Mihailo Terzić: Režanje pjesničke narikače

Kolumne - Srijeda, 09. mart 2011. godine 

Reagovanje - Zlobna gorčina Matije Bećkovića

„Pisac Svetislav Basara, nekadašnji ambasador Crne Gore i Srbije na Kipru, zamoljen da prokomentariše avanzovanje njegovog kolege Bećkovića u izaslanika, (lični izaslanik bivšeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunice za šljive, na otvaranju sajma šljiva na Oplencu) kao iz topa je rekao da Bećković nije njegov kolega!
`Prisustvovali smo inauguraciji zvanične narikače`- bez pardona kaže Basara i dodaje:
`On je režimski sluga, a ja nisam, i zato mi nije kolega`“. (Kurir, 2.08.2007.)


Da je ta „režimska narikača“ ostala dosljedna statusu koji mu je njegov kolega dao, pokazuje i činjenica da Matija Bećković više od jedne decenije nije propustio nijednu priliku, da dio svoje zlobne gorčine javno ne izruči protiv Crne Gore. Nijedna politička akcija beogradskog režima protiv Crne Gore nije prošla, a da je pogani Bećkovićev jezik ne „začini“ prepoznatljivim anticrnogorskim začinom.

Bećković u svom stilu cijeni da crnogorski jezik uvode „samozvanci i diletanti“ kao „najbrutalniju političku ujdurmu“. Bećković zanemaruje činjenicu da nije stvoreno ništa novo u jeziku već samo oživljeno i primijenjeno staro i da ništa nije uzeto tuđe nego da je tuđe odbačeno. Bećković se ruga novim glasovima u crnogorskom jeziku, pomoću kojih se, kako pjesnik kaže, „može prije škrgutati, šištati i režati nego govoriti“. Zaboravlja da je sa tim glasovima „škrgutalo“, „šištalo“ i „režalo“ i njegovo najuže okruženje kada je došao na ovaj svijet.
Što se popisa tiče, Bećkoviću je jasno da nema više otvorene prijetnje naoružanim bataljonima Crnoj Gori i da je obnova crnogorske državnosti i nacionalne svijesti i ponosa, suzila prostor velesrpskim manipulacijama lažnog identitetskog privida u Crnoj Gori. Jasno je Bećkoviću da se u tako realnom ambijentu neće moći više naručivati iz Beograda potrebna količina Srba u Crnoj Gori, koji bi bili potreban alibi, za političku realizaciju propalog Projekta. Bećković priželjkuje pojavu nekog novog Dika Martija koji bi za interes Velesrba odredio procenat Srba u Crnoj Gori po mjeri Beograda.
Naravno, pjesnik je kao savjestan nadničar podaničkom mentalitetu za svoju korist, a u ime Velikog projekta, vidno razočaran u nesposobnost režima u Beogradu i posebno je ganut navodnim Amfilohijevim stradanjem koji je po njemu „dika i ponos celog pravoslavlja“. Ono što cijeli umni svijet osuđuje.

Valja se se podsjetiti koliki je doprinos taj „pjesnik, heroj kulture“ dao u borbi protiv obnove crnogorske državnosti. Te mu zasluge ne bi valjalo zaboraviti.
Najprije je kao čelni čovjek beogradskog anticrnogorskog Pokreta planirao, ukoliko referendum uspije, da se napad na Crnu Goru izvrši u tri kolone i spriječi da se primijeni volja naroda u Crnoj Gori.
Kada je referendum uspio, zakleo se da će on nadživjeti državu Crnu Goru, a kada je počela afirmacija identitetskih posebnosti crnogorske nacije, Bećković je, panično, poručio da je „krivično djelo biti Crnogorac“.
Samo je akademik Matija Bećković mogao da ignoriše hiljadugodišnje postojanje države Crne Gore, i da za najznačajniji demokratski dogođaj označi sramnu okupaciju Crne Gore 1918. godine od strane srpske vojske.
Pravo je čudo da jedan samozvani „heroj kulture“ može da insistira da je, za njega, istinsko demokratsko mjerilo, da o sudbini Crne Gore ne treba da odlučuju samo oni koji u njoj ne žive nego, prvenstveno, oni koji su protiv njenog postojanja.
Očigledno je da se u ljudskom materijalu gospodina akademika nalazi neka „crna mrlja“ koja mu je poremetila hijerahiju hrišćanskih i civilizacijskih vrijednosti.
Možda se njegova patološka mržnja prema Crnoj Gori može objasniti njegovom krizom identiteta, koja je posljedica nedostatka zavičaja, kao bitnog sociološko-psihološkog miljea koji opredjeljuje primarnu stabilnost i vrijednost ljudskog karaktera. Bez zavičaja, Bećković ne osjeća ni Otadžbinu. Teška je sudbina ljudi koji svoje identitetsko prepoznavanje crpe iz odanosti političkom režimu, njihov identitet je dnevna varijabila čije trajanje zavisi od trajanja političkih manipulacija. U tome akademik SANU Matija Bećković ostaje dosljedan.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-09&id=203200