Projekat DANU Falsifikati i prisvajanje crnogorske istorije i kulture

Kolumne - Subota, 26. mart 2011. godine 

Vodič kroz zablude, neistine i krivotvorenja 

 

Preda mnom su dvije veoma zanimljive knjige koje, koliko nam je poznato, u Crnoj Gori nijesu dosad komentarisane, ni bar od crnogorskih istoričara ni od naših politikologa. A one upravo mogu da posluže kao očigledni primjeri krivotvorenja istorijskih činjenica i njihovog prilagođavanja velikodržavnim projektima koji su predmet megalomanskih, bolesnih, genocidnih snova jednog soja političara, intelektualaca, pa i uslužnih istoriografa.
„Vodič za Srbe početnike“ je veoma originalna, donekle jeretička i po svemu provokativna knjiga. Njen autor je istaknuti srpski intelektualac dr Slobodan Turlakov, a njeni recenzenti su članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti - akademici Vasilije Krestić, Dragan Nedeljković i Dejan Medaković. Vodič za Srbe početnike je namijenjen koliko rasrbljenim Srbima, toliko političkim Srbima, tj onima koji iz raznih razloga ne poznaju ili pogrešno poznaju istoriju Srbije i srpskog naroda. Recenzenti ove knjige izričito tvrde: „Delo dr Turlakova je, u velikoj meri, istorija naših srpskih zabluda i kritika naših naivnih ideala“ .
Nas u ovom slučaju interesuje kako ovaj „Vodič” tretira odnose Crne Gore i Srbije, odnosno Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije. Pored niza negativnih ocjena kralja Nikole, Crnogoraca i Crnogorske vojske u Veljem ratu (1876-78) i balkanskim ratovima, u „Vodiču za Srbe početnike” dr Turlakov, nasuprot svojim uvaženim recenzentima, tvrdi da je do „ujedinjenja” Crne Gore i Srbije (1918) došlo bez sazivanja srpske Narodne skupštine, čime je „povređen Ustav Kraljevine Srbije te je i samo ujedinjenje u Kraljevinu SHS bio protivzakoniti akt, pa prema tome i ništavan i nevažeći”. Dr Turlakov, međutim, „zaboravlja“ da istovremeno makar pomene koliko je protivzakonitosti, totalnog ignorisanja (i brisanja!) Ustava Kraljevine Crne Gore učinjeno odlukama o nasilnom prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.
Druga knjiga na koju želim da skrenem pažnju je „NOVA ISTORIJA SRPSKOG NARODA“ koju je priredio Dušan T. Bataković, uz saradnju M.St. Protića, N. Samardžića i A. Fotića. Sve značajno iz crnogorske istorije ovaj istoriografski vodič preuzima kao svoje, pa tako i sve četiri crnogorske dinastije. Na samom početku ovog spisa nalazi se poglavlje „SRPSKA DRŽAVA DUKLJA“, a tu su i svi važniji „Dukljanski i zetski vladari“... od Sv. Vladimira Dukljanskog (oni ga, pogrešno, zovu Jovan Vladimir!), Stefana Vojislava, (kralj) Konstantina Bodina... Koliko je pouzdano ovo štivo vidi se i po relativizaciji već uveliko poznatih činjenica, kao npr. aproksimacija: „Mihailo je verovatno od pape dobio kraljevsku krunu. Ako je to tačno, onda bi Mihailo bio prvi srpski kralj. Ta tvdnja, međutim, ne smeta piscu ovog teksta da desetak stranica dalje govori o Stefanu Prvovenčanom (1196-1228) koji je dobio kraljevsku krunu 1217. godine od pape Honorija III, što znači da je Duklja imala svoju dinastiju i svoje kraljeve 140 godina prije Srbije. A da Duklja/Zeta i Raška/Srbija nijesu bile države istog naroda, dokazuje i rušilačko ponašanje Stefana Nemanje kad je u pobjedničkom naletu (1186) do temelja porušio sve dukljanske gradove, osim grada Kotora, u kojemu je podigao sebi dvor. „Srpska vojska je 1186. osvojila i razorila gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj, A Bar nešto docnije“, konstatuje se u ovoj Istoriji.
Balšići su u Novoj istoriji srpskog naroda dobili malo mjesta, ali je ipak konstatovano da je Đurađ Balšić, nakon pogibije Mrnjavčevića (u bici na Marici 1371), „uzeo carski grad Prizren, a Vuk Branković, još jedan od velikaša u usponu, takođe srpski prestoni grad Skoplje”. Za Balšiće se konstatuje da „nisu polagali pretenzije na srpski presto, ali se nisu oslanjali ni na dukljansko državno nasleđe” . Kad se u ovoj Istoriji govori o CRNOJEVIĆIMA, u starom aneksionom stilu naglašava se da je Ivan Crnojević (dakle, ovaj svetitelj Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorski gospodar i utemeljitelj – primjedba naša!), tvrdi ova Istorija, na Cetinju, pored Dvora, izgradio „i Cetinjski manastir, gde i danas stoluje crnogorsko-primorski mitropolit Srpske pravoslavne crkve”. U nastavku se tvrdi da je tu, na Cetinju, ugledala dana i „Prva srpska štampana knjiga Oktoih petoglasnik“.
