петак, 4. март 2011.

Nepromijenjena strategija trajanja velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori

Kolumne - Petak, 04. mart 2011. godine

Javno ruganje crnogorskim atributima

U nenaučnim i ispolitiziranim raspravama često dolazi do izjednačavanja etničkog sa nacionalnim, što otežava da se pokaže stvarna distinkcija između ova dva pojma. Previđa se, da u svijetu postoji tek 10 odsto država koje su etnički homogene, a ipak sve nose atribut nacionalnih, ne po principu „jedna država jedna nacija“, nego po sadržaju i snazi entiteta koje posjeduje dominantna državotvorna nacija, koja je u konkretnim istorijskim uslovima sopstvenom državom obezbijedila imunitet nacionalnom identitetu. U tom procesu se svaka nacija iskazuje u dva nivoa: sociopolitičkom i kulturno-psihološkom, koji zajedno čine oslonac nacionalnoj svijesti njenih građana . Etničke karakteristike su „sine qua non“ svake nacije, bez njih bi nacija postala „nevidljiva“, ali samo sa njima, ostala bi nedovršena. Teoretičari navode nekoliko primjera kada etničko postoji, a nije nacionalno. Etnija ne mora nastanjivati svoju istorijsku teritoriju, kultura etnije ne mora biti javna, etnije ne moraju imati zajedničku ekonomiju i zakonodavstvao, etnija ne mora biti nosilac izvorne držanosti države u kojoj živi. Etnička zajednica je deskriptivna i objektivna kategorija koja se nalazi na prethodnom stupnju obrazovanja nacionalne svijesti, a nacija obuhvata najširu zajednicu koja posjeduje specifičnu subjektivnu svijest naroda. (Vidjeti šire: Filip Putinja i Žoslin Stref-Fenar:„Teorije o etnicitetu“)
Shodno rečenom možemo ustvrditi: da su Crnogorci na svojoj istorijskoj teritoriji, da imaju prepoznatljivu kulturnu i duhovnu tradiciju, da su nosioci milenijumske crnogorske državotvornosti, da posjeduju subjektivno izraženu nacionalnu svijest utemeljenu u održivom ekonomskom i zakonskom ambijentu.Time su Crnogorci situirani u svojoj crnogorskoj „dovršenoj“ naciji i državi, i nijesu nacionalno „nedovršeni“- etnički crnogorci. Pristati na reduciranje nacionalnog na etničko, Crnogorci bi pristali da se istorijski incident iz 1918. godine, u Crnoj Gori prihvati kao dominantno pravilo. Da budu, u provinciji Crnoj Gori, etnička varijanta srpske nacije u Velikoj Srbiji.

