o kanonskom ustrojstvu Srpske pravoslavne crkve i njenom položaju u Crnoj Gori i Mojkovcu. Ismijavali su se kaže njegovim izjavama, iako im je podnosio vjerodostojne ljekarske nalaze koji su potvrđivali da je fizički napadan i povrjeđivan.

,,Dok sam bio u Odjeljenju bezbjednosti Mojkovac, dežurni policajci su mi savjetovali da odustanem od prijava, pokušali su da me ubijede da su napadači dobri ljudi i da se izmirim sa njima, jer ću u protivnom imati velike probleme. Držali su mi lekcije o pravoslavnim crkvama i na ružan način govorili o poglavaru Crnogorske crkve Mihailu. Na pitanje zašto neće da sačine zapisnik – prijavu zbog čega sam došao u stanicu policije, oni su mi kazali da ću, ukoliko budem na tome insistirao, ja biti vinovnik napada, a napadači žrtve", priča Furtula.

Furtula već tri mjeseca ne smije od straha da posjeti stare roditelje u Mojkovcu koji su lošeg zdravstvenog stanja. Njegova kuća u naselju Donja Polja zjapi prazna, jer u njoj odavno ne smiju da zakonače ni njegova supruga sa dvoje maloljetne djece ni on.

Ispred kuće mu je demoliran automobil, svakodnevno su poznati i nepoznati, dolazili da mu prijete zbog toga što je sveštenik Crnogorske crkve i ultimativno od njega zahtijevali da pristupi Srpskoj crkvi ili neće biti živ.

Dok ga je jednom prilikom ispitivao istražni sudija iz bjelopoljskog suda, Furtula je morao da sluša uvrede izrečene na adresu Crnogorske crkve. Sudija Osnovnog suda u Bijelom Polju Rahmo Banda upisao mu je u presudi od 16. decembra prošle godine da je po nacionalnosti Srbin iako je Furtula izjavio da je Crnogorac, a uz to nije ni uobičajeno da se podaci o nacionalnosti unose u sudske presude.

Furtula neprijatnosti trpi od 2001. godine i sve ih pedantno bilježi. Najviše su ga maltretirali policijaci iz Mojkovca. O tome je, navodeći njihova imena i prezimena, upoznao sve relevantne adrese u Crnoj Gori od predsjednika Skupštine, preko vrhovne državne tužiteljice do ministra policije. Niko mu nije pružio pomoć. Žalio se i ambasadama u Crnoj Gori. U ponedjeljak je dao izjavu u MUP-u Crne Gore, a sjutradan o svojim nevoljama obavijestio je ombudsmana.

Neđeljko Furtula traži da mu se omogući elementarno ljudsko pravo - da živi kao slobodan građanin Crne Gore i nesmetano obavlja vjerske obrede u Mojkovcu.

Veseljko KOPRIVICA

http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2446:policajci-teroriu-svetenika&catid=1709:broj-1066&Itemid=2932

Projekat DANU Falsifikati i prisvajanje crnogorske istorije i kulture

Kolumne - Subota, 26. mart 2011. godine 

Vodič kroz zablude, neistine i krivotvorenja 

 

Preda mnom su dvije veoma zanimljive knjige koje, koliko nam je poznato, u Crnoj Gori nijesu dosad komentarisane, ni bar od crnogorskih istoričara ni od naših politikologa. A one upravo mogu da posluže kao očigledni primjeri krivotvorenja istorijskih činjenica i njihovog prilagođavanja velikodržavnim projektima koji su predmet megalomanskih, bolesnih, genocidnih snova jednog soja političara, intelektualaca, pa i uslužnih istoriografa.
„Vodič za Srbe početnike“ je veoma originalna, donekle jeretička i po svemu provokativna knjiga. Njen autor je istaknuti srpski intelektualac dr Slobodan Turlakov, a njeni recenzenti su članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti - akademici Vasilije Krestić, Dragan Nedeljković i Dejan Medaković. Vodič za Srbe početnike je namijenjen koliko rasrbljenim Srbima, toliko političkim Srbima, tj onima koji iz raznih razloga ne poznaju ili pogrešno poznaju istoriju Srbije i srpskog naroda. Recenzenti ove knjige izričito tvrde: „Delo dr Turlakova je, u velikoj meri, istorija naših srpskih zabluda i kritika naših naivnih ideala“ .
Nas u ovom slučaju interesuje kako ovaj „Vodič” tretira odnose Crne Gore i Srbije, odnosno Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije. Pored niza negativnih ocjena kralja Nikole, Crnogoraca i Crnogorske vojske u Veljem ratu (1876-78) i balkanskim ratovima, u „Vodiču za Srbe početnike” dr Turlakov, nasuprot svojim uvaženim recenzentima, tvrdi da je do „ujedinjenja” Crne Gore i Srbije (1918) došlo bez sazivanja srpske Narodne skupštine, čime je „povređen Ustav Kraljevine Srbije te je i samo ujedinjenje u Kraljevinu SHS bio protivzakoniti akt, pa prema tome i ništavan i nevažeći”. Dr Turlakov, međutim, „zaboravlja“ da istovremeno makar pomene koliko je protivzakonitosti, totalnog ignorisanja (i brisanja!) Ustava Kraljevine Crne Gore učinjeno odlukama o nasilnom prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.
Druga knjiga na koju želim da skrenem pažnju je „NOVA ISTORIJA SRPSKOG NARODA“ koju je priredio Dušan T. Bataković, uz saradnju M.St. Protića, N. Samardžića i A. Fotića. Sve značajno iz crnogorske istorije ovaj istoriografski vodič preuzima kao svoje, pa tako i sve četiri crnogorske dinastije. Na samom početku ovog spisa nalazi se poglavlje „SRPSKA DRŽAVA DUKLJA“, a tu su i svi važniji „Dukljanski i zetski vladari“... od Sv. Vladimira Dukljanskog (oni ga, pogrešno, zovu Jovan Vladimir!), Stefana Vojislava, (kralj) Konstantina Bodina... Koliko je pouzdano ovo štivo vidi se i po relativizaciji već uveliko poznatih činjenica, kao npr. aproksimacija: „Mihailo je verovatno od pape dobio kraljevsku krunu. Ako je to tačno, onda bi Mihailo bio prvi srpski kralj. Ta tvdnja, međutim, ne smeta piscu ovog teksta da desetak stranica dalje govori o Stefanu Prvovenčanom (1196-1228) koji je dobio kraljevsku krunu 1217. godine od pape Honorija III, što znači da je Duklja imala svoju dinastiju i svoje kraljeve 140 godina prije Srbije. A da Duklja/Zeta i Raška/Srbija nijesu bile države istog naroda, dokazuje i rušilačko ponašanje Stefana Nemanje kad je u pobjedničkom naletu (1186) do temelja porušio sve dukljanske gradove, osim grada Kotora, u kojemu je podigao sebi dvor. „Srpska vojska je 1186. osvojila i razorila gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj, A Bar nešto docnije“, konstatuje se u ovoj Istoriji.
Balšići su u Novoj istoriji srpskog naroda dobili malo mjesta, ali je ipak konstatovano da je Đurađ Balšić, nakon pogibije Mrnjavčevića (u bici na Marici 1371), „uzeo carski grad Prizren, a Vuk Branković, još jedan od velikaša u usponu, takođe srpski prestoni grad Skoplje”. Za Balšiće se konstatuje da „nisu polagali pretenzije na srpski presto, ali se nisu oslanjali ni na dukljansko državno nasleđe” . Kad se u ovoj Istoriji govori o CRNOJEVIĆIMA, u starom aneksionom stilu naglašava se da je Ivan Crnojević (dakle, ovaj svetitelj Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorski gospodar i utemeljitelj – primjedba naša!), tvrdi ova Istorija, na Cetinju, pored Dvora, izgradio „i Cetinjski manastir, gde i danas stoluje crnogorsko-primorski mitropolit Srpske pravoslavne crkve”. U nastavku se tvrdi da je tu, na Cetinju, ugledala dana i „Prva srpska štampana knjiga Oktoih petoglasnik“.
Period duži od tri vijeka (od Crnojevića do Petra II Petrovića Njegoša) predstavljen je nizom netačnosti, neistina i krajnjim nipodoštavanjem. „Počev od vladike Danila, na čelu Cetinjske mitropolije smjenjivali su se uglavnom mitropoliti iz kuće Petrovića, koje su uvek potvrđivali pećki patrijarsi” (!). Po autorima ove knjige, vladika Vasilije je svojom Istorijom o Crnoj Gori (Moskva 1754), pokušavajući da od ruskog Dvora izdjejstvuje „protektorat nad Crnom Gorom”. Istina, priznaju se zasluge Petra Prvog (Sv. Petra Cetinjskog) koji je uspio da „ujedini crnogorska i brdska plemena… i udari temelje crnogorskoj državnosti“. „Tome su znatno doprinele dve blistave pobede na Matrtinićima i Krusima 1796. godine, u kojima su Crnogorci do nogu porazili višestruko brojnije snage skadarskog paše“. Ali se nastavlja, „tim velikim srpskim pobedama najavljeno je novo doba borbe za nacionalno oslobođenje, koje će, uz Crnu Goru, ubrzo zahvatiti i Srbiju“.
Autori Istorije su, pored ostalog, izbjegli da kažu da je Petra Prvog 1834. godine za sveca proglasio njegov sinovac i nasljednik, pjesnik Njegoš, mitropolit i poglavar autokefalne Crnogorske crkve, a ne Srpska pravoslavna crkva koja te, 1834. godine, nije imala autokefalni već samo autonomni status. Za Petra II Petrovića Njegoša se veli da je bio „uspešan vladar značajan reformator, ali je zaslužena slava najvećeg srpskog pesnika, pisca znamenitih spevova Gorskog Vijenca (1845) i Luče Mikrokozme (1846), zasenila njegov važan državnički rad“. Prosto je nevjerovatno da tako istaknuti (sve)srpski istoriografi naprave tako kardinalne greške, tj. da ne znaju godine izdanja dva najvažnija djela najvećeg „srpskog pesnika“! Nasuprot poplavi kvazinaučnih tekstova u kojima se istorija Crne Gore i kulturne vrijednosti crnogorskog naroda prisvajaju (i ne samo od istoriografa jednog komšijskog naroda), javljaju se i glasovi otpora toj „iracionalnoj, velikodržavnoj, u „suštini inferiornoj i infantilnoj kartografiji, etnografiji”, prividnij srbofiliji... Takav glas otpora, prije svega, predstavlja knjiga „SRBI PRE ADAMA I POSLE NJEGA“ profesora istorije Vizantije na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Radivoja Radića, dakle istoriografa po profesiji, ali ne i Srbina po profesiji. Prof. Radić se u svojoj knjizi „Srbi pre Adama i posle njega“ argumentovano obračunavao s istoriografskim neznalicama (kvalifikativ prof. Radića) „kao što su, na primer, Jovan I. Deretić, Borislav Vlajić Zemljanički ili Draško Šćekić“!
Taj novi glas srpske istoriografije značajan je činilac u procesu dekontaminacije „patriotske Srbije“ i veliko ohrabrenje za jačanje građanske, demokratske svijesti u savremenoj Srbiji, ohrabrenje za sve one čiji mentalni sustav nije zahvaćen metastatičnom mitomanijom.
Nije, naravno, sve što je ostalo izvan pomena u ovom tekstu - naklonjeno istorijskoj istini, dobronamjernom i na provjerenim činjenicama zasnovanom tumačenju zbivanja i ličnosti iz naše dalje i bliže prošlosti. Ima i u drugim sredinama, kod drugih susjednih i dalekih naroda obilje predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali nema ni u jednom sredini toliko netrpeljivosti, netolerantnosti, pizme i krivotvorenja pravde i istine – kao što je ima u tekstovima odrođenih Crnogoraca, kojima se – i u zemlji i u inozemstvu – čini da je lakše i isplativije živjeti kao sluga moćnog gospodara nego gospodariti samim sobom i služiti plemenitim poduhvatima za opšte dobro, za dobro drugih, za spokojniji i sadržajniji život onih koji nas nasljeđuju.

Subotom u Pobjedi
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti počela je realizaciju projekta o falsifikatima, prisvajanju i otimanju crnogorske istorije, kulture, duhovnosti, državnog i nacionalnog identiteta. Projekat se ostvaruje kroz serijal predavanja istaknutih naučnika i drugih stvaralaca, održavanje naučnih skupova, štampanje zbornika radova i knjige o ovoj temi.
Uz saglasnost DANU, Pobjeda će svake subote čitaocima prezentirati šire priloge sa ovih predavanja.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-26&id=204715

Nikolić: Otimaju nam prošlost

Društvo - Subota, 26. mart 2011. godine

Projekat DANU o falsifikovanju nacionalnog identiteta

PODGORICA - Kasno uspostavljanje dijaloga sa sopstvenim nasljeđem i afirmisanjem državne vertikale Duklja - Zeta - Crna Gora, kao i nepostojanje autentičnih naučnih kulturnih institucija pogodovali su raznim oblicima kontinuiranog falsifikovanja crnogorske prošlosti i njene državne i kulturne baštine.
Ovo je istaknuto na sinoćnjem predstavljanju projekta Falsifikati, posvajanje, prisvajanje i otimanje crnogorske istorije, kulture, duhovnosti državnog i nacionalnog identiteta koji realizuje Dukljanska akademija nauka i umjetnosti.
Predsjednik DANU Božidar Nikolić objasnio je da projekat počinje serijalom predavanja istaknutih naučnika i drugih stvaralaca, te da proizilazi iz temeljnih opredjeljenja da naučnim saznanjima i objašnjenjima afirmiše autentične duhovne i materijalne vrijednosti na kojima Crna Gora opstaje.
- Želimo da javno ukažemo na sve agresivnije i učestalije falsifikovanje crnogorske prošlosti od raznih prisvajanja pa sve do otvorenog i podmuklog njenog otimanja - kazao je on.
Akademik Sreten Perović govoreći o krivotvorenju, zabludi i asimilaciji kritički se osvrnuo na knjige ,,Vodič za Srbe početnike“ i ,,Nova istorija srpskog naroda“, autora Slobodana Turlokova.
- U tom vodiču autor sa ultrasrpskih pozicija zaboravlja da i pomene koliko je protivzakonitosti u ignorisanju Ustava Crne Gore učinjeno odlukama o nasilnom prisajedinjenju Kraljevini Srbiji - kazao je on.
Publicista Stevo Vučinič naveo je kao jednu od zabluda i pitanje crkvene imovine, kao i tu da je suština crkve autokefalnost.
Na predavanju je prikazan i kratak film ,,Kuda ide Crna Gora“.

Sl. R. – V. I.

