NAŠA TEMA: Devastacija crnogorske kulturne baštine - Duklja

Društvo - Nedjelja, 13. februar 2011. godine

Bliska, a tako daleka ljepota

Iako se nalazi na svega nekoliko kilometara od Podgorice, Duklja -najveći urbani centar iz vremena rimske dominacije - u Crnoj Gori je danas daleko od očiju javnosti


„I čudim se Suncu, kako može zaći, kad ljepotu ovu nigdje neće naći...“ pjevao je pjesnik, opčinjen neprolaznom ljepotom Crne Gore. Slično, vjerujemo, pomisle danas i mnogi strani posjetioci (domaćih je malo) koji dođu u Duklju – zaboravljenu rimsku ljepoticu i najpoznatiji crnogorski lokalitet. I zaista – tako blizu, a tako daleko, prvo ćete pomisliti kad obiđete ovaj usnuli crnogorski antički grad i zastanete pred vjekovima koji se ovdje ukrštaju. Nažalost, višegodišnjom devastacijom i nebrigom mi smo Duklji nanijeli više štete nego svi zemljotresi, osvajači i zub vremena zajedno. Jer, poslije njih Duklja se ponovo uspravljala, ali pošto smo je okovali u asfalt i željezničke šine i iz njenih temelja odnijeli rijetke stubove – nije mogla. Osim toga, „okitili“ smo je i smećem, pa nije ni čudo što i Duklja i turistički radnici vape da se ovaj arheološki dragulj i kulturno nasljeđe Crne Gore približi svijetu. Ipak, još nije kasno da najpoznatije crnogorsko kućište turistički valorizujemo, da postane stjecište turista i zaljubljenika u istoriju. Zato postoje i realni planovi.
O njima za Pobjedu govore Predrag Sekulić, ministar turizma, Dragan Radović, kustos Muzeja i galerija Podgorice, dr Risto Lainović, zaljubljenik u Duklju, Milan Đurović, predsjednik MZ Rogami, Zoran Lazarević, čuvar-vodič na samom lokalitetu, građani glavnog grada...


Zovu je, ne bez razloga, crnogorski „Pompeji“, zaboravljena „rimska ljepotica“, najznačajniji antički lokalitet u Crnoj Gori, najveći urbani centar iz vremena Rima… Drugi bi se s njom ponosili i od nje napravili turistički brend po kojem bi ih prepoznavali u svijetu, a mi? Mi se utrkujemo kako da je što prije devastiramo i uništimo. Riječ je, naravno, o Duklji, nekadašnjoj ljepotici Rimskog carstva, gradu trgova, monumentalnih bazilika, kapija, slavoluka i hramova, gradskih kupatila - termi i stambenih palata. Arheološkom biseru usnulih vjekova.

Ljepota

Crna Gora, nažalost, nije na vrijeme shvatila ljepotu najljepših Dukljinih hramova - boginje Rome i boginje Dijane, pa je preko njih postavila željezničke tračnice i okovala je asfaltnim putevima. Srećom, bilo je i onih kao što je bio Pavle Rovinski, koga je kralj Nikola angažovao da poslije viševjekovne tame otvorili dveri drevnog antičkog grada. Kasnije je došao Italijan Pjero Stikot, a bilo još nekoliko istraživanja – najveće 2009. godine.
Danas Crna Gora i Podgorica popravljaju što se popraviti može. Lokalitet na Duklji je fizički obezbijeđen, krenulo se u međunarodnu promociju, uključili se istraživači iz inostranstva. Rezultat je projekat „Nova antička Duklja“ u koji je uloženo 100.000 eura. Cilj je bio zaštita ovog lokaliteta i turistička valorizacija istraživanja. Štampan je i zbornik, realizovana velika arheološka iskopavanja u 2009. godini. Ali, ljubitelji starina i posjetioci očekuju mnogo više. Očekuju da ih na Duklji dočeka raširenih ruku sa suvenirnicom, tablom sa natpisima, brojnim brošurama... Da se izgradi arheološki park i muzej Duklje. Da Duklja postane crnogorska ulaznica u arheološki i turistički svijet.