Period duži od tri vijeka (od Crnojevića do Petra II Petrovića Njegoša) predstavljen je nizom netačnosti, neistina i krajnjim nipodoštavanjem. „Počev od vladike Danila, na čelu Cetinjske mitropolije smjenjivali su se uglavnom mitropoliti iz kuće Petrovića, koje su uvek potvrđivali pećki patrijarsi” (!). Po autorima ove knjige, vladika Vasilije je svojom Istorijom o Crnoj Gori (Moskva 1754), pokušavajući da od ruskog Dvora izdjejstvuje „protektorat nad Crnom Gorom”. Istina, priznaju se zasluge Petra Prvog (Sv. Petra Cetinjskog) koji je uspio da „ujedini crnogorska i brdska plemena… i udari temelje crnogorskoj državnosti“. „Tome su znatno doprinele dve blistave pobede na Matrtinićima i Krusima 1796. godine, u kojima su Crnogorci do nogu porazili višestruko brojnije snage skadarskog paše“. Ali se nastavlja, „tim velikim srpskim pobedama najavljeno je novo doba borbe za nacionalno oslobođenje, koje će, uz Crnu Goru, ubrzo zahvatiti i Srbiju“.
Autori Istorije su, pored ostalog, izbjegli da kažu da je Petra Prvog 1834. godine za sveca proglasio njegov sinovac i nasljednik, pjesnik Njegoš, mitropolit i poglavar autokefalne Crnogorske crkve, a ne Srpska pravoslavna crkva koja te, 1834. godine, nije imala autokefalni već samo autonomni status. Za Petra II Petrovića Njegoša se veli da je bio „uspešan vladar značajan reformator, ali je zaslužena slava najvećeg srpskog pesnika, pisca znamenitih spevova Gorskog Vijenca (1845) i Luče Mikrokozme (1846), zasenila njegov važan državnički rad“. Prosto je nevjerovatno da tako istaknuti (sve)srpski istoriografi naprave tako kardinalne greške, tj. da ne znaju godine izdanja dva najvažnija djela najvećeg „srpskog pesnika“! Nasuprot poplavi kvazinaučnih tekstova u kojima se istorija Crne Gore i kulturne vrijednosti crnogorskog naroda prisvajaju (i ne samo od istoriografa jednog komšijskog naroda), javljaju se i glasovi otpora toj „iracionalnoj, velikodržavnoj, u „suštini inferiornoj i infantilnoj kartografiji, etnografiji”, prividnij srbofiliji... Takav glas otpora, prije svega, predstavlja knjiga „SRBI PRE ADAMA I POSLE NJEGA“ profesora istorije Vizantije na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Radivoja Radića, dakle istoriografa po profesiji, ali ne i Srbina po profesiji. Prof. Radić se u svojoj knjizi „Srbi pre Adama i posle njega“ argumentovano obračunavao s istoriografskim neznalicama (kvalifikativ prof. Radića) „kao što su, na primer, Jovan I. Deretić, Borislav Vlajić Zemljanički ili Draško Šćekić“!
Taj novi glas srpske istoriografije značajan je činilac u procesu dekontaminacije „patriotske Srbije“ i veliko ohrabrenje za jačanje građanske, demokratske svijesti u savremenoj Srbiji, ohrabrenje za sve one čiji mentalni sustav nije zahvaćen metastatičnom mitomanijom.
Nije, naravno, sve što je ostalo izvan pomena u ovom tekstu - naklonjeno istorijskoj istini, dobronamjernom i na provjerenim činjenicama zasnovanom tumačenju zbivanja i ličnosti iz naše dalje i bliže prošlosti. Ima i u drugim sredinama, kod drugih susjednih i dalekih naroda obilje predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali nema ni u jednom sredini toliko netrpeljivosti, netolerantnosti, pizme i krivotvorenja pravde i istine – kao što je ima u tekstovima odrođenih Crnogoraca, kojima se – i u zemlji i u inozemstvu – čini da je lakše i isplativije živjeti kao sluga moćnog gospodara nego gospodariti samim sobom i služiti plemenitim poduhvatima za opšte dobro, za dobro drugih, za spokojniji i sadržajniji život onih koji nas nasljeđuju.