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-26&id=204650

Grupa od 18 intelektualaca uputila otvoreno pismo predsjedniku Filipu Vujanoviću

Politika - Subota, 09. decembar 2006. godine 

Jačaju velikosrpske ambicije 

 

Podgorica, 8. decembra (MINA) – Grupa od 18 intelektualaca, među kojima su i bivši visoki crnogorski funkcioneri, saopštila je danas da je zabrinuta i ogorčena izjavama predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića o određenim fundamentalnim pitanjima države i naroda i ocijenila da jačaju velikosrpske snage.
Oni su naveli da su mislili da će civilizovano sticanje nezavisnosti i međunarodno priznanje ubrzati proces jačanja bitnih atributa nacionalnog identiteta i državnosti, autoidentifikacije i legitimnosti, kojima se stvaraju čvrsti temelji i prepoznaju države u savremenim međunarodnim odnosima."To su prevashodno pitanja nacionalnih institucija, jezika i crkve", kaže se u otvorenom pismu Vujanoviću.
Očekivali smo, kažu oni, da će, istovremeno, početi da slabe hegemonističke snage velikosrpstva koje uporno i beskrupulozno teže da Crnu Goru preobrate u srpsku provinciju. "Međutim, taj proces još ne počinje. Što više, stiče se utisak da nakon konstituisanja vlasti poslije izbora te velikosrpske snage dobijaju u zamahu".
Ističe se da je evidentno da te snage predvodi mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović. "Za kojeg vi uglavnom imate razumijevanja, iza kojeg stoje “velikani” srpskog šovinizma iz Beograda. Uostalom, vi ste iz nekoliko navrata imali priliku da osjetite njihovu osionost i perfidnost", kaže se u protestnom pismu.
Potpisnici ističu da se Crna Gora mora konačno i trajno osloboditi velikosrpskih ambicija mraka srednjeg vijeka koji ne dozvoljavaju civilizovani put u Evropu. "To se ne može ostvarivati demagogijom, politikanstvom pa i kompromisom, već sa odlučnim obračunom sa svim šovinističkim snagama".
Navodi se da ne treba da zavarava izvanredan prijem Crne Gore u međunarodnim odnosima. "U našim uslovima država će biti na staklenim nogama sve dotle dok ne budemo učvrstili fundamentalne atribute države i naroda, prije svega crnogorski jezik, Crnogorsku crkvu, Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, Crnogorski univerzitet kao i druge naučne, obrazovne i kulturne institucije koje doprinose da se stvaraju čvrsti temelji države i naroda".
Ukoliko se to ne obezbijedi, kako se ocjenjuje, mogli bi doći i do retrogradnih kretanja što vodi kompromitovanju države u međunarodnim odnosima, pa i lakom prilagođavanju međunarodnih faktora tim novim unutrašnjim kretanjima.
"Iz svih tih, pa i drugih, razloga vi ste, kao predsjednik Crne Gore, dužni da o tome više vodite računa, da imate jasan i nedvosmislne stav, pa i državničku hrabrost da se, zajedno sa ostalim državnim organima, odlučno suprotstavite bilo kojem ugrožavanju crnogorske države i njenom identitetu", kaže se u pismu.
Navodi se pismo potpisuju građani "koji su svih godina pogubne aktivnosti režima Slobodana Miloševića, hrabro i dostojanstveno branili čast i slobodu Crne Gore kao i drugih okolnih i ugroženih prostora i zbog toga nazivani Crnogorskim senatom". Pismo Vujanoviću su potpisali Vlado Božović, Tomo Abramović, Sreten Asanović, Drago Vušurović, Savo Gardašević, Zef  Dedivanović, Dragoslav Đuranović, Vido Jovićević, Vladimir Keković. Potpisnici su i Marko Milić, Radun Mićković, Jakov Mrvaljević, Radoje Pajović, Nastadin Perović, Veljko Popivoda, Veselin Raspopović, Milenko Stefanović i Hamdija Fetahović.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2006-12-09&id=107606

Petar Bokun: Domaćin

Pogledi sa strane

 

Vreme je slava i često se čuje pozdrav: ,,Srećna slava, domaćine!” Pri tom i ne mislimo koliko je ta reč prepuna značenja. Odajući njome priznanje domaćinu istovremeno mu poručujemo da je častan i čestit, da je pošten i prosperitetan, da je ugledan i sposoban. Nije uzalud stotinama godina popis stanovnika bio popis domaćina, izražavao se kod nas brojem dimova (domova). Domaćin je organizator jedne mikrozajednice i odgovoran je za nju. On je predstavlja pred spoljnim svetom, baš kao što, ne manje važna, domaćica brigu brine o unutrašnjem redu.
Kažu da je svetska kriza ponovo podsetila na Marksa. Njegovim rečnikom kazano, domaćin je čovek koji ostvaruje višak vrednosti. Od njegovog delanja, dakle, ne živi samo on nego i drugi. Njegova sposobnost je u činjenici da ume, zna i stalno radi na unapređenju, ne zadovoljava se nasleđenim nego mu je pogled uprt u budućnost. Osvedočeno pošten, radan i vredan, postiže ugled u svojoj sredini i njegova reč se poštuje. On gleda svoja posla i ne brine tuđe brige. Spreman je da pomogne i udruži snage za opšte dobro. Sve su to izvori viših etičkih i moralnih načela koja krase dobrog domaćina.
Jednako su to bili boljari u Rusiji, junkeri u Pruskoj, jonkeri u Holandiji ili džentri u Engleskoj. I srpski domaćin je kičma nacije. Na njegovoj nepokolebljivosti i uspravnosti nastala je i razvijala se srpska država. Dok su susedi dovodili dinastije sa strane, Srbi su uvek birali svoje vladare iz sloja uglednih domaćina koji su se u kriznim situacijama nametnuli kao voždovi.
I ne samo u domovini nego i u rasejanju, srpski domaćin drži do sebe, rado stvara imanje i kao svoj na svome oseća se nezavisno i slobodno. Istorijska gibanja uticala su na to da veliki broj Srba ostvaruje svoj život u rasejanju. Ali i tamo se domaćin brzo nametne svojim univerzalnim vrednostima – radom, marljivošću, stvaralačkim potencijalom, maštovitošću i tako često stiče ugled u stranoj sredini. Ipak, svi ljudi sa sposobnostima dobrog domaćina tek udruženi mogu postići takav uticaj da njihove vrednosti postanu i opšte prihvaćene. Nije važno polje ljudske delatnosti koje je unapredio, stvaralački rad će steći priznanje, nekad za domaćina kasno, ali ne manje časno. Domaćin i ne teži raznim priznanjima, njemu je samo delo na koje se može osvrnuti najveće priznanje. Postojanost i principijelnost te život u skladu sa deset zapovesti Božijih preporučuje svakog domaćina. I devojke iz takvih kuća se lakše udaju, a u takve domove snaše rado dolaze. Sve je to razlog da u krizi identiteta koja je zahvatila Srbiju prekompozicijom sveta, gde se nisu svi najbolje snašli, ponovo osnažimo instituciju srpskog domaćina. Potrebne su nove organizacione forme prilagođene vremenu, ali bez odricanja od dobrih osobina koje su izdržale test vremena – da se učvrsti poljuljano poverenje, osnaži samopouzdanje i vrati ugled našeg domaćina. A on je ona baza koja i samu državu čini prepoznatljivom.
Ni globalizmi ni mondijalizmi neće nauditi srpskom domaćinu, jer je svoj na svome; slaveći porodičnu slavu, nastavlja ne samo duh pravoslavlja, nego i dalje, one lare, rimske bogove kućnog ognjišta. Ipak je sa prostora današnje Srbije 17 careva stolovalo u Rimu.
Današnjeg srpskog domaćina možemo jednako često naći u radnji, banci, ambulanti, uredu, kao i na salašu. Uvek ga je lako prepoznati jer se ističe sposobnošću, nemirenjem c postojećim i maštovitim predlozima za unapređenje, kako sopstvenog položaja, tako i dobrobiti i brigom za druge. Na tim osobinama predaka imamo ovo što imamo ali i zadatak da sve to uvećano i neokaljanim imenom pokriveno prenesemo potomcima. Društvo srpskih domaćina je adresa koju treba da potražite za ostvarenje svojih ambicija. Samo tako se živi život vredan življenja, sve ostalo je vegetiranje nedostojno Čoveka.

Petar Bokun

objavljeno: 05/01/2010

 

http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Domacin.lt.html

VASOJEVIĆI OBILjEŽAVAJU 125 GODINA OD SMRTI VOJVODE MILjANA VUKOVA Kapetan, senator i junak ANDRIJEVICA - Ove godine se obilježava 125. godina od smrti poznatog vasojevićkog vojvode Miljana Vukova Vešovića, rođenog 1820. godine u Lijevoj Rijeci. Tim povodom u nedelju 20. marta, sa početkom u 9 časova, mitropolit Amfilohije, sa sveštenstvom, služiće Svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvu Svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Lijevoj Rijeci, ispred koje je i sahranjen vojvoda Miljan Vukov. Besjedu o ovom znamenitom glavaru održaće profesor Sveto Martinović. Istoga dana, u organizaciji Ljevorečke parohije i Udruženja Vasojevića "Vaso", u 19 časova, u kripti hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici biće upriličen naučni skup posvećen vojvodi Miljanu Vukovom, na kojem će, pored vladike Joanikija, govoriti akademik Zoran Lakić, dr Žarko Leković i književnik Ilija Lakušić. Iz Udruženja "Vaso" ističu da će naznačena svečanost biti još jedna prilika da se u pravom svijetlu predstavi duhovni, ratnički i svukupni podvizi vojvode Miljana Vukova, čovjeka koji je ispisao svijetle stranice crnogorske istorije. - I ovoga puta okupiće se Vasojevići i njihovi brojni prijatelji oko svijetlog groba vojvode Miljana Vukova da molitvom i riječima sačuvaju ime koje vrijeme čuva. Biće to duhovni praznik u postojbinii velikog vojvode i dokaz da tama zaborava nije prekrila sjećanje na ono što smo bili, zavjetno vezani za amanet besmrtnih predaka, kao što je bio Miljan Vukov. Nije uzalud rečeno "blago grobu koji i u tami sjaji, a svijeće naraštaji pale" - navodi ispred organizatora predsjednik Upravnog odbora Udruženja Vasojevioća "Vaso" Zoran Lakušić. On je kazao da je vojvoda Miljan Vukov dobijao sve bitke sa vremenom u kojem je živio i tako stekao neprolaznu slavu o kojoj se i danas s dužnim poštovanjem govori. - Miljan Vukov je 1877. godine na Bukovoj poljani odnio jednu od najvećih bitaka u istoriji Crne Gore. Na tom mjestu Vasojevići su mu podigli spomen-obilježje, a podižu i crkvu njemu u čast. Miljan Vukov je na Bukovoj poljani odbranio Crnu Goru, a to je opjevao u "Vasojevićkom kolu" i kralj Nikola prije 125. godina. Tako je slavni vojvoda otišao u pamćenje onako kako samo rijetki odlaze. Dovoljno je pomeniti da je Miljan Vukov bio ljevorečki barjaktar, Njegošev kapetan, vasojevićki vojvoda, crnogorski senator, vrsni vojskovođa, uzor starih junaka, junak među junacima, naš opšti predak i preteča , zajedničko ime za vasojevićko istorijsko biće - zaključuje Lakušić. D.J.

VASOJEVIĆI OBILjEŽAVAJU 125 GODINA OD SMRTI VOJVODE MILjANA VUKOVA 
 
Kapetan, senator i junak  

ANDRIJEVICA - Ove godine se obilježava 125. godina od smrti poznatog vasojevićkog vojvode Miljana Vukova Vešovića, rođenog 1820. godine u Lijevoj Rijeci. Tim povodom u nedelju 20. marta, sa početkom u 9 časova, mitropolit Amfilohije, sa sveštenstvom, služiće Svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvu Svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Lijevoj Rijeci, ispred koje je i sahranjen vojvoda Miljan Vukov. Besjedu o ovom znamenitom glavaru održaće profesor Sveto Martinović. Istoga dana, u organizaciji Ljevorečke parohije i Udruženja Vasojevića "Vaso", u 19 časova, u kripti hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici biće upriličen naučni skup posvećen vojvodi Miljanu Vukovom, na kojem će, pored vladike Joanikija, govoriti akademik Zoran Lakić, dr Žarko Leković i književnik Ilija Lakušić. Iz Udruženja "Vaso" ističu da će naznačena svečanost biti još jedna prilika da se u pravom svijetlu predstavi duhovni, ratnički i svukupni podvizi vojvode Miljana Vukova, čovjeka koji je ispisao svijetle stranice crnogorske istorije.
- I ovoga puta okupiće se Vasojevići i njihovi brojni prijatelji oko svijetlog groba vojvode Miljana Vukova da molitvom i riječima sačuvaju ime koje vrijeme čuva. Biće to duhovni praznik u postojbinii velikog vojvode i dokaz da tama zaborava nije prekrila sjećanje na ono što smo bili, zavjetno vezani za amanet besmrtnih predaka, kao što je bio Miljan Vukov. Nije uzalud rečeno "blago grobu koji i u tami sjaji, a svijeće naraštaji pale" - navodi ispred organizatora predsjednik Upravnog odbora Udruženja Vasojevioća "Vaso" Zoran Lakušić.
On je kazao da je vojvoda Miljan Vukov dobijao sve bitke sa vremenom u kojem je živio i tako stekao neprolaznu slavu o kojoj se i danas s dužnim poštovanjem govori.
- Miljan Vukov je 1877. godine na Bukovoj poljani odnio jednu od najvećih bitaka u istoriji Crne Gore. Na tom mjestu Vasojevići su mu podigli spomen-obilježje, a podižu i crkvu njemu u čast. Miljan Vukov je na Bukovoj poljani odbranio Crnu Goru, a to je opjevao u "Vasojevićkom kolu" i kralj Nikola prije 125. godina. Tako je slavni vojvoda otišao u pamćenje onako kako samo rijetki odlaze. Dovoljno je pomeniti da je Miljan Vukov bio ljevorečki barjaktar, Njegošev kapetan, vasojevićki vojvoda, crnogorski senator, vrsni vojskovođa, uzor starih junaka, junak među junacima, naš opšti predak i preteča, zajedničko ime za vasojevićko istorijsko biće - zaključuje Lakušić.

D.J. 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Regioni&clanak=272190&datum=2011-03-16

Akademik iz Socijalističkog saveza

Petak, 04 Mart 2011 profil - Broj 1063

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti neće štedjeti snage da razvoj Crne Gore usmjerava ka „srećnijem društvu". To je nedavno ministarki za nauku Sanji Vlahović autoritativno obećao predsjednik CANU dr Momir Đurović. Možda se u glavi čelnika te državne institucije zaista nešto prelomilo, pa hoće konačno da se sa ostalim akademicima okrene Crnoj Gori. Do sada je njihov doprinos crnogorskom društvu bio taman kao pokojnog Socijalističkog saveza radnog naroda u čijem je vrhu akademik Đurović proveo nekoliko godina. (Tog podatka nema u njegovoj zvaničnoj biografiji).

Đurović inače umije da pogleda s visine. Ideju da treba ujediniti CANU i Dukljansku akademiju, arogantno je odbacio: „To je nonsens, jer se nigdje u svijetu nacionalna institucija ne udružuje sa nevladinom organizacijom".

„Mislim da je to izraz ignorantskog odnosa kojeg Đurovića ima prema svima, osim prema sebi. Mislim, takođe, da je to, na izvjestan način, ne samo nepametna nego i nevaspitana izjava", prokomentarisao je akademik DANU Sreten Perović Đurovićevo reagovanje.

Svi su izgledi da će Crna Gora, koja čak ima oko osamdeset akademika u dvjema akademijama, popričekati dok dobije jednu, respektabilnu i referentnu akademiju.

CANU je, od kada je na njenom čelu Đurović, a on troši drugi mandat, kuća živopisnih dogodovština. Među akademicima CANU, tvrde upućeni, ima i onih koji nijesu objavili ni knjigu. CANU i danas bira članove na plenarnim sastancima u kojima učestvuju ravnopravno i oni koji nijesu građani, niti državljani Crne Gore. To je ne samo nezakonito nego i popriličan državni trošak, jer i te akademike finansira Crna Gora.