Zavičaj

Duklja danas je posebna priča - neinformisanost o ovom jedinstvenom zavičaju našeg urbaniteta. Uzalud ćete priču o njoj tražiti na internetu na crnogorskom jeziku. Bolje je poznaju stranci nego mi, nema organizovanih posjeta njenim iskopinama, na njenoj ljetnjoj pozornici se za posljednjih pet godina odigrala samo jedna predstava. A bilo je planova…
Na drugoj strani, smeće je postalo njen najčešći ukras. Doduše, ne unutar ograde već u neposrednoj blizini glavne kapije, pa nije ni čudo što se staropodgoričanin sa Sorbone dr Risto Lainović javno pita - kako da pozovem moju francusku koleginicu dr Marijan Branši da posjeti Duklju, ako znam da će joj se zauvijek urezati u sjećanje naše naravi - slika kesa, smeća, kauča, polomljenih grana, željezničkih šina koje presijecaju srce Duklje i prolaze preko antičkih stubova iz raskošnih palata i temelja Duklje koji se mogu vidjeti u temeljima nekih novokomponovanih vila.

Mnogo nebrige i neinformisanosti prati Duklju – zavičaj našeg urbaniteta i dio svjetske kulturne baštine.


Dr Risto Lainović, „Podgoričanin sa Sorbone“

Kolijevka Podgorice zaslužuje mnogo više pažnje

Duklja je mjesto gdje se susrijeću vjekovi i treba uraditi mnogo više da slika o njoj koja nas predstavlja bude što ljepša
Kažu da ništa ne učini kao stari kraj, kao zvuci zavičajnih staza i da nigdje kao u zavičaju ne zajeca duša djetinja... Ovo je bila prva pomisao dr Rista Lainovića, „Podgoričanina sa Sorbone“, kad se prije tri godine ponovo obreo na podgoričkim sokacima i odlučio da im se zauvijek vrati. A kada je odlazio, priča nam ovih dana, sa sobom je odnio sliku stare Podgorice – na kojoj je negdje duboko sakrivena u duši bila i Duklja - kolijevka Podgorice, mjesto gdje se odvajkada susrijeću vjekovi. Ipak, ova slika je, priča Lainović, mnogo ljepša u tuđini.

Podgorička čaša

- Sjećam se s kakvim oduševljenjem smo o njoj govorili ja i moja koleginica dr Marijan Branši, kojoj su rimske iskopine u duši. Stalno je ponavljala da jedva čeka da obiđe rimski grad iz prvog vijeka, da se divi glavi cara Marka Aurelija, koja se čuva u gradskom muzeju u Podgorici, i čuvenoj podgoričkoj čaši, koja je ušla u anale svjetske arheologije. Nažalost, nije došla. Ovih dana mi se ponovo javila i očekujem da ćemo već početkom ljeta zajedno posjetiti Duklju - kaže Lainović.
Da bi pripremio „teren“ svojoj koleginici dr Lainović se ovih dana sam uputio u Duklju. Breme od 73 godina nije mu smetalo da obiđe iskopavanja koje su počeli Rovinski i Murino, krajem 19.vijeka, a koja su nastavljena od 1954. do 1964. godine, pa nakon 1998. da bi taj veliki projekat, u organizaciji Muzeja i galerije Podgorice, bio nastavljen 2005. i 2009. godine. Nije, reče, vidio keramiku, nakit, oružje, novac i staklo, ali je zapazio smeće na samom ulazu.

Naše naravi

Zar tako treba čuvati kolijevku Podgorice? Zar nigdje nije bilo mjesta za otpad, već na ulaz u Duklju? Neko će reći da je smeće pored šina. Jeste, ali zar i to nije slika o Duklji? Ja sam očekivao da ću tamo zateći djecu, ekskurzije, mlade podgoričke slikare, ili glumce na pozornici. Ništa od toga. Tabla na ulazu samo govori da je riječ o Duklji, žičana ograda nije obuhvatila čitavu Duklju, željeznička pruga koja je presijeca više joj je štete nanijela nego razorni zemljotres 518. godine.
- Vidio sam mnoge znake ove naše nekulture, nastavlja Lainović. Tragove roštilja, stubove na kojima se očigledno sjedjelo i kartalo, trafostanice u blizini. Međutim, kanti za smeće nema, a kamoli toaletnih prostorija. Neki mještani mi rekoše da je Duklja ljepša i čistija nego ikad. Jer, nekad je ovo bio pravi katun, a kamenje iz temelja Duklje završilo u temeljima nekih novokomponovanih vila. Ne smijemo se tako odnositi prema prošlosti - rezigniran je stari profesor.
- Duklja mora biti lična karta Podgorice. Mjesto gdje će se stranac upoznavati sa njenom prošlošću? Šta bi tek drugi dali da imaju Duklju. Ovdje bi bio otvoren arheološki muzej, Duklja bi preko interneta i drugih savremenih sredstava komunikacije u svijet slala sliku o Podgorici i Crnoj Gori… Ovako ? Plašim se šta će na ovo reći moja koleginica dr Marijan Branši, kad dođe.