Subotom u Pobjedi
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti počela je realizaciju projekta o falsifikatima, prisvajanju i otimanju crnogorske istorije, kulture, duhovnosti, državnog i nacionalnog identiteta. Projekat se ostvaruje kroz serijal predavanja istaknutih naučnika i drugih stvaralaca, održavanje naučnih skupova, štampanje zbornika radova i knjige o ovoj temi.
Uz saglasnost DANU, Pobjeda će svake subote čitaocima prezentirati šire priloge sa ovih predavanja.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-26&id=204715

Nikolić: Otimaju nam prošlost

Društvo - Subota, 26. mart 2011. godine

Projekat DANU o falsifikovanju nacionalnog identiteta

PODGORICA - Kasno uspostavljanje dijaloga sa sopstvenim nasljeđem i afirmisanjem državne vertikale Duklja - Zeta - Crna Gora, kao i nepostojanje autentičnih naučnih kulturnih institucija pogodovali su raznim oblicima kontinuiranog falsifikovanja crnogorske prošlosti i njene državne i kulturne baštine.
Ovo je istaknuto na sinoćnjem predstavljanju projekta Falsifikati, posvajanje, prisvajanje i otimanje crnogorske istorije, kulture, duhovnosti državnog i nacionalnog identiteta koji realizuje Dukljanska akademija nauka i umjetnosti.
Predsjednik DANU Božidar Nikolić objasnio je da projekat počinje serijalom predavanja istaknutih naučnika i drugih stvaralaca, te da proizilazi iz temeljnih opredjeljenja da naučnim saznanjima i objašnjenjima afirmiše autentične duhovne i materijalne vrijednosti na kojima Crna Gora opstaje.
- Želimo da javno ukažemo na sve agresivnije i učestalije falsifikovanje crnogorske prošlosti od raznih prisvajanja pa sve do otvorenog i podmuklog njenog otimanja - kazao je on.
Akademik Sreten Perović govoreći o krivotvorenju, zabludi i asimilaciji kritički se osvrnuo na knjige ,,Vodič za Srbe početnike“ i ,,Nova istorija srpskog naroda“, autora Slobodana Turlokova.
- U tom vodiču autor sa ultrasrpskih pozicija zaboravlja da i pomene koliko je protivzakonitosti u ignorisanju Ustava Crne Gore učinjeno odlukama o nasilnom prisajedinjenju Kraljevini Srbiji - kazao je on.
Publicista Stevo Vučinič naveo je kao jednu od zabluda i pitanje crkvene imovine, kao i tu da je suština crkve autokefalnost.
Na predavanju je prikazan i kratak film ,,Kuda ide Crna Gora“.

Sl. R. – V. I.

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-26&id=204650

Grupa od 18 intelektualaca uputila otvoreno pismo predsjedniku Filipu Vujanoviću

Politika - Subota, 09. decembar 2006. godine 

Jačaju velikosrpske ambicije 

 

Podgorica, 8. decembra (MINA) – Grupa od 18 intelektualaca, među kojima su i bivši visoki crnogorski funkcioneri, saopštila je danas da je zabrinuta i ogorčena izjavama predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića o određenim fundamentalnim pitanjima države i naroda i ocijenila da jačaju velikosrpske snage.
Oni su naveli da su mislili da će civilizovano sticanje nezavisnosti i međunarodno priznanje ubrzati proces jačanja bitnih atributa nacionalnog identiteta i državnosti, autoidentifikacije i legitimnosti, kojima se stvaraju čvrsti temelji i prepoznaju države u savremenim međunarodnim odnosima."To su prevashodno pitanja nacionalnih institucija, jezika i crkve", kaže se u otvorenom pismu Vujanoviću.
Očekivali smo, kažu oni, da će, istovremeno, početi da slabe hegemonističke snage velikosrpstva koje uporno i beskrupulozno teže da Crnu Goru preobrate u srpsku provinciju. "Međutim, taj proces još ne počinje. Što više, stiče se utisak da nakon konstituisanja vlasti poslije izbora te velikosrpske snage dobijaju u zamahu".
Ističe se da je evidentno da te snage predvodi mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović. "Za kojeg vi uglavnom imate razumijevanja, iza kojeg stoje “velikani” srpskog šovinizma iz Beograda. Uostalom, vi ste iz nekoliko navrata imali priliku da osjetite njihovu osionost i perfidnost", kaže se u protestnom pismu.
Potpisnici ističu da se Crna Gora mora konačno i trajno osloboditi velikosrpskih ambicija mraka srednjeg vijeka koji ne dozvoljavaju civilizovani put u Evropu. "To se ne može ostvarivati demagogijom, politikanstvom pa i kompromisom, već sa odlučnim obračunom sa svim šovinističkim snagama".
Navodi se da ne treba da zavarava izvanredan prijem Crne Gore u međunarodnim odnosima. "U našim uslovima država će biti na staklenim nogama sve dotle dok ne budemo učvrstili fundamentalne atribute države i naroda, prije svega crnogorski jezik, Crnogorsku crkvu, Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, Crnogorski univerzitet kao i druge naučne, obrazovne i kulturne institucije koje doprinose da se stvaraju čvrsti temelji države i naroda".
Ukoliko se to ne obezbijedi, kako se ocjenjuje, mogli bi doći i do retrogradnih kretanja što vodi kompromitovanju države u međunarodnim odnosima, pa i lakom prilagođavanju međunarodnih faktora tim novim unutrašnjim kretanjima.
"Iz svih tih, pa i drugih, razloga vi ste, kao predsjednik Crne Gore, dužni da o tome više vodite računa, da imate jasan i nedvosmislne stav, pa i državničku hrabrost da se, zajedno sa ostalim državnim organima, odlučno suprotstavite bilo kojem ugrožavanju crnogorske države i njenom identitetu", kaže se u pismu.
Navodi se pismo potpisuju građani "koji su svih godina pogubne aktivnosti režima Slobodana Miloševića, hrabro i dostojanstveno branili čast i slobodu Crne Gore kao i drugih okolnih i ugroženih prostora i zbog toga nazivani Crnogorskim senatom". Pismo Vujanoviću su potpisali Vlado Božović, Tomo Abramović, Sreten Asanović, Drago Vušurović, Savo Gardašević, Zef  Dedivanović, Dragoslav Đuranović, Vido Jovićević, Vladimir Keković. Potpisnici su i Marko Milić, Radun Mićković, Jakov Mrvaljević, Radoje Pajović, Nastadin Perović, Veljko Popivoda, Veselin Raspopović, Milenko Stefanović i Hamdija Fetahović.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2006-12-09&id=107606