Poreski obveznici za honorare akademicima CANU izdvajaju po dvjesta hiljada eura godišnje. Oni zauzvrat rade na projektima koji traju kao latinoameričke tv serije i od kojih Crna Gora neće imati mnogo koristi. Na prošlogodišnjoj skupštini potpredsjednik CANU Mijat Šuković kazao je da se rad na 35 projekata nastavlja i ove godine. Enciklopedija Crne Gore priprema se već dvije decenije. Godinama traje i istraživanje arheološkog lokaliteta Duklja. Kapitalni projekat Crna Gora u 21. stoljeću – u eri kompetetivnosti, za koji je izdvojeno blizu milion eura, pretrpio je brojne kritike. Đurović je bio koordinator projekta, a na njemu je 15 mjeseci radilo 145 istraživača.

Projekat Uređenje vodnog režima Skadarskog jezera i rijeke Bojane traje nekoliko godina i prilično je skup. Ekolozi su rekli da se radi o običnom isušivanju Skadarskog jezera.

,,Stiče se utisak da akademici čitaju požutjele udžbenike i da nijesu svjesni kakve bi nesagledive posljedice implementacija ovog projekta imala na jezero", upozorio je ornitolog Darko Saveljić na početku realizacije tog projekta.

Ništa neobično. Akademik CANU uvjeravao je učesnike naučnog skupa o izgradnji hidroelektrana na Morači da Moraču treba potopiti zato što će onda biti manje - saobraćajnih nesreća.

Đurović je nedavno na sebe skrenuo pažnju javnosti otkrićem da Svjetska banka Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti mora da isplati 400.000 eura - zbog krađe autorskih prava! Predsjednik CANU tvrdi da je Svjetska banka „neovlašćeno uzela" idejni projekat regulacije vodnog režima Skadarskog jezera. Projekat je zajednički rad Crnogorske i Albanske akademije nauka. Međutim, akademik Đurović je ,,zaboravio" da je projekat finansiran iz budžeta Crne Gore sa 400.000 eura. Đurović zapravo traži ponovo novac za ono što je već jednom plaćeno. Zaboravnost ili čovjek izigrava biznismena?

Projekte u nastavcima u CANU su često pravdali nedostatkom novca. Budžet za 2008. godinu iznosio je milion i dvjesta eura. Ovogodišnji je nešto manji od 1. 400.000 eura. CANU je Vladi ispostavila i račun za izgradnju nove zgrade na 5. 515.000 eura. Vjerovatno je akademicima postalo pretijesno u sadašnjoj zgradi pod Goricom. Uzgred, kada je 2003. godine Đurović naslijedio dr Dragutina Vukotića, odmah je zamijenio tablu na zgradi Akademije. Postavio je novu ispisanu - samo ćirilicom.

Čuje se da će biti izmijenjen i Statut tako da predsjednik CANU može biti biran doživotno. Vidjećemo hoće li taj posao biti završen prije nego Đuroviću istekne tekući, drugi mandat.

Akademici CANU, većinom vremešni ljudi, zajedno sa predsjednikom najčešće mudro ćute kada se radi o vitalnim problemima Crne Gore ili njihovi komentari odudaraju od crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Zato se često, u teškim ratnim godinama moglo čuti pitanje - postoji ili na svijetu ijedna akademija koja se zalaže protiv sopstvene države, protiv crnogorskog jezika, samostalnosti CPC ?

- Javno istupanje sa svojim stavovima jedan je od suštinskih načina kako Akademija treba da ispoljava svoje osnovne vrijednosti i utiče na kreiranje budućnosti, govorio je Đurović početkom prošle decenije.

Akademik se selektivno toga pridržava. Nikada ga niko nije primijetio na antiratnim mitinzima u Crnoj Gori, niti je ikada pročitao njegovu osudu zloupotrebe Crne Gore za ciljeve velikosrpskog projekta devedesetih godina prošlog vijeka. Uoči referenduma o crnogorskoj samostalnosti mudro je ćutao.

CANU je bila poznata po tome što je imala podosta akademika kojima je Beograd centar svjetske nauke i umjetnosti. U njoj je promovisan i projekat o bezuslovnom ujedinjenju Crne Gore i Srbije, autora Vlada Strugara.

Početkom devedesetih akademici CANU su potjerani sa naučnog skupa iz Cetinja, jer nisu osudili „oslobađanje" Dubrovnika i "izgradnju još ljepšeg srpskog Dubrovnika"!

Za vrijeme Đurovićevog prethodnika Dragutina Vukotića CANU se zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti, Akademijom nauka Republike Srpske i nekim fakultetima iz Srbije obavezala da naučno doprinese standardizaciji srpskog jezika. Sporazum nije raskinut iako je u međuvremenu Crna Gora postala samostalna, a crnogorski jezik uveden kao službeni.

Pokojni akademik Pavle Mijović svojevremeno je predviđao - ako ikad dobijemo svoju državu, mi koji smo bili nesporno za nju bićemo gurnuti u drugi plan, a glavnu riječ će i dalje voditi ovi koji su protiv nje.

Pogodio je.

Veseljko KOPRIVICA

 http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2383:akademik-iz-socijalistikog-saveza&catid=1670:broj-1063&Itemid=2697

Mihailo Terzić: Režanje pjesničke narikače

Kolumne - Srijeda, 09. mart 2011. godine 

Reagovanje - Zlobna gorčina Matije Bećkovića

„Pisac Svetislav Basara, nekadašnji ambasador Crne Gore i Srbije na Kipru, zamoljen da prokomentariše avanzovanje njegovog kolege Bećkovića u izaslanika, (lični izaslanik bivšeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunice za šljive, na otvaranju sajma šljiva na Oplencu) kao iz topa je rekao da Bećković nije njegov kolega!
`Prisustvovali smo inauguraciji zvanične narikače`- bez pardona kaže Basara i dodaje:
`On je režimski sluga, a ja nisam, i zato mi nije kolega`“. (Kurir, 2.08.2007.)


Da je ta „režimska narikača“ ostala dosljedna statusu koji mu je njegov kolega dao, pokazuje i činjenica da Matija Bećković više od jedne decenije nije propustio nijednu priliku, da dio svoje zlobne gorčine javno ne izruči protiv Crne Gore. Nijedna politička akcija beogradskog režima protiv Crne Gore nije prošla, a da je pogani Bećkovićev jezik ne „začini“ prepoznatljivim anticrnogorskim začinom.

Bećković u svom stilu cijeni da crnogorski jezik uvode „samozvanci i diletanti“ kao „najbrutalniju političku ujdurmu“. Bećković zanemaruje činjenicu da nije stvoreno ništa novo u jeziku već samo oživljeno i primijenjeno staro i da ništa nije uzeto tuđe nego da je tuđe odbačeno. Bećković se ruga novim glasovima u crnogorskom jeziku, pomoću kojih se, kako pjesnik kaže, „može prije škrgutati, šištati i režati nego govoriti“. Zaboravlja da je sa tim glasovima „škrgutalo“, „šištalo“ i „režalo“ i njegovo najuže okruženje kada je došao na ovaj svijet.
Što se popisa tiče, Bećkoviću je jasno da nema više otvorene prijetnje naoružanim bataljonima Crnoj Gori i da je obnova crnogorske državnosti i nacionalne svijesti i ponosa, suzila prostor velesrpskim manipulacijama lažnog identitetskog privida u Crnoj Gori. Jasno je Bećkoviću da se u tako realnom ambijentu neće moći više naručivati iz Beograda potrebna količina Srba u Crnoj Gori, koji bi bili potreban alibi, za političku realizaciju propalog Projekta. Bećković priželjkuje pojavu nekog novog Dika Martija koji bi za interes Velesrba odredio procenat Srba u Crnoj Gori po mjeri Beograda.
Naravno, pjesnik je kao savjestan nadničar podaničkom mentalitetu za svoju korist, a u ime Velikog projekta, vidno razočaran u nesposobnost režima u Beogradu i posebno je ganut navodnim Amfilohijevim stradanjem koji je po njemu „dika i ponos celog pravoslavlja“. Ono što cijeli umni svijet osuđuje.

Valja se se podsjetiti koliki je doprinos taj „pjesnik, heroj kulture“ dao u borbi protiv obnove crnogorske državnosti. Te mu zasluge ne bi valjalo zaboraviti.
Najprije je kao čelni čovjek beogradskog anticrnogorskog Pokreta planirao, ukoliko referendum uspije, da se napad na Crnu Goru izvrši u tri kolone i spriječi da se primijeni volja naroda u Crnoj Gori.
Kada je referendum uspio, zakleo se da će on nadživjeti državu Crnu Goru, a kada je počela afirmacija identitetskih posebnosti crnogorske nacije, Bećković je, panično, poručio da je „krivično djelo biti Crnogorac“.
Samo je akademik Matija Bećković mogao da ignoriše hiljadugodišnje postojanje države Crne Gore, i da za najznačajniji demokratski dogođaj označi sramnu okupaciju Crne Gore 1918. godine od strane srpske vojske.
Pravo je čudo da jedan samozvani „heroj kulture“ može da insistira da je, za njega, istinsko demokratsko mjerilo, da o sudbini Crne Gore ne treba da odlučuju samo oni koji u njoj ne žive nego, prvenstveno, oni koji su protiv njenog postojanja.
Očigledno je da se u ljudskom materijalu gospodina akademika nalazi neka „crna mrlja“ koja mu je poremetila hijerahiju hrišćanskih i civilizacijskih vrijednosti.
Možda se njegova patološka mržnja prema Crnoj Gori može objasniti njegovom krizom identiteta, koja je posljedica nedostatka zavičaja, kao bitnog sociološko-psihološkog miljea koji opredjeljuje primarnu stabilnost i vrijednost ljudskog karaktera. Bez zavičaja, Bećković ne osjeća ni Otadžbinu. Teška je sudbina ljudi koji svoje identitetsko prepoznavanje crpe iz odanosti političkom režimu, njihov identitet je dnevna varijabila čije trajanje zavisi od trajanja političkih manipulacija. U tome akademik SANU Matija Bećković ostaje dosljedan.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-09&id=203200

Nepromijenjena strategija trajanja velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori

Kolumne - Petak, 04. mart 2011. godine

Javno ruganje crnogorskim atributima

U nenaučnim i ispolitiziranim raspravama često dolazi do izjednačavanja etničkog sa nacionalnim, što otežava da se pokaže stvarna distinkcija između ova dva pojma. Previđa se, da u svijetu postoji tek 10 odsto država koje su etnički homogene, a ipak sve nose atribut nacionalnih, ne po principu „jedna država jedna nacija“, nego po sadržaju i snazi entiteta koje posjeduje dominantna državotvorna nacija, koja je u konkretnim istorijskim uslovima sopstvenom državom obezbijedila imunitet nacionalnom identitetu. U tom procesu se svaka nacija iskazuje u dva nivoa: sociopolitičkom i kulturno-psihološkom, koji zajedno čine oslonac nacionalnoj svijesti njenih građana . Etničke karakteristike su „sine qua non“ svake nacije, bez njih bi nacija postala „nevidljiva“, ali samo sa njima, ostala bi nedovršena. Teoretičari navode nekoliko primjera kada etničko postoji, a nije nacionalno. Etnija ne mora nastanjivati svoju istorijsku teritoriju, kultura etnije ne mora biti javna, etnije ne moraju imati zajedničku ekonomiju i zakonodavstvao, etnija ne mora biti nosilac izvorne držanosti države u kojoj živi. Etnička zajednica je deskriptivna i objektivna kategorija koja se nalazi na prethodnom stupnju obrazovanja nacionalne svijesti, a nacija obuhvata najširu zajednicu koja posjeduje specifičnu subjektivnu svijest naroda. (Vidjeti šire: Filip Putinja i Žoslin Stref-Fenar:„Teorije o etnicitetu“)
Shodno rečenom možemo ustvrditi: da su Crnogorci na svojoj istorijskoj teritoriji, da imaju prepoznatljivu kulturnu i duhovnu tradiciju, da su nosioci milenijumske crnogorske državotvornosti, da posjeduju subjektivno izraženu nacionalnu svijest utemeljenu u održivom ekonomskom i zakonskom ambijentu.Time su Crnogorci situirani u svojoj crnogorskoj „dovršenoj“ naciji i državi, i nijesu nacionalno „nedovršeni“- etnički crnogorci. Pristati na reduciranje nacionalnog na etničko, Crnogorci bi pristali da se istorijski incident iz 1918. godine, u Crnoj Gori prihvati kao dominantno pravilo. Da budu, u provinciji Crnoj Gori, etnička varijanta srpske nacije u Velikoj Srbiji.