Nigdje u Podgorici nijesam našao razglednicu sa motivima drevne Duklje.
Duklja mora biti lična karta Podgorice. Mjesto gdje će se stranac upoznavati sa njenom prošlošću?


Predrag Sekulić, ministar turizma i održivog razvoja

Duklja postaje turistički brend

Neophodno je mnogo više uraditi na prepoznatljivosti i promociji Duklje i u Crnoj Gori i na međunarodnom tržištu
Na koji način će Duklja ući u turističku ponudu Crne Gore, pitali smo Predraga Sekulića, ministra turizma i održivog razvoja. On kaže da je, imajući u vidu značaj lokaliteta Duklje, prevashodno kao istorijskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore, neophodno mnogo više uraditi na prepoznatljivosti i promociji Duklje, kako u našoj zemlji tako i u regionu, ali i na međunarodnom tržištu.

Vrijeme afirmacije

- Do sada je Duklja uglavnom bila prepoznata od strane naučno-istraživačkih arheoloških timova koji su se isključivo bavili istraživačkim radom na tom lokalitetu - kaže Sekulić. To, svakako, jeste jedan od pravaca u kojem i ubuduće treba ići do pune afirmacije i valorizacije ove rimske ljepotice. Ali, to nije dovoljno i do sada su realizovane ad hoc aktivnosti koje su inicirali zainteresovani naučnici.
Ono što je obaveza države, odnosno resornog ministarstva, turističkih radnika i lokalne turističke organizacije Podgorice, podsjeća Sekulić, je da se do kraja posvećeno odnesu prema Duklji i njenoj punoj turističkoj valorizaciji.

Turistički paket

To podrazumijeva osmišljavanje i kreiranje posebnog turističkog brenda Duklja, koji će ubuduće sadržati sve one aspekte koji ga čine nemjerljivo značajnim, a odnose se na istorijsku, kulturnu, identitetsku, naučno-istraživačku, civilizacijsku, edukativnu i društvenu komponentu, koje bi objedinjene, upakovane u turistički paket na pravi način bile promovisane kako u Crnoj Gori tako i šire. Tako će se unaprijediti crnogorska turistička ponuda jer se radi o još jednom vrijednom proizvodu koji se zove Duklja - kaže Sekulić.

Država se do kraja mora posvećeno odnositi prema Duklji i njenoj turističkoj valorizaciji


Dragan Radović, viši kustos JU Muzeji i galerije Podgorica

Antička naseobina zaslužuje mnogo bolji tretman

Ljubitelji starina i posjetioci s pravom očekuju više od onoga što Duklja danas nudi. Planira se izgradnja suvenirnice, table sa natpisima i prikladnog ugostiteljskog objekta...
Arheološka istraživanja na lokalitetu Duklje, koja je posljednjih nekoliko godina u nadležnosti JU Muzeji i galerije Podgorice, nastaviće se i ove godine. Kako kažu u ovoj instituciji, planirano je da se lokalitet dalje uređuje i stvore mnogo bolji uslovi za boravak posjetilaca.
Novi rezultati istraživanja biće publikovani sredinom godine u drugom volumenu zbornika radova ,,Nova antička Duklja II“. Pored toga, radi se na proširenju međunarodne saradnje i uključivanju stručnjaka iz inostranstva u istraživanje ovog vrijednog arheološkog nalazišta.
- Iako je otkrivena krajem 19. vijeka, možemo reći da je istraživanje Duklje još na početku - kaže za Pobjedu viši kustos JU Muzeji i galerije Podgorica, arheolog Dragan Radović.