Petar Bokun: Domaćin

Pogledi sa strane

 

Vreme je slava i često se čuje pozdrav: ,,Srećna slava, domaćine!” Pri tom i ne mislimo koliko je ta reč prepuna značenja. Odajući njome priznanje domaćinu istovremeno mu poručujemo da je častan i čestit, da je pošten i prosperitetan, da je ugledan i sposoban. Nije uzalud stotinama godina popis stanovnika bio popis domaćina, izražavao se kod nas brojem dimova (domova). Domaćin je organizator jedne mikrozajednice i odgovoran je za nju. On je predstavlja pred spoljnim svetom, baš kao što, ne manje važna, domaćica brigu brine o unutrašnjem redu.
Kažu da je svetska kriza ponovo podsetila na Marksa. Njegovim rečnikom kazano, domaćin je čovek koji ostvaruje višak vrednosti. Od njegovog delanja, dakle, ne živi samo on nego i drugi. Njegova sposobnost je u činjenici da ume, zna i stalno radi na unapređenju, ne zadovoljava se nasleđenim nego mu je pogled uprt u budućnost. Osvedočeno pošten, radan i vredan, postiže ugled u svojoj sredini i njegova reč se poštuje. On gleda svoja posla i ne brine tuđe brige. Spreman je da pomogne i udruži snage za opšte dobro. Sve su to izvori viših etičkih i moralnih načela koja krase dobrog domaćina.
Jednako su to bili boljari u Rusiji, junkeri u Pruskoj, jonkeri u Holandiji ili džentri u Engleskoj. I srpski domaćin je kičma nacije. Na njegovoj nepokolebljivosti i uspravnosti nastala je i razvijala se srpska država. Dok su susedi dovodili dinastije sa strane, Srbi su uvek birali svoje vladare iz sloja uglednih domaćina koji su se u kriznim situacijama nametnuli kao voždovi.
I ne samo u domovini nego i u rasejanju, srpski domaćin drži do sebe, rado stvara imanje i kao svoj na svome oseća se nezavisno i slobodno. Istorijska gibanja uticala su na to da veliki broj Srba ostvaruje svoj život u rasejanju. Ali i tamo se domaćin brzo nametne svojim univerzalnim vrednostima – radom, marljivošću, stvaralačkim potencijalom, maštovitošću i tako često stiče ugled u stranoj sredini. Ipak, svi ljudi sa sposobnostima dobrog domaćina tek udruženi mogu postići takav uticaj da njihove vrednosti postanu i opšte prihvaćene. Nije važno polje ljudske delatnosti koje je unapredio, stvaralački rad će steći priznanje, nekad za domaćina kasno, ali ne manje časno. Domaćin i ne teži raznim priznanjima, njemu je samo delo na koje se može osvrnuti najveće priznanje. Postojanost i principijelnost te život u skladu sa deset zapovesti Božijih preporučuje svakog domaćina. I devojke iz takvih kuća se lakše udaju, a u takve domove snaše rado dolaze. Sve je to razlog da u krizi identiteta koja je zahvatila Srbiju prekompozicijom sveta, gde se nisu svi najbolje snašli, ponovo osnažimo instituciju srpskog domaćina. Potrebne su nove organizacione forme prilagođene vremenu, ali bez odricanja od dobrih osobina koje su izdržale test vremena – da se učvrsti poljuljano poverenje, osnaži samopouzdanje i vrati ugled našeg domaćina. A on je ona baza koja i samu državu čini prepoznatljivom.
Ni globalizmi ni mondijalizmi neće nauditi srpskom domaćinu, jer je svoj na svome; slaveći porodičnu slavu, nastavlja ne samo duh pravoslavlja, nego i dalje, one lare, rimske bogove kućnog ognjišta. Ipak je sa prostora današnje Srbije 17 careva stolovalo u Rimu.
Današnjeg srpskog domaćina možemo jednako često naći u radnji, banci, ambulanti, uredu, kao i na salašu. Uvek ga je lako prepoznati jer se ističe sposobnošću, nemirenjem c postojećim i maštovitim predlozima za unapređenje, kako sopstvenog položaja, tako i dobrobiti i brigom za druge. Na tim osobinama predaka imamo ovo što imamo ali i zadatak da sve to uvećano i neokaljanim imenom pokriveno prenesemo potomcima. Društvo srpskih domaćina je adresa koju treba da potražite za ostvarenje svojih ambicija. Samo tako se živi život vredan življenja, sve ostalo je vegetiranje nedostojno Čoveka.