Uz malo znanja iz hermeneutike mogli bi, u kontinuitetu, uočiti nepromijenjenu strategiju trajanja Velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori. Mijenjala je samo oblike i metode. Vojnu silu iz 1918-23. godine, 1990. godine je zamijenila hegemonija i prijetnja srpskim bataljonima, a nju je, nakon obnove crnogorske državnosti, zamijenila manipulacija sa sofisticarnim oblicima specijalnog rata. Svima je cilj isti: potčinjavanje Crne Gore. Na osnovu diskursa vodećih političara Srbije i analize nagoviještenog prikrivenog smisla svakodnevnih poruka iz Beograda, zapaža se da je u formalno priznanje Crne Gore ugrađen virus omalovažavanja i privremenosti, sa forsiranjem stereotipa o „tobožnjem“ crnogorskom nacionalnom identitetu i pokušaju javnog ruganja crnogorskim nacionalnim atributima.
Konstantno velikosrpsko tutorstvo je ostavilo u crnogorskoj istoriji „crnu mrlju“ koja predstavlja skoro vjekovni nasilni diskontinuitet obilježen velikosrpskim kulturnim i duhovnim etnocidom, i kraći period od četvrt vijeka, potpune okupacije i istorijske negacije Crne Gore, od srpske vojske, koju su legalizovale montirane odluke Podgoričke skupštine. Na žalost, država Crna Gora ne posjeduje imunološku snagu, da te Odluke i zvanično proglasi ništavnim.
Više od jednog vijeka sistematski je ruženo i deformisano autentično kulturno i duhovno crnogorsko nasleđe. Sprovođeno je asimilatorsko nasilje nad vrijednostima crnogorske kulture, ono je bilo posebno radikalno nakon okupacije Crne Gore 1918 g. i u Kraljevini SHS. Uništavano je sve što je nosilo predznak nacionalno-crnogorskog. Nestala je i država i kultura i crkva. Njihovim nestankom „isključeno“ je istorijsko kohezivno pamćenje Crnogoraca, a atomizirani Crnogorci postali su pogodni za manipulaciju i za nametanje pogrešnih stavova o ličnom i kolektivnom identitetu. „Isključenjem“ istorijskog pamćenja, stvoren je mentalni prostor za tuđe političke mitove. Ponuđeni su tzv. „crni mitovi“ iz „Narčetanija“, mit o „srpskoj vjeri“, kasnije projekti iz „Memoranduma“, nuđena je „naučna“ literatura očišćena od sadržaja na kojima je počivala crnogorska nacionalna samosvjesnost. Cilj je bio promijeniti Crnogorcima svijest o sopstvenom identitetu i oslabiti im mentalni imunitet. Zaboravilo se, da je nacionalni identitet prirodno svojstvo, i da se ne može mijenjati kao „lanjski kaput“ i da se Crnogorac ne može proglasiti Srbinom, samo zato što jede ’srpski pasulj’ i voli ’srpsku gibanicu’.
Danas, pred intelektualce crnogorskog nacionalnog jezgra državotvorne nacije, postavljen je najvažniji i najteži zadatak; da definišu sadržaje istorijskog pamćenja i zaborava. Koliko je važno da se otkrije istorijska istina, koju treba poznavati i pamtiti, toliko je značajno ukazati i na ono što treba zaboraviti. Potrebno je stručno razobličiti asimilatorski „privid“, koga su vještački iskonstruisali „režiseri“ velikosrpstva i Svetosavlja. „Privid“ koji je,u velikoj mjeri, zamijenio istorijsku istinu, selektivnim falsifikatima. Posledice te manipulacije su, i danas prisutne u mentalnom sklopu poimanja crnogorske nacionalne svijesti. Na žalost, takvi pojedinci su često u poziciji nemoguće misije da, istovremeno, izvrše demistifikaciju falsifikovanih istorijskih činjenica i da promijene i sopstveno mišljenje o njima.
Jezik je za crnogorski nacionalni identitet važan sadržaj, ali nije najbitniji i odlučujući. U svijetu postoji mnogo različitih nacija sa istim jezicima i religijama, pa im ne smeta da budu nacije. U Crnoj Gori je pitanje jezika toliko politizovano da je zamagljena njegova posebnost. Hogen je dobro primijetio kad kaže, da je „narečje“ jezik koji nije politički uspeo“. I crnogorskom jeziku je bila namijenjena sudbina ’dijalekta’, kao što je i Crnoj Gori bio namijenjen status Velikosrpske provincije. Obnovom crnogorske državnosti i obnavljanjem crnogorske nacionalne svijesti i crnogorski jezik se transformisao iz ’dijalekta’ u poseban jezik u funkcionalnom socio-lingvističkom smislu. Kada se odustane od projekta potčinjavanja Crne Gore, ni crnogorski jezik neće biti sporan. Do tada će crnogorski jezik biti još značajniji atribut crnogorskog nacionalnog identiteta nego što bi ga inače imao.
Kod nekih nosilaca promjena u institucijama crnogorskog sistema još postoji kriza identiteta i zbunjen, ponekad neodlučan, povratak na istinske identitetske vrijednosti.Nijesu u stanju da vjekovno nametnuti „privid“ identiteta, zamijene stvarnim crnogorskiim identitetom.Da nije tako, ne bi se mogla dogoditi podvala u popisnom spisku, da Crnogorci, i pored svoje države i nacije, pristanu na status „nedovršene nacije“ koju implicira pristanak na ogoljelu „etničnost“.
Bila bi velika zabluda procijeniti da velesrbi neće uporno braniti dostignuti nivo „privida“ koji je postgnut vjekovnom manipulacijom kolektivnom crnogoskom sviješću. Uzurpacija Rumije, kao simbola međuvjerskog i međunacionalnog sklada, i detonator pod simbol crnogorske državnosti i slobodarstva, to nesumnjivo potvrđuju.
No, to spoznanje,samo po sebi, ne znači ništa.

Mihailo Terzić

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-04&id=202761

Šerbo Rastoder Spomenici

Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.

Crnogorska kultura "ophođenja sa istorijom" nije ništa drugo do sukob konstrukcije i destrukcije, podizanja i rušenja, neuspjeha u postizanju konsenzusa oko vrijednosti koje bi trebalo da budu zajedničke.
Zato sam s razlogom, ne tako davno, predlagao da u Crnoj Gori uporedo sa odborom za podizanje spomenika treba osnivati i odbor protiv rušenja spomenika. Ideju je posebno aktuelizovala sudbina spomenika u Tuđemilu.

 Od kada znaju za sebe, ljudi su težili da potomcima ostave neki trag o svom postojanju i vrijednosnom sistemu koji ih je određivao. Težnja za besmrtnošću kroz sjećanje u osnovi je jako razvijene prakse i želje ljudi da se izjednače sa bogovima. Kako su samo bogovi besmrtni i kako oni žive sve dok postoji vjera, ljudi su tokom istorije pokušavali da ostanu u sjećanju, djelom ili nedjelom, pokušavajući često za života da daju trajan biljeg koji omogućava sjećanje kao uslov produžetka života i djela.
Tako su nastajali spomenici posvećeni ljudima i događajima, čiji je smisao bio i ostao čuvanje trajnog sjećanja, odnosno određivanje mjesta u istoriji. Spomenici u jednom društvu su putokazi na topografskoj karti istorije jednog društva, bilježi u vertikali trajanja, kameni međaši u izlogu istorije. U težnji da "vrati dug" kao zahvalni potomak, moderni čovjek vremenom nalazio sve nove i nove načine da se "oduži" slavnim precima.
Pri tome smo uvjereni da će oni poslije nas, a posebno savremenici, poštovati one koje smo mi poštovali i voljeli . Da to često ne radimo zbog njih, nego zbog nas i našeg tradicionalnog shvatanja da je sadašnjost samo logičan nastavak prošlosti, teško da ima boljeg primjera od Crne Gore. Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.
Od prvog javnog spomenika u Crnoj Gori podignutog 1861, do njegovog rušenja samo nekoliko godina kasnije, počinje istorija rušenja i građenja spomenika. Kada je 1886. godine udaren temelj novoj varoši u Podgorici, s desne strane rijeke Ribnice i kada je ta nova varoš nazvana Mirkova, otrkriven je spomenik u vidu obeliska po projektu Marka Đukanovića u slavu vojvode Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole.
Spomenik su 1919. godine porušili bjelaši, odnosno pristalice bezuslovnog ujedinjenja. Bacili su ga u rijeku i tako je kamen "liječio" političke i ideološke frustracije savremenika.Tadašnji "raskid sa prošlošću" nije preživio ni cetinjski stoljetni brijest koji se nalazio u blizini Njegoševe biljarde. I njega su posjekli bjelaši iz osvete prema kralju Nikoli koji je znao da sjedi i sudi ispod stoljetnog brijesta.
Na istom mjestu su bjelaši 1924. godine podigli spomenik svojim istomišljenicima koji su poginuli u sukobu sa zelenašima tokom Božićnog ustanka (6. januara 1919.) koji je porušen 1941, kao i spomenik kralju Aleksandru podignut 1938.
Ali motiv za pisanje ovoga teksta je događaj koji se zbio ovih dana – rušenje i skrnavljenje obeliska posvećenog tuđemilskoj bici u Tuđemilu kod Bara. Ovaj spomenik je bio neobičan po mnogo čemu. Prvo, trebalo je da podsjeća na prvu dionicu crnogorske hiljadugodišnje istorije i prvu bitku o kojoj postoje zapisi koja se odigrala još u XI vijeku.
O tzv. "Barskoj" ili "Bici na Tuđemilu" istoriografski zapisi svjedoče sljedeće:
"U želji da pokori Duklju, vizantijski car Konstantin Monomah (1042-1055) organizovao je napad na nju, pridobivši za tu akciju i raškog župana, humskog kneza i bosanskog bana. Na osnovu carske zapovijesti, vojsku protiv dukljanskog kneza Vojislava pokrenuo je namjesnik Dračke oblasti, koji je navodno mobilisao više od 40.000 ljudi, a vizantijski istoričar Jovan Skilica tvrdi da je čak bilo 60.000 vojnika. Na čelu vizantijskih odreda bio je vojskovođa Kursilije. Zadatak Kursilijevih odreda bio je da pređu rijeku Bojanu i ulogore se u blizini današnjeg Starog Bara, a odredi saveznika trebalo je da nastupaju dolinom rijeke Zete, i da na prostoru Crmnice zajednički napadnu Vojislavovu vojsku, koja je tu bila skoncentrisana.
Do odlučujuće bitke dukljanske i vizantijske vojske došlo je početkom oktobra 1042. godine, na planinskom prostoru između Bara i Crmnice. Vojska kneza Vojislava nalazila se raspoređena po planinskim visovima, i ona je u ponoć 6/7. oktobra 1042. prva preduzela napad. Prema Ljetopisu popa Dukljanina, dukljanska vojska je pobijedila vizantijsku zahvaljujući ratnim varkama i korišćenju planinskih klanaca. Poslije velike pobjede nad vizantijskom vojskom i vojskom njenih saveznika, Duklja je za duže vrijeme osigurala političku nezavisnost od Vizantijskog carstva".
S razlogom je ovaj spomenik trebalo da bude simbol crnogorske vojske u obnovljenoj nezavisnoj državi, s obzirom da je dan održavanja bitke, 7.oktobar, uzet za Dan Vojske Crne Gore. Ako bi se događaj posmatrao dnevno-politički u istorijskom kontekstu podizanja i rušenja spomen obilježja, moglo bi se s pravom zaključiti da je eksploziv postavljen u temelje obeliska u suštini detonator stavljen u temelje crnogorske države i njeno istorijsko ishodište. Ako se stvari posmatraju na ovaj način, postavlja se logično pitanje: ko je kriv za skrnavljenje spomen obilježja?
Da li je tome kriva ruka koja je postavila eksploziv ili "pamet" koja je odlučila da spomenik ovog značenja "sakrije" u gudurama planine Sutorman. Spomenik je, postavljen na ovom mjestu, običan "krajputaš" koji šalje poruku: prolazniče, zastani, ovdje se dogodila slavna "barska bitka" koja je istorijsko ishodište današnje države, ali mi nijesmo imali "hrabrosti" da obilježje u slavu njoj postavimo na nekom trgu u Baru ili Podgorici, kako to rade civilizovani narodi, već smo ga "sakrili" na ovom mjestu da ne bi "jedili" one koji imaju "petlju" da uz pomoć naše mehanizacije postave crkvu na vrhu gdje nikada nije bila.
Dok god se bude osjećaj inferiornosti pokrivao navodnom obazrivošću i demokratijom, fitilj za rušenje će biti upaljen - jer ako ne vjerujete sebi, kako ćete očekivati da vam drugi vjeruju.

http://www.vijesti.me/kolumne/ima-li-ovdje-turaka-kolumna-1090

Naša tema: Šta o Crnoj Gori uče gimnazijalci u Srbiji

Društvo - Srijeda, 02. mart 2011. godine

,,Srpska Sparta“ i ,,najodličniji Srbi“

Djelovi srpskog gimnazijskog udžbenika istorije proslijeđeni su Pobjedi elektronskom poštom, uz poruku našeg čitaoca iz Beograda da bi nas mogle zanimati lekcije koje se u susjednoj državi serviraju kroz zvanični udžbenik odobren od strane prosvjetnih vlasti


PODGORICA – „Crnogorci su deo srpskog naroda – etničko poreklo im je srpsko. Boreći se dugo protiv Turaka, uspeli su da u 19. veku stvore drugu srpsku državu. Ta činjenica – sticanje državnosti – presudno je uticala da u 20. veku proglase sebe nacijom i tako srpsko nacionalno biće podele na dva nejednaka dela“.
Ovako u beogradskom udžbeniku istorije za treći razred Opšte gimnazije autor počinje priču o crnogorskoj istoriji. Srpski gimnazijalci saznaće dalje da su „Pravoslavlje, Rusija i Srbija tri bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama koje su im nametali siromaštvo, borba protiv Turaka, i nimalo lak život u planinskim bespućima“.
Osim vrednosnih kvalifikacija i procjene koliko su Crnogorci bili iskreni, autor dalje konstatuje da je „Pravoslavlje neodvojivo od Cetinjske mitropolije, koja je starija od crnogorske države. Mitropolija je do sredine 19. veka bila najvažnija institucija na ovim prostorima. Tada je ustupila primat državi, ali time nije završila svoju istorijsku ulogu“.
Djelovi udžbenika, odnosno njegova naslovnica i rečenice koje smo citirali, proslijeđena su Pobjedi elektronskom poštom uz poruku našeg čitaoca iz Beograda da bi nas mogle zanimati lekcije koje se u susjednoj državi serviraju kroz zvanični udžbenik odobren od strane prosvjetnih vlasti.
Nakon ovakve poruke došli smo do udžbenika istorije za treći razred Opšte gimnazije u Srbiji, i naišli da je „Crna Gora srpska Sparta“, „četovanje odušak od crnogorske bijede“, da je „Petar i veći zulum trpio od Crnogoraca nego od Turaka“, a da je „Petar II bio potpuno posvećen Srbima“, te da je u „prvoj polovini 19. veka, srpsko javno mnjenje stanovnike Crne Gore smatralo „najodličnijim“ među Srbima“.

„Polet demokratije“ i „režim“

U udžbeniku je obrađena „srpska istorija“. Crna Gora je tretirana kao „srpska država“, dok su ostali djelovi regiona obrađivani u sklopu „istorije srpskog naroda“. Jedno od poglavlja nosi naslov: „Evropski i balkanski okviri srpske istorije – Srbi u južnoj Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji“.
Način na koji je tretirana Crna Gora dobro oslikava činjenica da je pred Berlinski kongres „izgledalo da su Srbi u prednosti nad ostalim balkanskim narodima, jer su imali dva državna centra – Srbiju i Crnu Goru...“


Ton cijele knjige je takav: svijetle godine Srbije objašnjene su naslovom „Srbija 1903-1914. polet demokratije i sučeljavanje sa Austro-ugarskom“, dok je ništa manje svijetlo razdoblje Crne Gore opisano kao „samodržavlje“. U Srbiji je demokratija, a u Crnoj Gori „režim“, Srbija je „odredbama Berlinskog ugovora dobila proširenja“ na teritorije koje je srpska vojska „oslobodila“, dok je Crna Gora Nikšić, Bar i Ulcinj „zauzela“ i time „ostvarila značajne dobiti“.
U Srbiji su donošene „dalekosežne odluke“, „srpsko društvo je ubrzano napredovalo u ekonomiji, nauci, prosveti i kulturi“, njen kralj Petar je bio „ličnost koja je po svojim ubeđenjima verovala u demokratiju i parlamentarizam“ i „pridržavao se Ustava“ što je „dovelo do jačanja parlamentarizma u Srbiji“... Navode se primjeri nauke i umjetnosti. U Crnoj Gori toga nije bilo. Samo „lična vlast knjaza Nikole“ koja je bila „neprikosnovena“. „Posle proglašenja nezavisnosti i teritorijalnog proširenja, njegov autoritet i ugled su još više porasli. U patrijarhalnoj Crnoj Gori nijesu postojale društvene snage koje bi se suprotstavile knjaževom samodržavlju, dok bi istaknute pojedince koji se nisu slagali s njegovim stavovima uklanjao iz javnog života“. „Crnogorski studenti koji su se školovali u Beogradu otvoreno su kritikovali režim knjaza Nikole, a on je smatrao da iza toga stoji srpska vlada“. Nipodaštavajući ton pokazuje i po jedno „tek“ u rečenicama: „Crna Gora se prvi put pominje u jednom međunarodnom ugovoru tek 1856. godine, na Pariskom kongresu“, „Crna Gora je sopstveni novac počela da kuje tek 1906. godine, a do tada je koristila novac drugih država koji je često dobijala kao pomoć.“, „Porez je redovno ubiran tek od 1853. godine...“ Kod Srbije se „tek“ ne koristi. U Crnoj Gori nije bilo puteva, novca za preskupog kralja, pa je pomoć stizala, a „sve što je bilo od značaja smešteno je u prestonici – Cetinju...“


Diskreditovanje Petrovića

Za istoričare sa kojima smo razgovarali najnoviji udžbenici su ne samo napisani tako da omalovaže crnogorsku istoriju, već su i puni falsifikata.
- To što se nalazi u udžbenicima istorije za srpske gimnazijalce jeste diskreditovanje vladavine Petra I i Petra II Petrovića. Ti vladari na koje je Crna Gora ponosna nikada nijesu bili poglavari Srpske nego Crnogorske crkve, koja, uz potrebne crkvene prerogative, predstavlja izdanak oslobodilačke borbe našeg naroda. Crnogorska crkva nije kao Srpska crkva, došla do svoje autokefalnosti uz pomoć novca. Istorijska je činjenica da je SPC kupila svoju autonomiju od Vaseljenske patrijaršije 1831. godine – kaže za Pobjedu istoričar dr Zvezdan Folić.
Folić dalje demantuje navode da je „Cetinjska mitropolija najstarija institucija u Crnoj Gori“.
- To nije tačno. Najstarija institucija u Crnoj Gori je Dukljansko-barska nadbiskupija – ističe Folić.
Komentarišući djelove udžbenika, sagovornik Pobjede podsjeća da je Crna Gora imala istorijski hod kakav nije imala niti jedna država na Balkanu.
- U novovjekovnoj istoriji naša je država imala svoju dinastiju (Petroviće) mnogo ranije nego sve ostale balkanske zemlje, a sve atribute državnosti dobila je još 1798. godine. U to vrijeme Srbija je bila pod osmanskom vlašću. Tek je 1804. godine, sa Prvim srpskim ustankom, počela svoju oslobodilačku borbu, dok je Crna Gora to učinila dva vijeka ranije – 1603. godine (Bitka kod Lješkopolja predstavlja početak crnogorske borbe protiv tuđinske vlasti). Zašto se Rusija oslanjala na našu zemlju? Zato što je u njoj prepoznala embrion oslobodilačke borbe protiv tuđinske vlasti i svog za dugo vremena najlojalnijeg saveznika na Balkanu – kaže istoričar Folić.