Bez strategije

Prema njegovim riječima, razloga ima više. Arheološka istraživanja nijesu rađena u kontinuitetu. Nije napravljena i osmišljena državna strategija kojom bi se ovaj najvredniji arheološki lokalitet stavio pod potrebnu brigu i pažnju. Od iskopavanja do iskopavanja prolazile su decenije. U međuvremenu, Duklja je bila ledina sa koje se samo odnosilo. Kapiteli i drugi arhitektonski ukrasi ugrađivani su u privatne kuće od Rogama do Stare Varoši. Kamenje sa dukljanskih hramova korišćeno je i za izgradnju nasipa na pruzi Podgorica –Nikšić. Prema riječima Radovića, glavni grad sada ulaže velika sredstva u zaštitu i istraživanja Duklje. Od 2005. traju (sa manjim prekidima) arheološka iskopavanja koje Muzeji i galerije Podgorice sprovode u saradnji sa kolegama iz drugih institucija u Crnoj Gori.

Obezbjeđenje 24 sata

- Tokom proteklih nekoliko godina, kaže Radović, učinjeno je mnogo na fizičkom obezbjeđenju lokaliteta, otkupu parcela u privatnom vlasništvu koje se nalaze na lokalitetu, međunarodnoj promociji lokaliteta i uključivanju institucija iz inostranstva u istraživanja na Duklji. Obezbijeđeni su uslovi za smještaj stručnih ekipa koje rade na lokalitetu, te je poboljšano održavanje higijene i zelenih površina na lokalitetu. Centralni prostor Duklje je ograđen i 24 sata postoji fizička zaštita koju obezbjeđuju čuvari iz JU Muzeji i galerije Podgorice i Službe zaštite glavnog grada – napominje Radović.
- U saradnji sa Evropskom agencijom za rekonstrukciju JU Muzeji i galerije Podgorice realizovale su projekat „Nova antička Duklja“ u koji je uloženo sto hiljada eura. Cilj projekta je bila zaštita lokaliteta, turistička valorizacija i realizacija dosadašnjih geofizičkih i topografskih istraživanja - kaže Radović.
Ipak, ljubitelji starina i posjetioci očekuju više od onoga što se sada nudi na Duklji. I s pravom izgradnja suvenirnice, table sa natpisima, brošure, ugostiteljskog objekta u kojem bi posjetioci mogli da se okrijepe i naprave pauzu tokom obilaska, mogao bi za početak biti korak ka novoj Duklji. Ona to zaslužuje. Zbog čuvene podgoričke čaše, nađene u grobnoj konstrukciji 1873. godine, a koja se danas nalazi u Ermitažu u Sankt Petersburgu, zbog dragocjenih primjeraka grobnog inventara od keramike i stakla, dijelovi nakita, oruđe, oružje.


Administrativni, duhovni i kulturni centar provincije Prevalis

Antička Duklja se nalazila oko tri kilometra sjeverozapadno od današnje Podgorice, na ravnom platou između rijeka Zete i Morače. Za to doba bila je veliki grad sa dvadesetak hiljada stanovnika. Grad u kome su bila riješena sva osnovna komunalna pitanja - vodovod, kanalizacija, ulice. Rimska vlast u Duklji učvrstila se u prvom vijeku nove ere, kada su, nakon dugih borbi sa Ilirima, grad zaposjele legije. Rimljani su grad naglo uzdigli, pa je on uskoro postao administrativni, duhovni i kulturni centar provincije Prevalis. Duklja je sa svih strana bila opasana snažnim bedemima sa kulama, a krasili su ga gradski trg ili forum sa monumentalnom bazilikom, slavoluk, tri hrama od kojih je jedan posvećen boginji Romi, a drugi boginji Dijani, terme i druge karakteristične rimske građevine. Početkom šestog vijeka Duklja je doživjela katastrofalan zemljotres, a 609. godine su je opljačkali i ponovo razorili Avari i Sloveni.