Petar Bokun

objavljeno: 05/01/2010

 

http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Domacin.lt.html

VASOJEVIĆI OBILjEŽAVAJU 125 GODINA OD SMRTI VOJVODE MILjANA VUKOVA Kapetan, senator i junak ANDRIJEVICA - Ove godine se obilježava 125. godina od smrti poznatog vasojevićkog vojvode Miljana Vukova Vešovića, rođenog 1820. godine u Lijevoj Rijeci. Tim povodom u nedelju 20. marta, sa početkom u 9 časova, mitropolit Amfilohije, sa sveštenstvom, služiće Svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvu Svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Lijevoj Rijeci, ispred koje je i sahranjen vojvoda Miljan Vukov. Besjedu o ovom znamenitom glavaru održaće profesor Sveto Martinović. Istoga dana, u organizaciji Ljevorečke parohije i Udruženja Vasojevića "Vaso", u 19 časova, u kripti hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici biće upriličen naučni skup posvećen vojvodi Miljanu Vukovom, na kojem će, pored vladike Joanikija, govoriti akademik Zoran Lakić, dr Žarko Leković i književnik Ilija Lakušić. Iz Udruženja "Vaso" ističu da će naznačena svečanost biti još jedna prilika da se u pravom svijetlu predstavi duhovni, ratnički i svukupni podvizi vojvode Miljana Vukova, čovjeka koji je ispisao svijetle stranice crnogorske istorije. - I ovoga puta okupiće se Vasojevići i njihovi brojni prijatelji oko svijetlog groba vojvode Miljana Vukova da molitvom i riječima sačuvaju ime koje vrijeme čuva. Biće to duhovni praznik u postojbinii velikog vojvode i dokaz da tama zaborava nije prekrila sjećanje na ono što smo bili, zavjetno vezani za amanet besmrtnih predaka, kao što je bio Miljan Vukov. Nije uzalud rečeno "blago grobu koji i u tami sjaji, a svijeće naraštaji pale" - navodi ispred organizatora predsjednik Upravnog odbora Udruženja Vasojevioća "Vaso" Zoran Lakušić. On je kazao da je vojvoda Miljan Vukov dobijao sve bitke sa vremenom u kojem je živio i tako stekao neprolaznu slavu o kojoj se i danas s dužnim poštovanjem govori. - Miljan Vukov je 1877. godine na Bukovoj poljani odnio jednu od najvećih bitaka u istoriji Crne Gore. Na tom mjestu Vasojevići su mu podigli spomen-obilježje, a podižu i crkvu njemu u čast. Miljan Vukov je na Bukovoj poljani odbranio Crnu Goru, a to je opjevao u "Vasojevićkom kolu" i kralj Nikola prije 125. godina. Tako je slavni vojvoda otišao u pamćenje onako kako samo rijetki odlaze. Dovoljno je pomeniti da je Miljan Vukov bio ljevorečki barjaktar, Njegošev kapetan, vasojevićki vojvoda, crnogorski senator, vrsni vojskovođa, uzor starih junaka, junak među junacima, naš opšti predak i preteča , zajedničko ime za vasojevićko istorijsko biće - zaključuje Lakušić. D.J.