Ništa novo

Folić kaže da, ipak, nije iznenađen kako je crnogorska istorija predstavljena u susjednoj državi. Većina srpskih istoričara, kaže, dijeli mišljenje koje se našlo u udžbenicima za gimnazijalce i koje stremi obesmišljavanju crnogorske prošlosti i relativizaciji naših vrijednosti.
- Udžbenik je državni dokument i dobrim dijelom proizilazi iz državne politike i socio-kulturnog konteksta jedne zemlje. Ovo je gotovo konstanta srpske istoriografije koja želi da izbriše najranije slojeve crnogorske državnosti ili da ih pripiše vlastitoj istoriji. Dakle, sve ovo što sam imao prilike da čujem i vidim su krajnje neobjektivne politikantske ocjene koje teže iskrivljavanju crnogorske prošlosti, s namjerom da se prikrije prazan hod srpske istorije i prisvoji istorijsko državotvorno i kulturno nasljeđe crnogorskog naroda. Način na koji je plasirana priča o Crnoj Gori nije primjeren jednom udžbeniku, koji bi trebalo da krasi oslanjanje na naučnu literaturu nego više plitkom propagandističkom žurnalizmu i paranaučnom žanru – komentariše za naš list dr Folić.


Čista politika

Akademik dr Božidar Šekularac, takođe istoričar, kaže da je dio udžbenika o crnogorskoj istoriji čista politika bez ikakve veze sa stvarnim činjenicama.
- Zaboravljaju autori da je prvu crnogorsku državu, slovensku Duklju, staru oko 200 godina sa svojih osam kraljeva i pet kneževa dinastije Vojislavljevića, srušio krajem XII vijeka raški župan Stefan Nemanja. Stub dukljanske države Barska nadbiskupija takođe bi urušena i nadbiskup je morao pobjeći u Dubrovnik. Sve ovo kažu Nemanjini sinovi Sava i Stefan Prvovenčani – komentariše za Pobjedu akademik dr Božidar Šekularac.
Druga crnogorska dinastija Balšića, podsjeća naš sagovornik, obnavlja svoju državu Zetu sredinom XIV vijeka. Tada su vratili dostojanstvo Barskoj nadbiskupiji, ali i prihvatili Zetsku pravoslavnu mitropoliju, nazivanu i arhiepiskopija.
- Ovu obnovljenu zetsku državu opet Jelena Lazarević-Balšić-Hranić predade u ruke srpskim despotima. Crnojevići, treća dinastija crnogorska se ponovo izboriše za obnovu svoje države Crne Gore. Sve su učinili da je održe do početka XVI vijeka, boreći se protiv tada moćnih sila Turske i Venecije. Početkom XVIII vijeka stupa na scenu četvrta crnogorska dinastija Petrovića, koji su se konačno izborili za vječnu Crnu Goru. To je crnogorska istorija, a u pomenutom udžbeniku ovakve „činjenice“ i ovakva „istorija“ najbolje govore o namjeri i ciljevima onih koji su ga ovakvog naručili – naglašava dr Šekularac.
Predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti dr Božidar Nikolić smatra da su Crnogorci, iz objektivnih razloga, zakasnili više decenija u odnosu na susjedne narode da formiraju i pomažu svoje naučne institucije u kojima bi bila seriozno obrađivana istorijska prošlost, umjetničko nasljeđe, crnogorski jezik...To je, kako kaže za Pobjedu, nacionalističkim grupacijama u okolnim narodima ostavilo otvorena vrata za otimanje.


Mitropolija SPC nije nastavljač tradicije CPC


- Crnogorsko-primorska mitropolija nije nastavljač tradicije Crnogorske crkve, nego samo jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve – kaže istoričar Folić.
- CPC je od kraja 17. vijeka bila de fakto autokefalna i razvijala se potpuno nezavisno od bilo koje druge institucije. Njeno djelovanje je korenspondiralo sa državnim stremljenjima Crne Gore – naglašava Folić.


„Saznali“ kako se Petar I žalio

„Plemenska anarhija bila je najveće zlo u Crnoj Gori i najveća smetnja nastanku države. Ona je stvorila uslove za četovanje, koje je tumačeno kao „odušak crnogorske bijede“. Četovanja je bilo ponajviše u nerodnim godinama, kada se umiralo od gladi, pa je plenjenje stoke bilo učestalo“.
„Vlast Petra I bila je slaba, jer on nije uspio da uništi plemensku samostalnost i anarhiju. Njegovo najjače oruđe u mirenju zavađenih plemena bila je kletva. „Da među Turcima živim, ne bih toliki zulum trpio koliko trpim od Crnogoraca“, žalio se često vladika. Onda kada je kletvu počela da zamenjuje sila, u Crnoj Gori je počeo da nastaje poredak“ – piše u beogradskom udžbeniku.

„Petar II je najneobičniji vladika u povesti Srpske pravoslavne crkve“

„Petar II je najneobičniji vladika u povesti Srpske pravoslavne crkve. Iako je bio kaluđer, odevao se više kao svetovna, nego kao crkvena ličnost i ponašao više kao pesnik, nego kao vladika. Kada mu je Vuk Karadžić dobronamerno prebacio da bi kao vladika morao da se drugačije odeva, odgovorio je: „Idi s Bogom! Ti kakav si, ti bi mene zatvorio u manastir: nijesam ja kaluđer, nego sam svjetovni vladar“, piše u udžbeniku.
Navodi se, takođe, da je „Petar II bio u dobrim odnosima i sa knezom Milošem Obrenovićem i sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem“, da je „sav odan srpstvu, održavao prisne odnose i sa Ilijom Garašaninom, uključivši se u njegovu nacionalnu propagandu“.


Nikolić: Otimaju, jer mi kasnimo


- Nove istorije za srednje škole koje su objavljene pod patronatom državnih organa Srbije dovoljno govore o nastavku velikodržavnih pretenzija Srbije. Ovome, nažalost, da li svjesno ili nesvjesno danas značajno pomaže i obnovljena država Crna Gora finansirajući svojim sredstvima preko raznih organizacija borbu protiv nje same – komentariše predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti dr Božidar Nikolić.
Akademik Nikolić kaže da su Crnogorci iz objektivnih razloga zakasnili više decenija u odnosu na susjedne narode da formiraju i pomažu svoje naučne institucije u kojima bi bila seriozno obrađivana istorijska prošlost, umjetničko nasljeđe, crnogorski jezik... te da je to nacionalističkim grupacijama u okolnim narodima ostavilo otvorena vrata za otimanje.
- Podsjetiću na riječi jednog akademika CANU (koja prima značajnu apanažu od države) koji na skupu održanom u Nikšiću 2008. godine povodom 130 godina od Berlinskog kongresa) izjavi: „Na Berlinskom kongresu umjesto jedne dobili smo dve srpske države, jer smo u naivnosti prenebregli dobro osmišljenu zamku velikih i moćnih, koji nam time nijesu odali zasluženo priznanje za sve ono što smo upornom borbom ostvarili, već su podelili jedan narod koji danas ima tri države Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku“ (Politika 2. jun 2008) - kaže dr Nikolić.
Akademika ne čudi ništa od pojedinih srpskih istoričara, s obzirom da su, kako kaže, u stanju da pišu da je Fidel Kastro Srbin pretvarajući mu ime Angel u Anđelko, a Kastro u Kastratović.


- Radi se o jednoj istrošenoj nacionalromantičarskoj matrici koja izaziva sarkastični podsmijeh u naučnim krugovima u svijetu. Naravno, poznato je da je tzv. školska istorija državna stvar (udžbenik odobravaju državne institucije, nadzor sprovode državni organi, nastavni plan i program odobravaju nadležne institucije) te se mora odbaciti mogućnost da se radi o „slobodi naučnog iskaza ili pak o pojedinačnom neobaveznom mišljenju“ – kaže za Pobjedu istoričar, prof. dr Šerbo Rastoder.
- Pomenuti sadržaji su u službi srpskog etnocentrizma i dugotrajne indoktrinacije i kao takvi se mogu tumačiti kao posljednja linija odbrane propalog velikonacionalnog projekta. Na potezu su prosvjetne vlasti Crne Gore koje imaju osnova za reagovanje u usvojenim evropskim standardima o udžbenicima istorije, koji su i danas na snazi. Protiv sam bilo kakve zabrane udžbenika ali ima osnova za ozbiljan i produktivan razgovor u saglasju sa evropskim standardima – ocjenjuje sagovornik Pobjede.

Srđan Kusovac, Vesna Šofranac

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-02&id=202555

Novak Kilibarda: Velikosrpska ofanziva ne prestaje

Društvo - Subota, 26. februar 2011. godine

Zašto je nedavni simpozijum o crnogorskom jeziku toliko naljutio pojedine profesore

Na Studijskom programu na kojem se izučava crnogorski jezik ne koristi se crnogorski pravopis. Radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine. Velikosrbi svoju asimilatorsku radnju stalno izvode uz pomoć uslužnijeh Crnogoraca - kaže dr Kilibarda.


PODGORICA - Bilo je samo pitanje vremena kada će pojedini profesori Studijskog programa crnogorski jezik i književnost javno ispoljiti svoje nezadovoljstvo Pravopisom i Gramatikom crnogorskog jezika, koje se moglo naslutiti kroz sporadične medijske izjave. Nakon simpozijuma, pokrenuta je prava lavina napada na Institut crnogorskog jezika, na njegove članove, na autore Pravopisa i Gramatike.
Uslijedila je i polemika sa ministrom prosvjete i sporta Slavoljubom Stijepovićem, koji je profesorkama nikšićkog fakulteta odgovorio da je simpozijum imao za cilj da „javnosti predoči šta crnogorski službeni jezik jeste i da se stručno obrazloži da on zadovoljava potrebe svih crnogorskih građana“. U odgovoru Ministarstva se podsjeća da su na simpozijum pozvani i profesori studija crnogorskog jezika, ali da su oni odgovorili da im na „tom skupu nije mjesto“.

Svetosavski unutarizam

Na ovom studijskom programu Pravopis i standardizacija se radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine. Profesorica dr Zorica Radulović, koja predaje Savremeni crnogorski jezik, kaže za Pobjedu da dozvoljava studentima da rade po novom Pravopisu crnogorskog jezika ali da „oni to u većini odbijaju“.
Dešavanja na Studijskom programu za Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti nijesu iznenađenje za profesora Filozofskog fakulteta dr Novaka Kilibardu, svojevremeno i šefa katedre Srpskog jezika i književnosti.
- Od podgoričke skupštine 1918. godine, kada je hiljadugodišnja Crna Gora ukinuta kao država, ne prestaje svetosavski unitarizam da dokazuje da se špartansko srpstvo najcjelovitije uobličilo u Crnoj Gori. Jednako klerikalci, akademici i političari od tada vode za nos široke narodne slojeve dokazima da je srpstvo od iskona sazrijevalo u Crnoj Gori. No, ne treba zbog toga srbjanske velikosrbe psovati, zato što oni tu svoju asimilatorsku radnju stalno izvode uz pomoć uslužnijeh Crnogoraca - kaže dr Kilibarda.

Udarac crnogorskom rukom

Metaforično kazano, ističe naš sagovornik, nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom no vazda crnogorskom uslužnom rukom.
- Nekad su se poslužili Svetozarom Tomićem, nekad Markom Dakovićem, jednom su povjerovali da će to uraditi s Novakom Kilibardom, a danas udaraju i kroše i aperkat hordom anticrnogoraca kojijem su idoli Amfilohije Radović i Matija Bećković. Poništavatelje crnogorskog imena i jezika ne nervira činjenica što šačica obrazovanijeh lica zna u čemu se sastoji velikosrpska, odnosno anticrnogorska propaganda. Njima je glavno da zavode, odnosno vode za nos, široke narodne mase, koje ne poznaju osnovne činjenice iz istorije Crne Gore - poručuje profesor Kilibarda.

Stid zbog napada

Komentarišući naše pitanje o napadu na crnogorski jezik, na njegovu negaciju, koja dolazi prije svega sa studija za srpski jezik i književnost, profesor Kilibarda kaže da je „pročitao u jučerašnjoj i današnjoj Pobjedi napad na Institut za crnogorski jezik i na dr Adnana Čirgića“, i da ga je bilo „stid od takvoga napada“.
- Prvo, tamo se neistinito kazuje da postoji na Filozofskom fakultetu Institut za jezik i književnost. Drugo, naglašava se broj doktora nauka i magistara kao dokazna činjenica da je tamo već oformljen teren za naučna postignuća. Pa zaboga, doktorati i magistrature samo su diplome, odnosno školska priznanja da je dato lice osposobljeno da se bavi naukom. A poznato je, otkad doktorati postoje, da nije datome licu trebalo potpisivati doktorsku diplomu ako to lice barem za pet godina naučnijem postignućem ne nadmaši svoj doktorat. A đe su naučna postignuća onijeh dama koje su se onako halapljivo okomile na Čirgića?
Ne pominjući mu ime čak ga nazivaju dželatom, podrazumijevajući, mogućnost da običan građanin, kome je Amfilohije idol vjerski i etički, zaključio da samo ime Adnan posvjedočava mogućnost da je to lice dželat koji se ustremio na srpstvo i unitarno svetosavlje. A mačku o rep treba obljesiti to što je taj Čirgić, taj poturica iz Podgorice, taj cikotićki Turčin, obradio njeguški govor i objavio rječnik crnogorskoga kraja iz koga je Njegoš ponikao - naglašava dr Kilibarda.