J.Boljević



Milan Đurović, predsjednik Mjesne zajednice Rogami: Drevna Duklja će se uskoro naći na internetu

Nastaviće se istraživanje i uređenje arheoloških lokaliteta Duklje i Zlatice, dva najstarija spomenika na teritoriji Podgorice
Ovih dana održan je sastanak ministra kulture Branislava Mićunovića i gradonačelnika Podgorice dr Miomira Mugoše na kojem je posebna pažnja posvećena promociji podgoričkih arheoloških lokaliteta u zemlji i inostranstvu. Rečeno je da će se nastaviti sa istraživanjima i uređenjem arheoloških lokaliteta Duklje i Zlatice, kao dva najstarija spomenika kulture glavnog grada Crne Gore. Gradonačelnik je obećao da će se ubuduće mnogo više raditi na njihovoj promociji kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.
To nam je poslužilo da saznamo kakve će aktivnosti preduzeti Mjesna zajednica Rogami na očuvanju svog najprepoznatljivijeg objekta. Prema riječima Milana Đurovića, predsjednika ove mjesne zajednice, osim drevnoj Duklji posebna pažnja posvetiće se očuvanju lokaliteta na brdu Trijebač.
- Na prilaznom putu postavljena je rampa, radi očuvanja lokaliteta, koji je u proteklom periodu često bio meta vandala, koji su skrnavili spomenik, izazivali požare i lomili mobilijar - kaže Đurović.
- Radi se na ozelenjavanju ovog lokaliteta, kao i na popravci i obnavljanju polomljenog mobilijara, kako bi se ovaj lokalitet u ljetnjem periodu pripremio kao jedno od izletničkih mjesta u blizini glavnog grada. U cilju valorizacije potencijalnih turističkih lokaliteta Mjesne zajednice Rogami, prevashodno misleći na Duklju i Trijebač, započela je sa pripremom internet prezentacije na kojoj će se, pored aktuelnosti i infrastrukturnih projekata, naći i detaljniji podaci o navedenim turističkim lokalitetima – dodaje Đurović.
On podsjeća da je na sastanku ministra kulture Branislava Mićinovića i gradonačelnika glavnog grada dr Miomira Mugoše dogovoreno da u budućem periodu Podgorica bude regionalno odjeljenje Uprave zaštite kulturnih dobara.

M.Lazarević


Na crnogorskom, engleskom i italijanskom jeziku

U svim propagandnim materijalima TO Podgorice (Vodič- „Podgorica/ rijekama, mostovima, trgovima“, brošura „Podgorica- inspirativan grad“, tematski flajer – kultura, posteri i roll up sa motivom Duklja, i dvd film „Moja Podgorica“) zastupljena je promocija lokaliteta Duklja. Materijal se može dobiti u Info centru TO Podgorice, a distribuira se sa pratećim propagandnim set materijalom gradskim institucijama i sektoru turizma i ugostiteljstva, kao i na pojedinim sajmovima turizma u zemlji i inostranstvu na kojima TO Podgorice ostvaruje posredno učešće. Na veb portalu TO Podgorice postoji link o lokalitetu Duklja.
Propagandni materijal sadrži prezentaciju Duklje na crnogorskom, engleskom i italijanskom, kažu u TO Podgorice.



Kako od Duklje napraviti „crnogorske Pompeje“

Novom organizacijom nova Duklja će biti mnogo bliža svijetu, kaže Zoran Lazarević, čuvar – vodič, u najpoznatijem crnogorskom lokalitetu
Tragom izjava naših sagovornika, prije svih dr Lainovića, Pobjedina novinarska ekipa je juče posjetila Duklju. Tako blizu, a tako daleko - prva je misao koja čovjeku sine kad se suoči sa jednim od najznačajnijih antičkih lokaliteta u Crnoj Gori i sretne tragove civilizacije koje nijesu mogli da unište ni osvajači ni zemljotres. I odmah se uočava: prostor između rijeka Morače, Zete i potoka Širalije, kojeg je nekad naseljavalo ilirsko pleme Dokleata, prosto je bilo prirodno predisponirano za grad. Hroničari podsjećaju da je Duklja nastala u neposrednoj blizini glavnog puta iz tog vremena Narona – Skodra, da je bila centar provincije Prevalis, da je odoljela osvajanjima Gota, početkom 5. vijeka, pa i katastrofalnom zemljotresu 518. godine. Duklja je stalno bila obnavljana pa je život u njoj pulsirao, sve do 19. vijeka. Grad je sa svih strana bio utvrđen bedemima, a pristupalo mu se mostovima. Izvan bedema bile su nekropole, a snabdijevala se vodom moćnim sistemom koji je išao od Cijevne i Vrela ribničkih preko Morače.
Duklja je bila grad hramova, foruma, palata, trgova i bazilika. Nažalost, ono što nije mogao uraditi zemljotres, uradili su ljudi. Kako drugačije objasniti izgradnju željezničke pruge Nikšić - Titograd koja je presjekla trijumfalni luk, razorila zidne grobnice, u kojima je možda bila još neka podgorička čaša s kojom je Duklja ušla u svjetsku kulturnu baštinu. Kasnije su preko Duklje prošli asfaltni i lokalni putevi, pa se čovjek upita jesu li teže ove moderne devastacije od onih varvarskih razaranja u 7. vijeku.