VASOJEVIĆI OBILjEŽAVAJU 125 GODINA OD SMRTI VOJVODE MILjANA VUKOVA 
 
Kapetan, senator i junak  

ANDRIJEVICA - Ove godine se obilježava 125. godina od smrti poznatog vasojevićkog vojvode Miljana Vukova Vešovića, rođenog 1820. godine u Lijevoj Rijeci. Tim povodom u nedelju 20. marta, sa početkom u 9 časova, mitropolit Amfilohije, sa sveštenstvom, služiće Svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvu Svetog Vaznesenja Gospodnjeg u Lijevoj Rijeci, ispred koje je i sahranjen vojvoda Miljan Vukov. Besjedu o ovom znamenitom glavaru održaće profesor Sveto Martinović. Istoga dana, u organizaciji Ljevorečke parohije i Udruženja Vasojevića "Vaso", u 19 časova, u kripti hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici biće upriličen naučni skup posvećen vojvodi Miljanu Vukovom, na kojem će, pored vladike Joanikija, govoriti akademik Zoran Lakić, dr Žarko Leković i književnik Ilija Lakušić. Iz Udruženja "Vaso" ističu da će naznačena svečanost biti još jedna prilika da se u pravom svijetlu predstavi duhovni, ratnički i svukupni podvizi vojvode Miljana Vukova, čovjeka koji je ispisao svijetle stranice crnogorske istorije.
- I ovoga puta okupiće se Vasojevići i njihovi brojni prijatelji oko svijetlog groba vojvode Miljana Vukova da molitvom i riječima sačuvaju ime koje vrijeme čuva. Biće to duhovni praznik u postojbinii velikog vojvode i dokaz da tama zaborava nije prekrila sjećanje na ono što smo bili, zavjetno vezani za amanet besmrtnih predaka, kao što je bio Miljan Vukov. Nije uzalud rečeno "blago grobu koji i u tami sjaji, a svijeće naraštaji pale" - navodi ispred organizatora predsjednik Upravnog odbora Udruženja Vasojevioća "Vaso" Zoran Lakušić.
On je kazao da je vojvoda Miljan Vukov dobijao sve bitke sa vremenom u kojem je živio i tako stekao neprolaznu slavu o kojoj se i danas s dužnim poštovanjem govori.
- Miljan Vukov je 1877. godine na Bukovoj poljani odnio jednu od najvećih bitaka u istoriji Crne Gore. Na tom mjestu Vasojevići su mu podigli spomen-obilježje, a podižu i crkvu njemu u čast. Miljan Vukov je na Bukovoj poljani odbranio Crnu Goru, a to je opjevao u "Vasojevićkom kolu" i kralj Nikola prije 125. godina. Tako je slavni vojvoda otišao u pamćenje onako kako samo rijetki odlaze. Dovoljno je pomeniti da je Miljan Vukov bio ljevorečki barjaktar, Njegošev kapetan, vasojevićki vojvoda, crnogorski senator, vrsni vojskovođa, uzor starih junaka, junak među junacima, naš opšti predak i preteča, zajedničko ime za vasojevićko istorijsko biće - zaključuje Lakušić.

D.J. 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Regioni&clanak=272190&datum=2011-03-16

Akademik iz Socijalističkog saveza

Petak, 04 Mart 2011 profil - Broj 1063

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti neće štedjeti snage da razvoj Crne Gore usmjerava ka „srećnijem društvu". To je nedavno ministarki za nauku Sanji Vlahović autoritativno obećao predsjednik CANU dr Momir Đurović. Možda se u glavi čelnika te državne institucije zaista nešto prelomilo, pa hoće konačno da se sa ostalim akademicima okrene Crnoj Gori. Do sada je njihov doprinos crnogorskom društvu bio taman kao pokojnog Socijalističkog saveza radnog naroda u čijem je vrhu akademik Đurović proveo nekoliko godina. (Tog podatka nema u njegovoj zvaničnoj biografiji).

Đurović inače umije da pogleda s visine. Ideju da treba ujediniti CANU i Dukljansku akademiju, arogantno je odbacio: „To je nonsens, jer se nigdje u svijetu nacionalna institucija ne udružuje sa nevladinom organizacijom".

„Mislim da je to izraz ignorantskog odnosa kojeg Đurovića ima prema svima, osim prema sebi. Mislim, takođe, da je to, na izvjestan način, ne samo nepametna nego i nevaspitana izjava", prokomentarisao je akademik DANU Sreten Perović Đurovićevo reagovanje.

Svi su izgledi da će Crna Gora, koja čak ima oko osamdeset akademika u dvjema akademijama, popričekati dok dobije jednu, respektabilnu i referentnu akademiju.

CANU je, od kada je na njenom čelu Đurović, a on troši drugi mandat, kuća živopisnih dogodovština. Među akademicima CANU, tvrde upućeni, ima i onih koji nijesu objavili ni knjigu. CANU i danas bira članove na plenarnim sastancima u kojima učestvuju ravnopravno i oni koji nijesu građani, niti državljani Crne Gore. To je ne samo nezakonito nego i popriličan državni trošak, jer i te akademike finansira Crna Gora.

Poreski obveznici za honorare akademicima CANU izdvajaju po dvjesta hiljada eura godišnje. Oni zauzvrat rade na projektima koji traju kao latinoameričke tv serije i od kojih Crna Gora neće imati mnogo koristi. Na prošlogodišnjoj skupštini potpredsjednik CANU Mijat Šuković kazao je da se rad na 35 projekata nastavlja i ove godine. Enciklopedija Crne Gore priprema se već dvije decenije. Godinama traje i istraživanje arheološkog lokaliteta Duklja. Kapitalni projekat Crna Gora u 21. stoljeću – u eri kompetetivnosti, za koji je izdvojeno blizu milion eura, pretrpio je brojne kritike. Đurović je bio koordinator projekta, a na njemu je 15 mjeseci radilo 145 istraživača.