Bodu oči ś i ź

Našem sagovorniku je, kako kaže, beskrajno čudno to što protivnici crnogorskog jezika ne uzimaju u obzir činjenicu da su vrhunci crnogorskoga književnoga duha ostvareni na crnogorskom jeziku za koji je sada pripremljen pravopis iza koga stoji Ustav Crne Gore.
- Sjetimo se samo ovijeh djela: Ženidba Maksima Crnojevića, Marka Kraljevića i Musa Kesedžija, Zidanje Skadra, Ženidba kralja Vukašina, Čovjek - paša i Mijat čobanin, Smrt Nikca od Rovina, Batrić Perović, Poslanica Petra I, Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Balkanska carica. Sjetimo se činjenice da je Vuk Karadžić, taj Drobnjak porijeklom, ostvario svoju slavu pred Evropom pišući jezikom protiv koga se danas zauzimaju dame-naučnice s Filozofskog fakulteta iz Nkšića. Zašto im bodu oči glasovi ś i ź , koji je žive i danas punijem životom na širokijem prostorima Crne Gore, to mojoj skromnoj inteligenciji ne može biti jasno.



Rajka, nije Crne Gora najmlađa evropska država

Bez velike svetosavsko-unitarističke i amfilohijevsko-beogradske propagande ne bi se moglo dogoditi da Rajka Glušica ovako završava svoj napad na Institut za crnogorski jezik. Nekadašnja moja uzrona studentkinja veli: ,,Kako je crnogorska aktuelna jezička politika, vođena diletantima, ekstremno nacionalistička, a podržava je i sprovodi Vlada preko svog Ministarstva prosvjete i sporta, onda ta Vlada i ne shvata karakter i pogubnost takve jezičke politike, ili joj ona po svom karakteru odgovara. Ako se po jezičkoj politici procjenjuje najmlađa evropska država, nameće se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u nacionalističko čudovište i da joj takvoj u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta“.
Rajka, nije Crne Gora najmlađa evropska država. Ta država, koja je tri puta mijenjala ime, pobijedila je u boju protiv moćne Vizantije na Tuđemilu 1042. godine. Ali, izgleda treba srušiti znak te njezinje pobjede, isto onako kao što joj treba zatrijeti njegoševski jezik.



Na udaru jezik i istorija

Ko to od običnijeg građana zna da je Nemanja, župan ne Srbije nego Raške, ognjem i mačem osvojio Crnu Goru, odnosno Zetu? Ko zna da je srpski despot Đurađ Branković poslao 1.500 elitno naoružanijeg konjanika da pomognu Turcima da osvoje vizantijski Konstantinopolj? Ko zna da je srpskom kralju Stevanu Provljenčanome papa dao kraljevsku krunu? Prekjučerašnje rušenje obeliska na Tuđemilu duboko je isplanirano s namjerom da se zatru veliki koraci iz istorije Crne Gore, kakav je pobjedonosna bitka na Tuđemilu 1042. godine. Trebalo bi zapitati Amfilohija i književnika Matiju zašto se u Gorskom vijencu, đe se pominju i muslimani i katolici kao borci protiv Osmanlija, ne pominje Sveti Sava. Prema tome, ofanziva velikosrpska na crnogorski jezik i crnogorsku istoriju samo je nastavljena garašanovićevske uobičajenosti koja nikad ne prestaje.



Zašto se Crnogorci ovako ponašaju

Na tzv. Crnogorskoj katedri za jezik i književnost u Nikšiću ima jedna profesorica čiji je otac iz okoline Nikšića, dama koja je diplomirala na Filzofskom fakultetu u Nikšiću, a koja i svoja predavanja i radove koje objavljuje ostvaruje dosljednom ekavicom. Ta činjenica navodi na uzvike: Bravo Srbijo, bravo Amfilohije, bravo Matija! A takva mogućnost ostvarljiva je u Srbiji koliko bi bila ostvarljiva moja pomisao da postanem kineski car. Sama profesorska elita na Katedri u Beogradu na kojoj sam studirao bila je iz Crne Gore. Tu su bili Radosav Bošković, Mihailo Stevanović, Radomir Aleksić, Radovan Lalić, Miljan Mojašević, Nikola Banašević i dr. Svi zadržali akcente iz svojijeh plemena, a svaki čisti ekavac. Razumije se, na tome treba čestitati Srbiji, a pitati Crnogorce što se tako ponašaju.



Radulović: Ne želimo biti grešne i izdati našeg Vuka Karadžića

- Do pojave Pravopisa crnogorskog jezika koje radim sa profesorom dr Rajkom Glušicom, služićemo se onim najboljim koje do sada imamo, na kojima su radili timovi naučnika i koji su rađeni dugi niz godina. Ništa dobro i konkretno ne može se uraditi na brzinu i preko noći - kazala je za Pobjedu dr Zorica Radulović, profesor na predmetu Savremeni crnogorski jezik, na Studijskom programu za Crnogorski jezik i književnost.
Ona kaže da joj „ne pada mi na pamet da radi nešto protiv zvaničnih institucija Crne Gore koje su stale iza toga“.
- Dužnost mi je kao profesor sa blizu 30 godina radnog staža i kao neko ko je čitav život posvetio nauci uputim svoje studente na ono što je najbolje i najnaučnije. Srećom, imamo sjajne studente koji sami to uviđaju. Pravopis i standardizacija se radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine, odnosno kombinovanjem najboljih rješenja iz obije knjige.
Dozvoljavam studentima da rade po novom Pravopisu crnogorskog jezika ali oni u većini to odbijaju, jer Pravopis koji je sačinila ekspertska komisija sastavljena od jedne Ukrajinke za koju se pouzdano ne zna kojom se naučnom oblašću bavi, od jednog Hrvata čiji hrvatski pravopis nije prošao u toj zemlji, ali jeste crnogorski u Crnoj Gori, i jednog novosadskog filozofa kojem nije dosta filozofije, nego hoće da se bavi i lingvistikom, mora biti, i jeste problematičan - kazala je prof. Radulović.
Ona kaže da je i njima cilj da se uvede Crnogorski jezik u škole, ali ne sa udžbenicima koji rade neki novi autori, dojučerašnji studenti.
Dr Radulović kaže da se nada će njihov pravopis uskoro izaći i da će se neko u Crnoj Gori naći, ko će stati iza dokumenta koji rade dva redovna univerzitetska profesora.
- Bićemo uporne i nećemo dozvoliti srljanje nauke o jeziku u Crnoj Gori.
Ne želimo biti grešne i izdati našeg Vuka Karadžića, iz Drobnjaka porijeklom, koji je stvorio remek djelo našeg jezika. Smatramo da poslije 160 godina zaista nemamo potrebe za novim Vukom. On se borio za naš jezik sa svim i svačim, a novi Vuk misli da to može za dvije godine ili čak manje - kazala je ona.



Vujanović: Crnogorski jezik ima svoj ustavni i lingvistički legitimitet

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović kaže da je uvođenje crnogorskog jezika u škole, od iduće nastavne godine, veoma značajan događaj.
- Treba se držati ustavnih i lingvističkih principa, a crnogorski jezik ima svoj ustavni i lingvistički legitimitet - ocijenio je predsjednik. Vujanović je istakao da je crnogorski jezik jednako vrijedan kao srpski, hrvatski i bošnjački.
- Nijedan od tih jezika ne može da se nameće drugom, da ga definiše, ili da jedan jezik dovodi drugi u rizik asimilacije - istakao je Vujanović.


Pišu Vesna Šofranac i Hajdana Mandić

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-26&id=202262

Jednosmjerna politička struja

24. februar 2011.  

Kako se drugačije, osim kao ignorisanje državnih interesa, može tumačiti zahtjev da se isplati čak 400 hiljada eura od Svjetske banke za idejni projekat koji je inače već finansirala crnogorska država? Kako se, osim ličnim neslaganjem sa državnom politikom, može razmjeti što je predsjednik CANU ćutao u vrijeme referenduma ali da se zato kasnije javno suprotstavio „izmjenama jezika“? Ako se obistine medijske najave, Svjetska banka će morati, brzih dana, da Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti isplati 400.000 eura - zbog krađe autorskih  prava! Toliko će, ispovijedio se u razgovoru za list Dan, akademik dr Momir Đurović, predsjednik CANU, zahtijevati da se iskešira zbog „neovlašćenog uzimanja“ idejnog projekta regulacije vodnog režima Skadarskog jezera, projekta kojeg su zajednički radili crnogorska i albanska akademija nauka. Ranije su mediji najavili da je Svjetska banka potpisala ugovor sa Vladom Crne Gore o donaciji pet miliona eura, da bi se oživotvorila ideja regulacije vodotoka Bojane i Skadarskog jezera. - U razvijenom svijetu to se smatra kršenjem autorskih prava i strogo je kažnjivo, ogorčen je dr Đurović, naglašavajući da je Akademija saznala da je njihov projekat ušao u program finansiranja Svjetske banke tek kada je Banka sklopila ugovor o donaciji sa Vladom Crne Gore. „U ranijoj prepisci sa Vladom jasno sam poručio da, ako hoće podatke, neka daju 400.000 eura“, zaključio je predsjednik CANU, tvrdeći da je do problema došlo zbog „neprofesionalnosti zastupnika Svjetske banke u Crnoj Gori“. Grupni ispred državnih interesa: Na prvi pogled srdžba predsjednika CANU djeluje uvjerljivo i osnovano: ukoliko nema prethodne saglasnosti, Svjetska banka nema pravo korišćenja ideja i projekata Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kada se, međutim, zagrebe ispod površine javnog akademikovog ogorčenja, onda se otvaraju pitanja principijelne prirode na koja dr Đurović nije htio ili želio da odgovori. Prije svega: zbog čega predsjednik CANU za krađu ideja optužuje Svjetsku banku, a ne Vladu Crne Gore kada je očigledno riječ o zajedničkom projektu i kada je, sasvim izvjesno, da su projekat za međunarodnu donaciju predložili upravo iz - Vlade Crne Gore? Zbog čega onda dr Đurović krivicu svaljuje na Svjetsku banku a volšebno amnestira i drži u anonimnosti domaće političare koji su projekat i ponudili strancima? To je tek djelić problema. Javnim istupom predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti demonstrirao je začuđujuće shvatanje državnog i društvenog interesa. Naime, projekat CANU je finansiran upravo iz budžeta Vlade Crne Gore, sa nekih 400.000 eura u više godišnjih rata. Suština projekta je konačno obuzdavanje toka Bojane i regulisanje nivoa Skadarskog jezera. Dovoljno se prisjetiti katastrofalnih ovogodišnjih poplava pa razumjeti društveni značaj takvog projekta i shvatiti zbog čega je Vlada finansirala tako skup idejni poduhvat. Kada se stvari sagledaju iz tog ugla, zar ne bi trebalo da bude prirodna, društveno očekivana i moralno opravdana, reakcija predsjednika državne Akademije da – baš kao idejni tvorac – samoinicijaivno ponudi projekte koji su od koristi i za državu i za njene građane, umjesto da traži dodatan novac za nešto što je već jednom plaćeno? I to plaćeno iz one iste državne kase iz koje CANU svake godine dobija novac za vlastito djelovanje! Biti predsjednik CANU znači nositi i veliko breme: ponašanje prvog čovjeka državne Akademije nauka i umjetnosti istovremeno je simbolični pokazatelj vrijednosti društva u jednom vremenu. Tim prije mora da zabrine onakvo javno ogorčenje i onakav zahtjev za isplatu 400.000 eura: to nije potez visoke moralnosti – više liči na neku vrstu prinudne i dvostruke naplate vlastite pameti. Bravure o jeziku: Nije bilo prvi put da je predsjednik CANU izazvao javne polemike. Još kada je 2003. godine naslijedio na kormilu CANU dr Dragutina Vukotića, neki istaknuti crnogorski intelektualci su odmah primijetili da je prvi potez novog predsjednika bio – zamjena table na zgradi CANU. - Po izboru novog predsjednika CANU dr Momira Đurovića prvo je zamijenjena tabla na ulazu i ime Akademije ispisano je samo ćirilicom“, komentarisao je Steren Perović,  crnogorski pisac i publicista, upozoravajući da su oba pisma -  ćililica i latinica - po crnogorskom Ustavu u ravnopravnoj upotrebi. Izgleda da to nije bio tek incident, već indikator pojave. Predsjednik CANU, inače profesor na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu i međunarodno priznati stručnjak iz oblasti elektronike, volio je da, kao prvi čovjek CANU, besjedi o onome što i nije baš njegova specijalnost – jeziku i lingvistici. Tako je dr Đurović znao da veliča „izmišljotine Vuka Karadžića“ koji je, kako reče predsjednik CANU u govoru iz 2005. godine, „pisac naše prve gramatike, rječnika i novog pravopisa“. I ne samo to: „Karadžić je značajan jer je izmislio nova slova kako bi kompletirao ćiriličnu azbuku“,veli Đurović. Dakle: ima smisla praviti inovacije, kada je u pitanju srpski jezik i ćirilica. Problem se javlja sa crnogorskim jezikom i ćirilicom. Ne, nije stvar u imenu jezika. „Nikakav problem nije što se jezik nazvao imenom države“, priznaje dr Đurović i objašnjava u čemu je nesporazum: „Zadovoljstvo je da jezik zovete imenom svoje države, ali je problematično ako počnete jezik da mijenjate. Ništa neće Crna Gora izgubiti na identitetu ako nastavi govoriti jezikom kojim sada govori“, rekao je prvi čovjek CANU u razgovodu za list Vijesti prošle godine. Politička pozadina nauke: Makar bi predsjednik CANU  trebalo da zna: crnogorski jezik nije mijenjan nego standardizovan, upravo poštujući osnovno jezičko pravilo Vuka Stefanovića Karadžića  „piši kao što govoriš“. Nova slova, kojima se očito iščuđava akademik Đurović, oduvijek su postojala u crnogorskom govoru, samo ih sada – nakon usvajanja pravopisa – ljudi konačno mogu pisati. Samo se povećava bnroj mogućnosti pisanog izraza. O tome može da se sazna više čak iz Službenog lista koji objavljuje rješenje o usvajanju Pravopisa i Rječnika crnogorskog jezika. Nije tek slučajnost što je za predsjednika CANU Vukovo „izmišljanje novih ćiriličnih slova“ bila genijalnost, a standardizovanje već postojećih glasova u crnogorskom pravopisu naprasno postalo „mijenjanje jezika“. Pozicija akademika Đurovića objašnjiva je samo njegovom političkim kredom: čovjek prosto nije poklonik ideje o crnogorskom jeziku. Tačnije: izgleda da je ostao na pozicijama onog starog DPS-a, stranke iz vremena prije 1997. godine. Za razliku od Đukanovića i njegovih partijskih sljedbenika koji su promijenili pozicije - dr Đurović je nekako ostao zatočenik one stare, jednosmjerne političke struje. Možda je i takva njegova politička opcija jedan od razloga što nikada nije raskinut sporazum koji je, u ime Akademije, svojevremeno potpisao njegov prethodnik dr Dragutin Vukotić. Mnogi su zaboravili ali valja napomenuti: CANU se svojevremeno - zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti (SANU), te akademijom nauka iz Republike Srpske (!) i još nizom fakulteta iz Srbije - obavezala da naučno doprinese standardizaciji srpskog jezika. I nakon crnogorskog refernduma; poslije usvajanja Ustava kojim se crnogorski jezik uvodi kao služebni jezik, Sporazum o radu na standardizaciji srpskog jezika nije zvanično raskinut od strane CANU. Slučajnost, zaboravnost.... Ćutanje koje puno govori: Malo se toga u životu i politici dešava slučajno; ovdje je očito riječ o različitim političkim konceptima – crnogorske vlasti koja je izborila nezavisnost i predsjednika crnogorske Akademije koji silom prilika pristaje na tu novu realnost.  Dr Đurović u brojnim tekstovima naglašava potrebu da Akademija i akademici politički, odnosno savjetodavno, djeluju u svakodnevnom životu. Tako je potrebu za bavljenjem politikom objasnio vrlo eksplicitno u Pobjedi, 2003. godine. „Savjetodavnost u politici je „hazardan posao“, kaže dr Đurović ali naglašava da „ položaj koji ima Akademija, koji se ogleda u mogućnosti pristupa najnovijim znanjima, obavezuje nas da budemo involvirani u tome“.  - Javno istupanje sa svojim stavovima jedan je od suštinskih načina kako Akademija treba da ispoljava svoje osnovne vrijednosti i utičena kreiranje budućnosti, govorio je akademik Đurović. U praksi taj akademski angažman može drugačije da izgleda.  Od janura do maja 2006. godine crnogorski mediji nijesu zabilježile niti djelić „savjetodavnosti u politici“ o kojoj je, tri godine ranije, divanio predsjednik CANU dr Momir Đurović. Kako se, onda - osim ličnim neslaganjem sa državnom politikom - može razmjeti što je predsjednik CANU tako uporno ćutao pred referendum, u doba kada se lomilo crnogorsko društvo i kada je bilo pred najvećim izazovom u svojoj savremenoj istoriji? Četiri godine kasnije, predsjednik CANU postaće koordinator projekta „Crna Gora u XXI stoljeću - u eri kompetitivnosti“, kapitalnog projekta nsa kojem je 15 mjeseci radilo 145 istraživača koje ja angažovala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Dobro će biti ako akademik Đurović, kao vođa projekta, nije neke svoje lične izazove i političke nedoumice unio u programski dokument. Ukoliko se čovjek zadržao na elektronici i struji, biće bolje za sve nas.   Draško ĐURANOVIĆ http://www.portalanalitika.me/drutvo/tema/20778-jednosmjerna-politika-struja-.html