Crnogorsko kućište

Bilo kako bilo, Duklja je najpoznatije crnogorsko kućište, kako kaže Borisav Jovanović, predstavljajući knjigu Pjera Stikota „Rimski grad Doklea u Crnoj Gori“ koju je italijanski arheolog svjetskog glasa objavio još 1913. godine. Ovaj rad koji se u Crnoj Gori pojavio zahvaljujući Matici crnogorskoj, potvrđuje da su Duklju, kao neprocjenjivo kulturno blago više cijenili stranci nego mi. Sjetimo se samo kako je daleke 1890. pod pokroviteljstvom kralja Nikole i kćerke mu Zorke, Pavle Rovinski započeo prve arheološke radove na Duklji. Stručnjaci kažu da je ovo godina početka arheološke nauke na tlu Crne Gore.
O svemu ovome više podataka našli smo u brošurama koje nam je poklonio Zoran Lazarević, čuvar - vodič kroz Duklju.
- Sa ovim brošurama upoznajem svakog novog posjetioca Duklje. U njima mogu da se pronađu sve informacije o ovom arheološkom dragulju. Inače, ovdje sam od 7 do 19 sati svakog dana. Uvijek sam pri ruci posjetiocima koji su obično stranci. Najljepše je, čini mi se, kad dođu arheolozi i istraživači, a dolaze dva puta godišnje. Ima i organizovanih ekskurzija i obavezno svi primijete da fali informisanosti i medijske promocije Duklje. Slabo su naznačeni i putevi koji vode ovamo. Ima samo jedna tabla kod mosta Milenijum koja turiste upućuje ovamo. A, uz malo bolju organizovanost ovo bi mogli postati crnogorski „Pompeji“ – kaže Lazarević.


Nova Duklja

- Mnogi o Duklji imaju onu staru sliku, kad ovdje nije bilo ni ograde, ni rasvjete, ni čuvara. Sad je sve drugačije. O održavanju se brinu Zelenilo i Čistoća: od 19 do 7 ujutru ovdje je opštinska stražarska služba. Što se tiče smeća, ono je „protjerano“ sa one strane pruge, ali svima „bode“ oči i svi traže da se kontejneri izmjeste. Pomažemo koliko možemo, upozoravamo nesavjesne građane, upisujemo brojeve registarskih tablica, zovemo inspekciju. Ipak, u posljednje tri godine je i ovdje uveden red. Vidjelo se to najbolje prošle godine, kada smo bili domaćini kompaniji Promonte, koja je sa Duklje u svijet krenula sa novim imenom Telenor - kaže Lazarević.
Na pitanje ko su posjetioci Duklje, Lazarević objašnjava da se uglavnom radi o obrazovanim i kulturnim ljudima, koji nemaju mnogo primjedbi na način održavanja ovog nalazišta. Doduše, poslije velikih đačkih ekskurzija ostane poneka plastična ambalaža koju mi odmah pokupimo i odstranimo. U planu je da se izgradi i odgovarajući kiosk i da se i ovdje počnu naplaćivati ulaznice. Uviđamo, takođe, da je potrebno izgraditi toalete za posjetioce, bilborde na ulazu, dijelite brošure i kataloge koji govore o najdragocjenijem lokalitetu Crne Gore, koji je poznat u cijelom svijetu zahvaljujući angažovanju ruskih, engleskih i italijanskih arheologa.
- Ja sam uvjeren da dolazi vrijeme nove Duklje i da je surovo devastiranje daleka prošlost. Novom organizacijom, nova Duklja će biti mnogo bliža svijetu - kaže Lazarević.

