Društvo - Petak, 14. januar 2011. godine
Crnogorski identitet: Blagota Eraković
Odbrana je sa životom skopčana
Crnogorski indentitet: Simboli, jezik, nacija i kultura
Priča o tome kome se himna države Crne Gore dopada ili ne svodi se na neukus, kao da se radi o pjatu supe ili sakou, a ne o nečem što je simbol državnosti i demokratskog uređenja države. Po mnogo čemu, sudbina crnogorskog jezika je slična ili ista sa svim što ima prefiks „crnogorsko“ u Državi Crnoj Gori
Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
Ne bih želio da budem shvaćen patetično, ali odgovor je samo jedan i kratak: „Nedefinisana snaga države“.
Imam utisak da smo poslije referenduma 21. maja 2006. u mnogim stvarima bili zatečeni uspjehom referenduma, a po dobijanju samostalnosti, da li zbog poslovične mediteranske lijenosti, ili zbog neznanja, propustili da neke veoma važne stvari regulišemo zakonom o državnim simbolima, kako to rade sve demokratske zemlje svijeta.
Posebna je priča onih koji sebi dopuštaju da pred licem domaće i međunarodne javnosti skaradno sa nedostojnim gestovima sjede u najvećem zakonodavnom tijelu, Skupštini Države Crne Gore, dok se intonira državna himna. Priča o tome kome se himna države Crne Gore dopada ili ne svodi se na neukus, kao da se radi o pjatu supe ili sakou, a ne o nečem što je simbol državnosti i demokratskog uređenja države. Postavljam javno pitanje, onima koji se nedostojno i nedemokratski odnose prema simbolima države Crne Gore, kakvog se obraza kandiduju čak i za najviše državne funkcije i ko im može vjerovati da beskonačnim često i zamarajućim i netačnim pričama u Skupštini Crne Gore žele boljitak i napredak državi i narodu. Pitam i dalje javno: da neko takav pobijedi na izborima za najvišu funkciju u Državi Crnoj Gori, bi li za njim nosili stolicu da sjede i gestikuliraju dok visoki strani gost dostojanstveno ispoštuje himnu i pokloni se zastavi države u koju je došao.
Peta kolona
Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
Jezik je osnovno obilježje ljudskosti. On je živa istina o čovjeku kao mislećem i kreativnom biću. Nemati svoj jezik znači nemati sebe, ne ponašati se kreativno u zajednici koju zovemo država, ne postaviti sebe prema svijetu kao svjesnu individualnost koju čine: Država, nacija i jezik.
Po mnogo čemu, sudbina crnogorskog jezika je slična ili ista sa svim što ima prefiks „crnogorsko“ u Državi Crnoj Gori! Ovaj apsurd svjesnom građaninu bilo koje demokratski uređene države svijeta služio bi za nevjericu, a možda i za podsmijeh i pitanje: šta će takvim ljudima uopšte država. Mislim da su vjekovni utuci u državotvornu, nacionalnu i religijsku svijest Crnogoraca od strane hegemona sa strane stvorili i u Crnoj Gori petu kolonu, razvili petokolonašku, kvislinku i kolonijalnu svijest koja i dalje razdržavljuje i denocionalizuje Crnu Goru i Crnogorce i ne da im da budu svoji na svome!
Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
Rekao sam da je jezik živa materija i osnovno obilježje ljudskosti. Znači treba u književnu, govornu, zvaničnu strukturu crnogorskog jezika uvesti život. To je stručno i naučo pitanje par-ekselans kojim, prije svega, treba da se bave naučnici i za to školovani i osposobljeni ljudi: lingvisti, dijalektolozi, morfolozi, akcentolozi, dikcisti... To se sad postavlja pitanje: da li imamo dovoljan broj tih kadrova zainteresovanih za crnogorski jezik kao nerazdvojni dio osobnosti, misli i kreativnosti crnogorskog građanina. U svakom slučaju sam protiv arhaizacije crnogorskog jezika. Zalažem se za savremeni, živi, kreativni crnogorski jezik, koji je sa 32 slova i ijekavicom mnogo bogatiji od sličnih, kako to neuki kažu „kraćih“ jezičkih izgovora nekih južnoslovenskih naroda iz okruženja.