NAŠA TEMA: Devastacija crnogorske kulturne baštine - Duklja

Društvo - Nedjelja, 13. februar 2011. godine

Bliska, a tako daleka ljepota

Iako se nalazi na svega nekoliko kilometara od Podgorice, Duklja -najveći urbani centar iz vremena rimske dominacije - u Crnoj Gori je danas daleko od očiju javnosti


„I čudim se Suncu, kako može zaći, kad ljepotu ovu nigdje neće naći...“ pjevao je pjesnik, opčinjen neprolaznom ljepotom Crne Gore. Slično, vjerujemo, pomisle danas i mnogi strani posjetioci (domaćih je malo) koji dođu u Duklju – zaboravljenu rimsku ljepoticu i najpoznatiji crnogorski lokalitet. I zaista – tako blizu, a tako daleko, prvo ćete pomisliti kad obiđete ovaj usnuli crnogorski antički grad i zastanete pred vjekovima koji se ovdje ukrštaju. Nažalost, višegodišnjom devastacijom i nebrigom mi smo Duklji nanijeli više štete nego svi zemljotresi, osvajači i zub vremena zajedno. Jer, poslije njih Duklja se ponovo uspravljala, ali pošto smo je okovali u asfalt i željezničke šine i iz njenih temelja odnijeli rijetke stubove – nije mogla. Osim toga, „okitili“ smo je i smećem, pa nije ni čudo što i Duklja i turistički radnici vape da se ovaj arheološki dragulj i kulturno nasljeđe Crne Gore približi svijetu. Ipak, još nije kasno da najpoznatije crnogorsko kućište turistički valorizujemo, da postane stjecište turista i zaljubljenika u istoriju. Zato postoje i realni planovi.
O njima za Pobjedu govore Predrag Sekulić, ministar turizma, Dragan Radović, kustos Muzeja i galerija Podgorice, dr Risto Lainović, zaljubljenik u Duklju, Milan Đurović, predsjednik MZ Rogami, Zoran Lazarević, čuvar-vodič na samom lokalitetu, građani glavnog grada...


Zovu je, ne bez razloga, crnogorski „Pompeji“, zaboravljena „rimska ljepotica“, najznačajniji antički lokalitet u Crnoj Gori, najveći urbani centar iz vremena Rima… Drugi bi se s njom ponosili i od nje napravili turistički brend po kojem bi ih prepoznavali u svijetu, a mi? Mi se utrkujemo kako da je što prije devastiramo i uništimo. Riječ je, naravno, o Duklji, nekadašnjoj ljepotici Rimskog carstva, gradu trgova, monumentalnih bazilika, kapija, slavoluka i hramova, gradskih kupatila - termi i stambenih palata. Arheološkom biseru usnulih vjekova.

Ljepota

Crna Gora, nažalost, nije na vrijeme shvatila ljepotu najljepših Dukljinih hramova - boginje Rome i boginje Dijane, pa je preko njih postavila željezničke tračnice i okovala je asfaltnim putevima. Srećom, bilo je i onih kao što je bio Pavle Rovinski, koga je kralj Nikola angažovao da poslije viševjekovne tame otvorili dveri drevnog antičkog grada. Kasnije je došao Italijan Pjero Stikot, a bilo još nekoliko istraživanja – najveće 2009. godine.
Danas Crna Gora i Podgorica popravljaju što se popraviti može. Lokalitet na Duklji je fizički obezbijeđen, krenulo se u međunarodnu promociju, uključili se istraživači iz inostranstva. Rezultat je projekat „Nova antička Duklja“ u koji je uloženo 100.000 eura. Cilj je bio zaštita ovog lokaliteta i turistička valorizacija istraživanja. Štampan je i zbornik, realizovana velika arheološka iskopavanja u 2009. godini. Ali, ljubitelji starina i posjetioci očekuju mnogo više. Očekuju da ih na Duklji dočeka raširenih ruku sa suvenirnicom, tablom sa natpisima, brojnim brošurama... Da se izgradi arheološki park i muzej Duklje. Da Duklja postane crnogorska ulaznica u arheološki i turistički svijet.

Zavičaj

Duklja danas je posebna priča - neinformisanost o ovom jedinstvenom zavičaju našeg urbaniteta. Uzalud ćete priču o njoj tražiti na internetu na crnogorskom jeziku. Bolje je poznaju stranci nego mi, nema organizovanih posjeta njenim iskopinama, na njenoj ljetnjoj pozornici se za posljednjih pet godina odigrala samo jedna predstava. A bilo je planova…
Na drugoj strani, smeće je postalo njen najčešći ukras. Doduše, ne unutar ograde već u neposrednoj blizini glavne kapije, pa nije ni čudo što se staropodgoričanin sa Sorbone dr Risto Lainović javno pita - kako da pozovem moju francusku koleginicu dr Marijan Branši da posjeti Duklju, ako znam da će joj se zauvijek urezati u sjećanje naše naravi - slika kesa, smeća, kauča, polomljenih grana, željezničkih šina koje presijecaju srce Duklje i prolaze preko antičkih stubova iz raskošnih palata i temelja Duklje koji se mogu vidjeti u temeljima nekih novokomponovanih vila.

Mnogo nebrige i neinformisanosti prati Duklju – zavičaj našeg urbaniteta i dio svjetske kulturne baštine.


Dr Risto Lainović, „Podgoričanin sa Sorbone“

Kolijevka Podgorice zaslužuje mnogo više pažnje

Duklja je mjesto gdje se susrijeću vjekovi i treba uraditi mnogo više da slika o njoj koja nas predstavlja bude što ljepša
Kažu da ništa ne učini kao stari kraj, kao zvuci zavičajnih staza i da nigdje kao u zavičaju ne zajeca duša djetinja... Ovo je bila prva pomisao dr Rista Lainovića, „Podgoričanina sa Sorbone“, kad se prije tri godine ponovo obreo na podgoričkim sokacima i odlučio da im se zauvijek vrati. A kada je odlazio, priča nam ovih dana, sa sobom je odnio sliku stare Podgorice – na kojoj je negdje duboko sakrivena u duši bila i Duklja - kolijevka Podgorice, mjesto gdje se odvajkada susrijeću vjekovi. Ipak, ova slika je, priča Lainović, mnogo ljepša u tuđini.

Podgorička čaša

- Sjećam se s kakvim oduševljenjem smo o njoj govorili ja i moja koleginica dr Marijan Branši, kojoj su rimske iskopine u duši. Stalno je ponavljala da jedva čeka da obiđe rimski grad iz prvog vijeka, da se divi glavi cara Marka Aurelija, koja se čuva u gradskom muzeju u Podgorici, i čuvenoj podgoričkoj čaši, koja je ušla u anale svjetske arheologije. Nažalost, nije došla. Ovih dana mi se ponovo javila i očekujem da ćemo već početkom ljeta zajedno posjetiti Duklju - kaže Lainović.
Da bi pripremio „teren“ svojoj koleginici dr Lainović se ovih dana sam uputio u Duklju. Breme od 73 godina nije mu smetalo da obiđe iskopavanja koje su počeli Rovinski i Murino, krajem 19.vijeka, a koja su nastavljena od 1954. do 1964. godine, pa nakon 1998. da bi taj veliki projekat, u organizaciji Muzeja i galerije Podgorice, bio nastavljen 2005. i 2009. godine. Nije, reče, vidio keramiku, nakit, oružje, novac i staklo, ali je zapazio smeće na samom ulazu.

Naše naravi

Zar tako treba čuvati kolijevku Podgorice? Zar nigdje nije bilo mjesta za otpad, već na ulaz u Duklju? Neko će reći da je smeće pored šina. Jeste, ali zar i to nije slika o Duklji? Ja sam očekivao da ću tamo zateći djecu, ekskurzije, mlade podgoričke slikare, ili glumce na pozornici. Ništa od toga. Tabla na ulazu samo govori da je riječ o Duklji, žičana ograda nije obuhvatila čitavu Duklju, željeznička pruga koja je presijeca više joj je štete nanijela nego razorni zemljotres 518. godine.
- Vidio sam mnoge znake ove naše nekulture, nastavlja Lainović. Tragove roštilja, stubove na kojima se očigledno sjedjelo i kartalo, trafostanice u blizini. Međutim, kanti za smeće nema, a kamoli toaletnih prostorija. Neki mještani mi rekoše da je Duklja ljepša i čistija nego ikad. Jer, nekad je ovo bio pravi katun, a kamenje iz temelja Duklje završilo u temeljima nekih novokomponovanih vila. Ne smijemo se tako odnositi prema prošlosti - rezigniran je stari profesor.
- Duklja mora biti lična karta Podgorice. Mjesto gdje će se stranac upoznavati sa njenom prošlošću? Šta bi tek drugi dali da imaju Duklju. Ovdje bi bio otvoren arheološki muzej, Duklja bi preko interneta i drugih savremenih sredstava komunikacije u svijet slala sliku o Podgorici i Crnoj Gori… Ovako ? Plašim se šta će na ovo reći moja koleginica dr Marijan Branši, kad dođe.

Nigdje u Podgorici nijesam našao razglednicu sa motivima drevne Duklje.
Duklja mora biti lična karta Podgorice. Mjesto gdje će se stranac upoznavati sa njenom prošlošću?


Predrag Sekulić, ministar turizma i održivog razvoja

Duklja postaje turistički brend

Neophodno je mnogo više uraditi na prepoznatljivosti i promociji Duklje i u Crnoj Gori i na međunarodnom tržištu
Na koji način će Duklja ući u turističku ponudu Crne Gore, pitali smo Predraga Sekulića, ministra turizma i održivog razvoja. On kaže da je, imajući u vidu značaj lokaliteta Duklje, prevashodno kao istorijskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore, neophodno mnogo više uraditi na prepoznatljivosti i promociji Duklje, kako u našoj zemlji tako i u regionu, ali i na međunarodnom tržištu.

Vrijeme afirmacije

- Do sada je Duklja uglavnom bila prepoznata od strane naučno-istraživačkih arheoloških timova koji su se isključivo bavili istraživačkim radom na tom lokalitetu - kaže Sekulić. To, svakako, jeste jedan od pravaca u kojem i ubuduće treba ići do pune afirmacije i valorizacije ove rimske ljepotice. Ali, to nije dovoljno i do sada su realizovane ad hoc aktivnosti koje su inicirali zainteresovani naučnici.
Ono što je obaveza države, odnosno resornog ministarstva, turističkih radnika i lokalne turističke organizacije Podgorice, podsjeća Sekulić, je da se do kraja posvećeno odnesu prema Duklji i njenoj punoj turističkoj valorizaciji.

Turistički paket

To podrazumijeva osmišljavanje i kreiranje posebnog turističkog brenda Duklja, koji će ubuduće sadržati sve one aspekte koji ga čine nemjerljivo značajnim, a odnose se na istorijsku, kulturnu, identitetsku, naučno-istraživačku, civilizacijsku, edukativnu i društvenu komponentu, koje bi objedinjene, upakovane u turistički paket na pravi način bile promovisane kako u Crnoj Gori tako i šire. Tako će se unaprijediti crnogorska turistička ponuda jer se radi o još jednom vrijednom proizvodu koji se zove Duklja - kaže Sekulić.

Država se do kraja mora posvećeno odnositi prema Duklji i njenoj turističkoj valorizaciji


Dragan Radović, viši kustos JU Muzeji i galerije Podgorica

Antička naseobina zaslužuje mnogo bolji tretman

Ljubitelji starina i posjetioci s pravom očekuju više od onoga što Duklja danas nudi. Planira se izgradnja suvenirnice, table sa natpisima i prikladnog ugostiteljskog objekta...
Arheološka istraživanja na lokalitetu Duklje, koja je posljednjih nekoliko godina u nadležnosti JU Muzeji i galerije Podgorice, nastaviće se i ove godine. Kako kažu u ovoj instituciji, planirano je da se lokalitet dalje uređuje i stvore mnogo bolji uslovi za boravak posjetilaca.
Novi rezultati istraživanja biće publikovani sredinom godine u drugom volumenu zbornika radova ,,Nova antička Duklja II“. Pored toga, radi se na proširenju međunarodne saradnje i uključivanju stručnjaka iz inostranstva u istraživanje ovog vrijednog arheološkog nalazišta.
- Iako je otkrivena krajem 19. vijeka, možemo reći da je istraživanje Duklje još na početku - kaže za Pobjedu viši kustos JU Muzeji i galerije Podgorica, arheolog Dragan Radović.

Bez strategije

Prema njegovim riječima, razloga ima više. Arheološka istraživanja nijesu rađena u kontinuitetu. Nije napravljena i osmišljena državna strategija kojom bi se ovaj najvredniji arheološki lokalitet stavio pod potrebnu brigu i pažnju. Od iskopavanja do iskopavanja prolazile su decenije. U međuvremenu, Duklja je bila ledina sa koje se samo odnosilo. Kapiteli i drugi arhitektonski ukrasi ugrađivani su u privatne kuće od Rogama do Stare Varoši. Kamenje sa dukljanskih hramova korišćeno je i za izgradnju nasipa na pruzi Podgorica –Nikšić. Prema riječima Radovića, glavni grad sada ulaže velika sredstva u zaštitu i istraživanja Duklje. Od 2005. traju (sa manjim prekidima) arheološka iskopavanja koje Muzeji i galerije Podgorice sprovode u saradnji sa kolegama iz drugih institucija u Crnoj Gori.