Projekat Uređenje vodnog režima Skadarskog jezera i rijeke Bojane traje nekoliko godina i prilično je skup. Ekolozi su rekli da se radi o običnom isušivanju Skadarskog jezera.

,,Stiče se utisak da akademici čitaju požutjele udžbenike i da nijesu svjesni kakve bi nesagledive posljedice implementacija ovog projekta imala na jezero", upozorio je ornitolog Darko Saveljić na početku realizacije tog projekta.

Ništa neobično. Akademik CANU uvjeravao je učesnike naučnog skupa o izgradnji hidroelektrana na Morači da Moraču treba potopiti zato što će onda biti manje - saobraćajnih nesreća.

Đurović je nedavno na sebe skrenuo pažnju javnosti otkrićem da Svjetska banka Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti mora da isplati 400.000 eura - zbog krađe autorskih prava! Predsjednik CANU tvrdi da je Svjetska banka „neovlašćeno uzela" idejni projekat regulacije vodnog režima Skadarskog jezera. Projekat je zajednički rad Crnogorske i Albanske akademije nauka. Međutim, akademik Đurović je ,,zaboravio" da je projekat finansiran iz budžeta Crne Gore sa 400.000 eura. Đurović zapravo traži ponovo novac za ono što je već jednom plaćeno. Zaboravnost ili čovjek izigrava biznismena?

Projekte u nastavcima u CANU su često pravdali nedostatkom novca. Budžet za 2008. godinu iznosio je milion i dvjesta eura. Ovogodišnji je nešto manji od 1. 400.000 eura. CANU je Vladi ispostavila i račun za izgradnju nove zgrade na 5. 515.000 eura. Vjerovatno je akademicima postalo pretijesno u sadašnjoj zgradi pod Goricom. Uzgred, kada je 2003. godine Đurović naslijedio dr Dragutina Vukotića, odmah je zamijenio tablu na zgradi Akademije. Postavio je novu ispisanu - samo ćirilicom.

Čuje se da će biti izmijenjen i Statut tako da predsjednik CANU može biti biran doživotno. Vidjećemo hoće li taj posao biti završen prije nego Đuroviću istekne tekući, drugi mandat.

Akademici CANU, većinom vremešni ljudi, zajedno sa predsjednikom najčešće mudro ćute kada se radi o vitalnim problemima Crne Gore ili njihovi komentari odudaraju od crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Zato se često, u teškim ratnim godinama moglo čuti pitanje - postoji ili na svijetu ijedna akademija koja se zalaže protiv sopstvene države, protiv crnogorskog jezika, samostalnosti CPC ?

- Javno istupanje sa svojim stavovima jedan je od suštinskih načina kako Akademija treba da ispoljava svoje osnovne vrijednosti i utiče na kreiranje budućnosti, govorio je Đurović početkom prošle decenije.

Akademik se selektivno toga pridržava. Nikada ga niko nije primijetio na antiratnim mitinzima u Crnoj Gori, niti je ikada pročitao njegovu osudu zloupotrebe Crne Gore za ciljeve velikosrpskog projekta devedesetih godina prošlog vijeka. Uoči referenduma o crnogorskoj samostalnosti mudro je ćutao.

CANU je bila poznata po tome što je imala podosta akademika kojima je Beograd centar svjetske nauke i umjetnosti. U njoj je promovisan i projekat o bezuslovnom ujedinjenju Crne Gore i Srbije, autora Vlada Strugara.

Početkom devedesetih akademici CANU su potjerani sa naučnog skupa iz Cetinja, jer nisu osudili „oslobađanje" Dubrovnika i "izgradnju još ljepšeg srpskog Dubrovnika"!

Za vrijeme Đurovićevog prethodnika Dragutina Vukotića CANU se zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti, Akademijom nauka Republike Srpske i nekim fakultetima iz Srbije obavezala da naučno doprinese standardizaciji srpskog jezika. Sporazum nije raskinut iako je u međuvremenu Crna Gora postala samostalna, a crnogorski jezik uveden kao službeni.

Pokojni akademik Pavle Mijović svojevremeno je predviđao - ako ikad dobijemo svoju državu, mi koji smo bili nesporno za nju bićemo gurnuti u drugi plan, a glavnu riječ će i dalje voditi ovi koji su protiv nje.

Pogodio je.