Duboka tradicija
Da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljednje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
Karikiranje, izrugivanje, ačenje... Sa Crnogorcima i crnogorskim jezikom nije ništa novo. Tu smo im i mi od velike pripomoći, naročito takozvana škola „Terazija“ i „Madere“. Nije to ništa novo. Tim se još od 1918, kada je bila zabranjena država Kraljevina Crna Gora, Crnogorska pravoslavna crkva, kao i crnogorski narod i sve što je crnogorsko, željelo silom nametnuti i utopiti u jednu drugu državnost i jedan drugi nacionalni i jezički osjećaj. O tome glasovito govore mnoga „književna“ i „naučna“ djela, danas je najmoćnija i najagresivnija televizija, gdje su u mnogim serijama i „prikazanjima“ Crnogorci stvoreni samo za sprdnju i kriminal. Duboka je ta tradicija u dugom vremenu, sjetimo se samo Nušićevog komada „Put oko svijeta“ i njegovog „Čovjeka sa nogom“ (nema čak ni lično ime u inpresumu), djela Nikole Pašića i mnogih znanih i neznanih sprdača i uništivača države i naroda Crne Gore. To karikiranje, ačenje i izrugivanje sa Crnogorcima i crnogorskim jezikom više govori o nemoći, neznanju i tupavosti onih koji to rade nego o dobroj namjeri jednog naroda i države da budu „svoji na svome“ kao što su i oni „svoji na svome“, a mi im hrišćanski i bratski želimo sve najbolje.
Pisani i nepisani dokazi
Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
Opet se moramo vratiti na „snagu države“ i zatečenost uspjehom referenduma o samostalnosti države Crne Gore. Po meni su stvari veoma jednostavne. Nije sporno, tu su dokazi, pisani i nepisani, da je postojala Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva dobrih 150 godina prije uvođenja te crkve u Ustav Knjaževine Crne Gore 1903. Dokaz za to da su se vladike crnogorske, svih njih pet iz svjetorodne dinastije Petrović-Njegoš, duhovni i svjetovni vladari Crne Gore u javnosti legitimisali bijelom panom na glavi, osnovnim znakom autokleralnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Tu su i djela, naročito doktora Nikodima Milaša, pravoslavnog mitropolita iz druge plovine 19. vijeka i danas od strane teologa i naučne javnosti priznatog za najvećeg pravnog kanonistu južnoslovenskog pravoslavlja. Tu činjenicu ne negiraju ni dobronamjerni obrazovani, pravoslavni teolozi. Po meni treba uraditi dvije stvari: prvo ograničiti vlast crkve na ono što je zaista crkveno i pravoslavno i koje im služi za održavanje i učvršćenje vjere. Drugo: objasniti im, oni to nažalost još uvijek ne shvataju, da Crna Gora nije više teistička država. To je prestala biti 1851. dolaskom na vlast knjaza Danila Petrovića-Njegoša. Od tada do danas, bez obzira na društveno uređenje, crkva je odvojena od države, po svim pravima, čak i međunarodnim, koja to definišu. Preuzimanje državnih poslova i prava od bilo koga, pa makar to bila i Crkva, upereno je direktno protiv države i pravnih normi koje to regulištu. Logika je da svako ko je napadnut ima pravo da se brani („Odbrana je sa životom skopčana“ - Njegoš). Tako treba posmatrati i pitanje vlasništva na imovinu u Crnoj Gori. Davno je rečeno: „Narodu narodnje, caru carevo“.
Posebna je priča o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i njenom statusu. Treba afirmisati državnim zakonima i uredbama definiciju same Svete Pravoslavne crkve, da svaka nezavisna međunarodno priznata država u kojoj je pravoslavlje većinska religija ima pravo na nacionalnu autokefalnu pravoslavnu crkvu. Ako bi država usvojila to vrhovno teističko pravo, lako bi se riješilo i pitanje svojine. Do tada, nijesam optimista, ne piše se dobro ni državi ni pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori.
Piše Blagota Eraković, reditelj
Нема коментара:
Постави коментар