Obezbjeđenje 24 sata

- Tokom proteklih nekoliko godina, kaže Radović, učinjeno je mnogo na fizičkom obezbjeđenju lokaliteta, otkupu parcela u privatnom vlasništvu koje se nalaze na lokalitetu, međunarodnoj promociji lokaliteta i uključivanju institucija iz inostranstva u istraživanja na Duklji. Obezbijeđeni su uslovi za smještaj stručnih ekipa koje rade na lokalitetu, te je poboljšano održavanje higijene i zelenih površina na lokalitetu. Centralni prostor Duklje je ograđen i 24 sata postoji fizička zaštita koju obezbjeđuju čuvari iz JU Muzeji i galerije Podgorice i Službe zaštite glavnog grada – napominje Radović.
- U saradnji sa Evropskom agencijom za rekonstrukciju JU Muzeji i galerije Podgorice realizovale su projekat „Nova antička Duklja“ u koji je uloženo sto hiljada eura. Cilj projekta je bila zaštita lokaliteta, turistička valorizacija i realizacija dosadašnjih geofizičkih i topografskih istraživanja - kaže Radović.
Ipak, ljubitelji starina i posjetioci očekuju više od onoga što se sada nudi na Duklji. I s pravom izgradnja suvenirnice, table sa natpisima, brošure, ugostiteljskog objekta u kojem bi posjetioci mogli da se okrijepe i naprave pauzu tokom obilaska, mogao bi za početak biti korak ka novoj Duklji. Ona to zaslužuje. Zbog čuvene podgoričke čaše, nađene u grobnoj konstrukciji 1873. godine, a koja se danas nalazi u Ermitažu u Sankt Petersburgu, zbog dragocjenih primjeraka grobnog inventara od keramike i stakla, dijelovi nakita, oruđe, oružje.


Administrativni, duhovni i kulturni centar provincije Prevalis

Antička Duklja se nalazila oko tri kilometra sjeverozapadno od današnje Podgorice, na ravnom platou između rijeka Zete i Morače. Za to doba bila je veliki grad sa dvadesetak hiljada stanovnika. Grad u kome su bila riješena sva osnovna komunalna pitanja - vodovod, kanalizacija, ulice. Rimska vlast u Duklji učvrstila se u prvom vijeku nove ere, kada su, nakon dugih borbi sa Ilirima, grad zaposjele legije. Rimljani su grad naglo uzdigli, pa je on uskoro postao administrativni, duhovni i kulturni centar provincije Prevalis. Duklja je sa svih strana bila opasana snažnim bedemima sa kulama, a krasili su ga gradski trg ili forum sa monumentalnom bazilikom, slavoluk, tri hrama od kojih je jedan posvećen boginji Romi, a drugi boginji Dijani, terme i druge karakteristične rimske građevine. Početkom šestog vijeka Duklja je doživjela katastrofalan zemljotres, a 609. godine su je opljačkali i ponovo razorili Avari i Sloveni.

J.Boljević



Milan Đurović, predsjednik Mjesne zajednice Rogami: Drevna Duklja će se uskoro naći na internetu

Nastaviće se istraživanje i uređenje arheoloških lokaliteta Duklje i Zlatice, dva najstarija spomenika na teritoriji Podgorice
Ovih dana održan je sastanak ministra kulture Branislava Mićunovića i gradonačelnika Podgorice dr Miomira Mugoše na kojem je posebna pažnja posvećena promociji podgoričkih arheoloških lokaliteta u zemlji i inostranstvu. Rečeno je da će se nastaviti sa istraživanjima i uređenjem arheoloških lokaliteta Duklje i Zlatice, kao dva najstarija spomenika kulture glavnog grada Crne Gore. Gradonačelnik je obećao da će se ubuduće mnogo više raditi na njihovoj promociji kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.
To nam je poslužilo da saznamo kakve će aktivnosti preduzeti Mjesna zajednica Rogami na očuvanju svog najprepoznatljivijeg objekta. Prema riječima Milana Đurovića, predsjednika ove mjesne zajednice, osim drevnoj Duklji posebna pažnja posvetiće se očuvanju lokaliteta na brdu Trijebač.
- Na prilaznom putu postavljena je rampa, radi očuvanja lokaliteta, koji je u proteklom periodu često bio meta vandala, koji su skrnavili spomenik, izazivali požare i lomili mobilijar - kaže Đurović.
- Radi se na ozelenjavanju ovog lokaliteta, kao i na popravci i obnavljanju polomljenog mobilijara, kako bi se ovaj lokalitet u ljetnjem periodu pripremio kao jedno od izletničkih mjesta u blizini glavnog grada. U cilju valorizacije potencijalnih turističkih lokaliteta Mjesne zajednice Rogami, prevashodno misleći na Duklju i Trijebač, započela je sa pripremom internet prezentacije na kojoj će se, pored aktuelnosti i infrastrukturnih projekata, naći i detaljniji podaci o navedenim turističkim lokalitetima – dodaje Đurović.
On podsjeća da je na sastanku ministra kulture Branislava Mićinovića i gradonačelnika glavnog grada dr Miomira Mugoše dogovoreno da u budućem periodu Podgorica bude regionalno odjeljenje Uprave zaštite kulturnih dobara.

M.Lazarević


Na crnogorskom, engleskom i italijanskom jeziku

U svim propagandnim materijalima TO Podgorice (Vodič- „Podgorica/ rijekama, mostovima, trgovima“, brošura „Podgorica- inspirativan grad“, tematski flajer – kultura, posteri i roll up sa motivom Duklja, i dvd film „Moja Podgorica“) zastupljena je promocija lokaliteta Duklja. Materijal se može dobiti u Info centru TO Podgorice, a distribuira se sa pratećim propagandnim set materijalom gradskim institucijama i sektoru turizma i ugostiteljstva, kao i na pojedinim sajmovima turizma u zemlji i inostranstvu na kojima TO Podgorice ostvaruje posredno učešće. Na veb portalu TO Podgorice postoji link o lokalitetu Duklja.
Propagandni materijal sadrži prezentaciju Duklje na crnogorskom, engleskom i italijanskom, kažu u TO Podgorice.



Kako od Duklje napraviti „crnogorske Pompeje“

Novom organizacijom nova Duklja će biti mnogo bliža svijetu, kaže Zoran Lazarević, čuvar – vodič, u najpoznatijem crnogorskom lokalitetu
Tragom izjava naših sagovornika, prije svih dr Lainovića, Pobjedina novinarska ekipa je juče posjetila Duklju. Tako blizu, a tako daleko - prva je misao koja čovjeku sine kad se suoči sa jednim od najznačajnijih antičkih lokaliteta u Crnoj Gori i sretne tragove civilizacije koje nijesu mogli da unište ni osvajači ni zemljotres. I odmah se uočava: prostor između rijeka Morače, Zete i potoka Širalije, kojeg je nekad naseljavalo ilirsko pleme Dokleata, prosto je bilo prirodno predisponirano za grad. Hroničari podsjećaju da je Duklja nastala u neposrednoj blizini glavnog puta iz tog vremena Narona – Skodra, da je bila centar provincije Prevalis, da je odoljela osvajanjima Gota, početkom 5. vijeka, pa i katastrofalnom zemljotresu 518. godine. Duklja je stalno bila obnavljana pa je život u njoj pulsirao, sve do 19. vijeka. Grad je sa svih strana bio utvrđen bedemima, a pristupalo mu se mostovima. Izvan bedema bile su nekropole, a snabdijevala se vodom moćnim sistemom koji je išao od Cijevne i Vrela ribničkih preko Morače.
Duklja je bila grad hramova, foruma, palata, trgova i bazilika. Nažalost, ono što nije mogao uraditi zemljotres, uradili su ljudi. Kako drugačije objasniti izgradnju željezničke pruge Nikšić - Titograd koja je presjekla trijumfalni luk, razorila zidne grobnice, u kojima je možda bila još neka podgorička čaša s kojom je Duklja ušla u svjetsku kulturnu baštinu. Kasnije su preko Duklje prošli asfaltni i lokalni putevi, pa se čovjek upita jesu li teže ove moderne devastacije od onih varvarskih razaranja u 7. vijeku.

Crnogorsko kućište

Bilo kako bilo, Duklja je najpoznatije crnogorsko kućište, kako kaže Borisav Jovanović, predstavljajući knjigu Pjera Stikota „Rimski grad Doklea u Crnoj Gori“ koju je italijanski arheolog svjetskog glasa objavio još 1913. godine. Ovaj rad koji se u Crnoj Gori pojavio zahvaljujući Matici crnogorskoj, potvrđuje da su Duklju, kao neprocjenjivo kulturno blago više cijenili stranci nego mi. Sjetimo se samo kako je daleke 1890. pod pokroviteljstvom kralja Nikole i kćerke mu Zorke, Pavle Rovinski započeo prve arheološke radove na Duklji. Stručnjaci kažu da je ovo godina početka arheološke nauke na tlu Crne Gore.
O svemu ovome više podataka našli smo u brošurama koje nam je poklonio Zoran Lazarević, čuvar - vodič kroz Duklju.
- Sa ovim brošurama upoznajem svakog novog posjetioca Duklje. U njima mogu da se pronađu sve informacije o ovom arheološkom dragulju. Inače, ovdje sam od 7 do 19 sati svakog dana. Uvijek sam pri ruci posjetiocima koji su obično stranci. Najljepše je, čini mi se, kad dođu arheolozi i istraživači, a dolaze dva puta godišnje. Ima i organizovanih ekskurzija i obavezno svi primijete da fali informisanosti i medijske promocije Duklje. Slabo su naznačeni i putevi koji vode ovamo. Ima samo jedna tabla kod mosta Milenijum koja turiste upućuje ovamo. A, uz malo bolju organizovanost ovo bi mogli postati crnogorski „Pompeji“ – kaže Lazarević.


Nova Duklja

- Mnogi o Duklji imaju onu staru sliku, kad ovdje nije bilo ni ograde, ni rasvjete, ni čuvara. Sad je sve drugačije. O održavanju se brinu Zelenilo i Čistoća: od 19 do 7 ujutru ovdje je opštinska stražarska služba. Što se tiče smeća, ono je „protjerano“ sa one strane pruge, ali svima „bode“ oči i svi traže da se kontejneri izmjeste. Pomažemo koliko možemo, upozoravamo nesavjesne građane, upisujemo brojeve registarskih tablica, zovemo inspekciju. Ipak, u posljednje tri godine je i ovdje uveden red. Vidjelo se to najbolje prošle godine, kada smo bili domaćini kompaniji Promonte, koja je sa Duklje u svijet krenula sa novim imenom Telenor - kaže Lazarević.
Na pitanje ko su posjetioci Duklje, Lazarević objašnjava da se uglavnom radi o obrazovanim i kulturnim ljudima, koji nemaju mnogo primjedbi na način održavanja ovog nalazišta. Doduše, poslije velikih đačkih ekskurzija ostane poneka plastična ambalaža koju mi odmah pokupimo i odstranimo. U planu je da se izgradi i odgovarajući kiosk i da se i ovdje počnu naplaćivati ulaznice. Uviđamo, takođe, da je potrebno izgraditi toalete za posjetioce, bilborde na ulazu, dijelite brošure i kataloge koji govore o najdragocjenijem lokalitetu Crne Gore, koji je poznat u cijelom svijetu zahvaljujući angažovanju ruskih, engleskih i italijanskih arheologa.
- Ja sam uvjeren da dolazi vrijeme nove Duklje i da je surovo devastiranje daleka prošlost. Novom organizacijom, nova Duklja će biti mnogo bliža svijetu - kaže Lazarević.

Duklja je za posjetioce otvorena od 7 do 19 sati, a ljeti do 21 sat.


„Nova antička Duklja“ veliki međunarodni projekat

Projekat „Nova antička Duklja“ dio je velikog međunarodnog projekta pod nazivom „42. paralela“ u kojem su učestvovale regije i gradovi iz Italije i Crne Gore. Projekat za cilj ima turističku valorizaciju i prezentaciju kulturnih i prirodnih potencijala regija koje učestvuju u projektu.
Projekat „Nova antička Duklja“ ima za cilj turističku valorizaciju najznačajnijeg arheološkog lokaliteta u Crnoj Gori i njegovo uključivanje u turističku ponudu glavnog grada. Projekat se sastoji iz tri segmenta: geofizičko snimanje lokaliteta, fizička zaštita i izgradnja i montaža ljetnje pozornice. Projekat „Nova antička Duklja“ je realizovan za devet mjeseci, kako je i bilo planirano, a finansirali su ga Evropska agencija za rekonstrukciju i glavni grad Podgorica. (Iz brošure koja se dobija na Duklji)


Ljetnja pozornica bez predstava

Kad je prije tri godine u centru drevne Duklje postavljena ljetnja pozornica mnogi su mislili da je napravljen veliki korak ka turističkoj valorizaciji „crnogorskih Pompeja“. Međutim, ljetnja pozornica je poželjela i glumaca i predstave.
Zoran Lazarević, čuvar – vodič, reče da se ne sjeća nekih značajnijih predstava, iako je bilo zamišljeno da ovaj prostor usnulog grada oživi uz pjesmu, igru, stihove i promociju knjiga.
- Vjerujem, ipak, kaže Lazarević, da će pozornica na Duklji biti uskoro privedena namjeni. Jer, planovi Turističke organizacije Podgorice obećavaju.


Anketa

Nepoznata

Iako je na svega nekoliko kilometara od Podgorice mnogi Podgoričani ne znaju gde je Duklja. Evo šta o tome kažu :
Slavica Milačić: Treba čuvati kulturnu baštinu Crne Gore. Konkretno, što si tiče starog grada Duklje mislim da bi više trebalo obratiti pažnju da se sačuva od vandalizma i raznih drugih faktora koji mogu dovesti do njenog uništenja.
Zoran Nikolić: Duklju, prije svega, treba sačuvati i zaštititi od građana koji uzimaju kamen i tako uništavaju i devastiraju prostor. Znači prevashodno zaštititi, a onda napraviti mobilijar, kako bi se lokalitet koristio za izlete i druge vidove rekreacije.
Vedran Anđelić: Bio sam jednom na Duklji, potrebno je zaštititi od vandalizma jer je jedan od najvrednijih istorijskih objekata u Podgorici. Takođe, potrebno je opremiti mobilijarom kako bi se koristila i u izletničke svrhe i reklamirati je putem interneta.
Božidar Vujošević: Nedostaje briga o tom lokalitetu, jer se ne vodi računa o kulturno – istorijskim spomenicima, bez obzira jesu li iz nasljeđa Crne Gore ili iz Rimskog. Tako da bi trebalo obratiti pažnju na istorijsko blago.
Slobodan Nikolić: Nijesam imao nikad priliku da posjetim lokalitet Duklje, ali sam čuo od prijatelja da je ona lijepo izletničko mjesto. Prema mom mišljenju, sve istorijsko-kulturne spomenike treba sačuvati od zaborava.

Pišu Jovan Stamatović i Dragan Cvijović

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-13&id=201171