Veseljko KOPRIVICA

 http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2383:akademik-iz-socijalistikog-saveza&catid=1670:broj-1063&Itemid=2697

Mihailo Terzić: Režanje pjesničke narikače

Kolumne - Srijeda, 09. mart 2011. godine 

Reagovanje - Zlobna gorčina Matije Bećkovića

„Pisac Svetislav Basara, nekadašnji ambasador Crne Gore i Srbije na Kipru, zamoljen da prokomentariše avanzovanje njegovog kolege Bećkovića u izaslanika, (lični izaslanik bivšeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunice za šljive, na otvaranju sajma šljiva na Oplencu) kao iz topa je rekao da Bećković nije njegov kolega!
`Prisustvovali smo inauguraciji zvanične narikače`- bez pardona kaže Basara i dodaje:
`On je režimski sluga, a ja nisam, i zato mi nije kolega`“. (Kurir, 2.08.2007.)


Da je ta „režimska narikača“ ostala dosljedna statusu koji mu je njegov kolega dao, pokazuje i činjenica da Matija Bećković više od jedne decenije nije propustio nijednu priliku, da dio svoje zlobne gorčine javno ne izruči protiv Crne Gore. Nijedna politička akcija beogradskog režima protiv Crne Gore nije prošla, a da je pogani Bećkovićev jezik ne „začini“ prepoznatljivim anticrnogorskim začinom.

Bećković u svom stilu cijeni da crnogorski jezik uvode „samozvanci i diletanti“ kao „najbrutalniju političku ujdurmu“. Bećković zanemaruje činjenicu da nije stvoreno ništa novo u jeziku već samo oživljeno i primijenjeno staro i da ništa nije uzeto tuđe nego da je tuđe odbačeno. Bećković se ruga novim glasovima u crnogorskom jeziku, pomoću kojih se, kako pjesnik kaže, „može prije škrgutati, šištati i režati nego govoriti“. Zaboravlja da je sa tim glasovima „škrgutalo“, „šištalo“ i „režalo“ i njegovo najuže okruženje kada je došao na ovaj svijet.
Što se popisa tiče, Bećkoviću je jasno da nema više otvorene prijetnje naoružanim bataljonima Crnoj Gori i da je obnova crnogorske državnosti i nacionalne svijesti i ponosa, suzila prostor velesrpskim manipulacijama lažnog identitetskog privida u Crnoj Gori. Jasno je Bećkoviću da se u tako realnom ambijentu neće moći više naručivati iz Beograda potrebna količina Srba u Crnoj Gori, koji bi bili potreban alibi, za političku realizaciju propalog Projekta. Bećković priželjkuje pojavu nekog novog Dika Martija koji bi za interes Velesrba odredio procenat Srba u Crnoj Gori po mjeri Beograda.
Naravno, pjesnik je kao savjestan nadničar podaničkom mentalitetu za svoju korist, a u ime Velikog projekta, vidno razočaran u nesposobnost režima u Beogradu i posebno je ganut navodnim Amfilohijevim stradanjem koji je po njemu „dika i ponos celog pravoslavlja“. Ono što cijeli umni svijet osuđuje.

Valja se se podsjetiti koliki je doprinos taj „pjesnik, heroj kulture“ dao u borbi protiv obnove crnogorske državnosti. Te mu zasluge ne bi valjalo zaboraviti.
Najprije je kao čelni čovjek beogradskog anticrnogorskog Pokreta planirao, ukoliko referendum uspije, da se napad na Crnu Goru izvrši u tri kolone i spriječi da se primijeni volja naroda u Crnoj Gori.
Kada je referendum uspio, zakleo se da će on nadživjeti državu Crnu Goru, a kada je počela afirmacija identitetskih posebnosti crnogorske nacije, Bećković je, panično, poručio da je „krivično djelo biti Crnogorac“.
Samo je akademik Matija Bećković mogao da ignoriše hiljadugodišnje postojanje države Crne Gore, i da za najznačajniji demokratski dogođaj označi sramnu okupaciju Crne Gore 1918. godine od strane srpske vojske.
Pravo je čudo da jedan samozvani „heroj kulture“ može da insistira da je, za njega, istinsko demokratsko mjerilo, da o sudbini Crne Gore ne treba da odlučuju samo oni koji u njoj ne žive nego, prvenstveno, oni koji su protiv njenog postojanja.
Očigledno je da se u ljudskom materijalu gospodina akademika nalazi neka „crna mrlja“ koja mu je poremetila hijerahiju hrišćanskih i civilizacijskih vrijednosti.
Možda se njegova patološka mržnja prema Crnoj Gori može objasniti njegovom krizom identiteta, koja je posljedica nedostatka zavičaja, kao bitnog sociološko-psihološkog miljea koji opredjeljuje primarnu stabilnost i vrijednost ljudskog karaktera. Bez zavičaja, Bećković ne osjeća ni Otadžbinu. Teška je sudbina ljudi koji svoje identitetsko prepoznavanje crpe iz odanosti političkom režimu, njihov identitet je dnevna varijabila čije trajanje zavisi od trajanja političkih manipulacija. U tome akademik SANU Matija Bećković ostaje dosljedan.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-09&id=203200