среда, 02. март 2011.

Šerbo Rastoder Spomenici

Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.

Crnogorska kultura "ophođenja sa istorijom" nije ništa drugo do sukob konstrukcije i destrukcije, podizanja i rušenja, neuspjeha u postizanju konsenzusa oko vrijednosti koje bi trebalo da budu zajedničke.
Zato sam s razlogom, ne tako davno, predlagao da u Crnoj Gori uporedo sa odborom za podizanje spomenika treba osnivati i odbor protiv rušenja spomenika. Ideju je posebno aktuelizovala sudbina spomenika u Tuđemilu.
 Od kada znaju za sebe, ljudi su težili da potomcima ostave neki trag o svom postojanju i vrijednosnom sistemu koji ih je određivao. Težnja za besmrtnošću kroz sjećanje u osnovi je jako razvijene prakse i želje ljudi da se izjednače sa bogovima. Kako su samo bogovi besmrtni i kako oni žive sve dok postoji vjera, ljudi su tokom istorije pokušavali da ostanu u sjećanju, djelom ili nedjelom, pokušavajući često za života da daju trajan biljeg koji omogućava sjećanje kao uslov produžetka života i djela.
Tako su nastajali spomenici posvećeni ljudima i događajima, čiji je smisao bio i ostao čuvanje trajnog sjećanja, odnosno određivanje mjesta u istoriji. Spomenici u jednom društvu su putokazi na topografskoj karti istorije jednog društva, bilježi u vertikali trajanja, kameni međaši u izlogu istorije. U težnji da "vrati dug" kao zahvalni potomak, moderni čovjek vremenom nalazio sve nove i nove načine da se "oduži" slavnim precima.
Pri tome smo uvjereni da će oni poslije nas, a posebno savremenici, poštovati one koje smo mi poštovali i voljeli . Da to često ne radimo zbog njih, nego zbog nas i našeg tradicionalnog shvatanja da je sadašnjost samo logičan nastavak prošlosti, teško da ima boljeg primjera od Crne Gore. Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.
Od prvog javnog spomenika u Crnoj Gori podignutog 1861, do njegovog rušenja samo nekoliko godina kasnije, počinje istorija rušenja i građenja spomenika. Kada je 1886. godine udaren temelj novoj varoši u Podgorici, s desne strane rijeke Ribnice i kada je ta nova varoš nazvana Mirkova, otrkriven je spomenik u vidu obeliska po projektu Marka Đukanovića u slavu vojvode Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole.
Spomenik su 1919. godine porušili bjelaši, odnosno pristalice bezuslovnog ujedinjenja. Bacili su ga u rijeku i tako je kamen "liječio" političke i ideološke frustracije savremenika.Tadašnji "raskid sa prošlošću" nije preživio ni cetinjski stoljetni brijest koji se nalazio u blizini Njegoševe biljarde. I njega su posjekli bjelaši iz osvete prema kralju Nikoli koji je znao da sjedi i sudi ispod stoljetnog brijesta.
Na istom mjestu su bjelaši 1924. godine podigli spomenik svojim istomišljenicima koji su poginuli u sukobu sa zelenašima tokom Božićnog ustanka (6. januara 1919.) koji je porušen 1941, kao i spomenik kralju Aleksandru podignut 1938.
Ali motiv za pisanje ovoga teksta je događaj koji se zbio ovih dana – rušenje i skrnavljenje obeliska posvećenog tuđemilskoj bici u Tuđemilu kod Bara. Ovaj spomenik je bio neobičan po mnogo čemu. Prvo, trebalo je da podsjeća na prvu dionicu crnogorske hiljadugodišnje istorije i prvu bitku o kojoj postoje zapisi koja se odigrala još u XI vijeku.
O tzv. "Barskoj" ili "Bici na Tuđemilu" istoriografski zapisi svjedoče sljedeće:
"U želji da pokori Duklju, vizantijski car Konstantin Monomah (1042-1055) organizovao je napad na nju, pridobivši za tu akciju i raškog župana, humskog kneza i bosanskog bana. Na osnovu carske zapovijesti, vojsku protiv dukljanskog kneza Vojislava pokrenuo je namjesnik Dračke oblasti, koji je navodno mobilisao više od 40.000 ljudi, a vizantijski istoričar Jovan Skilica tvrdi da je čak bilo 60.000 vojnika. Na čelu vizantijskih odreda bio je vojskovođa Kursilije. Zadatak Kursilijevih odreda bio je da pređu rijeku Bojanu i ulogore se u blizini današnjeg Starog Bara, a odredi saveznika trebalo je da nastupaju dolinom rijeke Zete, i da na prostoru Crmnice zajednički napadnu Vojislavovu vojsku, koja je tu bila skoncentrisana.
Do odlučujuće bitke dukljanske i vizantijske vojske došlo je početkom oktobra 1042. godine, na planinskom prostoru između Bara i Crmnice. Vojska kneza Vojislava nalazila se raspoređena po planinskim visovima, i ona je u ponoć 6/7. oktobra 1042. prva preduzela napad. Prema Ljetopisu popa Dukljanina, dukljanska vojska je pobijedila vizantijsku zahvaljujući ratnim varkama i korišćenju planinskih klanaca. Poslije velike pobjede nad vizantijskom vojskom i vojskom njenih saveznika, Duklja je za duže vrijeme osigurala političku nezavisnost od Vizantijskog carstva".
S razlogom je ovaj spomenik trebalo da bude simbol crnogorske vojske u obnovljenoj nezavisnoj državi, s obzirom da je dan održavanja bitke, 7.oktobar, uzet za Dan Vojske Crne Gore. Ako bi se događaj posmatrao dnevno-politički u istorijskom kontekstu podizanja i rušenja spomen obilježja, moglo bi se s pravom zaključiti da je eksploziv postavljen u temelje obeliska u suštini detonator stavljen u temelje crnogorske države i njeno istorijsko ishodište. Ako se stvari posmatraju na ovaj način, postavlja se logično pitanje: ko je kriv za skrnavljenje spomen obilježja?
Da li je tome kriva ruka koja je postavila eksploziv ili "pamet" koja je odlučila da spomenik ovog značenja "sakrije" u gudurama planine Sutorman. Spomenik je, postavljen na ovom mjestu, običan "krajputaš" koji šalje poruku: prolazniče, zastani, ovdje se dogodila slavna "barska bitka" koja je istorijsko ishodište današnje države, ali mi nijesmo imali "hrabrosti" da obilježje u slavu njoj postavimo na nekom trgu u Baru ili Podgorici, kako to rade civilizovani narodi, već smo ga "sakrili" na ovom mjestu da ne bi "jedili" one koji imaju "petlju" da uz pomoć naše mehanizacije postave crkvu na vrhu gdje nikada nije bila.
Dok god se bude osjećaj inferiornosti pokrivao navodnom obazrivošću i demokratijom, fitilj za rušenje će biti upaljen - jer ako ne vjerujete sebi, kako ćete očekivati da vam drugi vjeruju.

http://www.vijesti.me/kolumne/ima-li-ovdje-turaka-kolumna-1090

Нема коментара:

Постави коментар