Uz malo znanja iz hermeneutike mogli bi, u kontinuitetu, uočiti nepromijenjenu strategiju trajanja Velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori. Mijenjala je samo oblike i metode. Vojnu silu iz 1918-23. godine, 1990. godine je zamijenila hegemonija i prijetnja srpskim bataljonima, a nju je, nakon obnove crnogorske državnosti, zamijenila manipulacija sa sofisticarnim oblicima specijalnog rata. Svima je cilj isti: potčinjavanje Crne Gore. Na osnovu diskursa vodećih političara Srbije i analize nagoviještenog prikrivenog smisla svakodnevnih poruka iz Beograda, zapaža se da je u formalno priznanje Crne Gore ugrađen virus omalovažavanja i privremenosti, sa forsiranjem stereotipa o „tobožnjem“ crnogorskom nacionalnom identitetu i pokušaju javnog ruganja crnogorskim nacionalnim atributima.
Konstantno velikosrpsko tutorstvo je ostavilo u crnogorskoj istoriji „crnu mrlju“ koja predstavlja skoro vjekovni nasilni diskontinuitet obilježen velikosrpskim kulturnim i duhovnim etnocidom, i kraći period od četvrt vijeka, potpune okupacije i istorijske negacije Crne Gore, od srpske vojske, koju su legalizovale montirane odluke Podgoričke skupštine. Na žalost, država Crna Gora ne posjeduje imunološku snagu, da te Odluke i zvanično proglasi ništavnim.
Više od jednog vijeka sistematski je ruženo i deformisano autentično kulturno i duhovno crnogorsko nasleđe. Sprovođeno je asimilatorsko nasilje nad vrijednostima crnogorske kulture, ono je bilo posebno radikalno nakon okupacije Crne Gore 1918 g. i u Kraljevini SHS. Uništavano je sve što je nosilo predznak nacionalno-crnogorskog. Nestala je i država i kultura i crkva. Njihovim nestankom „isključeno“ je istorijsko kohezivno pamćenje Crnogoraca, a atomizirani Crnogorci postali su pogodni za manipulaciju i za nametanje pogrešnih stavova o ličnom i kolektivnom identitetu. „Isključenjem“ istorijskog pamćenja, stvoren je mentalni prostor za tuđe političke mitove. Ponuđeni su tzv. „crni mitovi“ iz „Narčetanija“, mit o „srpskoj vjeri“, kasnije projekti iz „Memoranduma“, nuđena je „naučna“ literatura očišćena od sadržaja na kojima je počivala crnogorska nacionalna samosvjesnost. Cilj je bio promijeniti Crnogorcima svijest o sopstvenom identitetu i oslabiti im mentalni imunitet. Zaboravilo se, da je nacionalni identitet prirodno svojstvo, i da se ne može mijenjati kao „lanjski kaput“ i da se Crnogorac ne može proglasiti Srbinom, samo zato što jede ’srpski pasulj’ i voli ’srpsku gibanicu’.
Danas, pred intelektualce crnogorskog nacionalnog jezgra državotvorne nacije, postavljen je najvažniji i najteži zadatak; da definišu sadržaje istorijskog pamćenja i zaborava. Koliko je važno da se otkrije istorijska istina, koju treba poznavati i pamtiti, toliko je značajno ukazati i na ono što treba zaboraviti. Potrebno je stručno razobličiti asimilatorski „privid“, koga su vještački iskonstruisali „režiseri“ velikosrpstva i Svetosavlja. „Privid“ koji je,u velikoj mjeri, zamijenio istorijsku istinu, selektivnim falsifikatima. Posledice te manipulacije su, i danas prisutne u mentalnom sklopu poimanja crnogorske nacionalne svijesti. Na žalost, takvi pojedinci su često u poziciji nemoguće misije da, istovremeno, izvrše demistifikaciju falsifikovanih istorijskih činjenica i da promijene i sopstveno mišljenje o njima.
Jezik je za crnogorski nacionalni identitet važan sadržaj, ali nije najbitniji i odlučujući. U svijetu postoji mnogo različitih nacija sa istim jezicima i religijama, pa im ne smeta da budu nacije. U Crnoj Gori je pitanje jezika toliko politizovano da je zamagljena njegova posebnost. Hogen je dobro primijetio kad kaže, da je „narečje“ jezik koji nije politički uspeo“. I crnogorskom jeziku je bila namijenjena sudbina ’dijalekta’, kao što je i Crnoj Gori bio namijenjen status Velikosrpske provincije. Obnovom crnogorske državnosti i obnavljanjem crnogorske nacionalne svijesti i crnogorski jezik se transformisao iz ’dijalekta’ u poseban jezik u funkcionalnom socio-lingvističkom smislu. Kada se odustane od projekta potčinjavanja Crne Gore, ni crnogorski jezik neće biti sporan. Do tada će crnogorski jezik biti još značajniji atribut crnogorskog nacionalnog identiteta nego što bi ga inače imao.
Kod nekih nosilaca promjena u institucijama crnogorskog sistema još postoji kriza identiteta i zbunjen, ponekad neodlučan, povratak na istinske identitetske vrijednosti.Nijesu u stanju da vjekovno nametnuti „privid“ identiteta, zamijene stvarnim crnogorskiim identitetom.Da nije tako, ne bi se mogla dogoditi podvala u popisnom spisku, da Crnogorci, i pored svoje države i nacije, pristanu na status „nedovršene nacije“ koju implicira pristanak na ogoljelu „etničnost“.
Bila bi velika zabluda procijeniti da velesrbi neće uporno braniti dostignuti nivo „privida“ koji je postgnut vjekovnom manipulacijom kolektivnom crnogoskom sviješću. Uzurpacija Rumije, kao simbola međuvjerskog i međunacionalnog sklada, i detonator pod simbol crnogorske državnosti i slobodarstva, to nesumnjivo potvrđuju.
No, to spoznanje,samo po sebi, ne znači ništa.

Mihailo Terzić
 

Нема коментара:

Постави коментар