Duklja je za posjetioce otvorena od 7 do 19 sati, a ljeti do 21 sat.


„Nova antička Duklja“ veliki međunarodni projekat

Projekat „Nova antička Duklja“ dio je velikog međunarodnog projekta pod nazivom „42. paralela“ u kojem su učestvovale regije i gradovi iz Italije i Crne Gore. Projekat za cilj ima turističku valorizaciju i prezentaciju kulturnih i prirodnih potencijala regija koje učestvuju u projektu.
Projekat „Nova antička Duklja“ ima za cilj turističku valorizaciju najznačajnijeg arheološkog lokaliteta u Crnoj Gori i njegovo uključivanje u turističku ponudu glavnog grada. Projekat se sastoji iz tri segmenta: geofizičko snimanje lokaliteta, fizička zaštita i izgradnja i montaža ljetnje pozornice. Projekat „Nova antička Duklja“ je realizovan za devet mjeseci, kako je i bilo planirano, a finansirali su ga Evropska agencija za rekonstrukciju i glavni grad Podgorica. (Iz brošure koja se dobija na Duklji)


Ljetnja pozornica bez predstava

Kad je prije tri godine u centru drevne Duklje postavljena ljetnja pozornica mnogi su mislili da je napravljen veliki korak ka turističkoj valorizaciji „crnogorskih Pompeja“. Međutim, ljetnja pozornica je poželjela i glumaca i predstave.
Zoran Lazarević, čuvar – vodič, reče da se ne sjeća nekih značajnijih predstava, iako je bilo zamišljeno da ovaj prostor usnulog grada oživi uz pjesmu, igru, stihove i promociju knjiga.
- Vjerujem, ipak, kaže Lazarević, da će pozornica na Duklji biti uskoro privedena namjeni. Jer, planovi Turističke organizacije Podgorice obećavaju.


Anketa

Nepoznata

Iako je na svega nekoliko kilometara od Podgorice mnogi Podgoričani ne znaju gde je Duklja. Evo šta o tome kažu :
Slavica Milačić: Treba čuvati kulturnu baštinu Crne Gore. Konkretno, što si tiče starog grada Duklje mislim da bi više trebalo obratiti pažnju da se sačuva od vandalizma i raznih drugih faktora koji mogu dovesti do njenog uništenja.
Zoran Nikolić: Duklju, prije svega, treba sačuvati i zaštititi od građana koji uzimaju kamen i tako uništavaju i devastiraju prostor. Znači prevashodno zaštititi, a onda napraviti mobilijar, kako bi se lokalitet koristio za izlete i druge vidove rekreacije.
Vedran Anđelić: Bio sam jednom na Duklji, potrebno je zaštititi od vandalizma jer je jedan od najvrednijih istorijskih objekata u Podgorici. Takođe, potrebno je opremiti mobilijarom kako bi se koristila i u izletničke svrhe i reklamirati je putem interneta.
Božidar Vujošević: Nedostaje briga o tom lokalitetu, jer se ne vodi računa o kulturno – istorijskim spomenicima, bez obzira jesu li iz nasljeđa Crne Gore ili iz Rimskog. Tako da bi trebalo obratiti pažnju na istorijsko blago.
Slobodan Nikolić: Nijesam imao nikad priliku da posjetim lokalitet Duklje, ali sam čuo od prijatelja da je ona lijepo izletničko mjesto. Prema mom mišljenju, sve istorijsko-kulturne spomenike treba sačuvati od zaborava.

Pišu Jovan Stamatović i Dragan Cvijović

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-13&id=201171

Na licu mjesta: Pobjedin reporter prvi usred zime posjetio stočare na Sinjajevini

Društvo - Nedjelja, 13. februar 2011. godine

Mučan život tamo gdje ni tragova divljači nema

Momu Peroviću sa Odraga prve komšije na 40 minuta hoda – Momčilo Zeković u Dubokom dolu i Vojo Rondović na Pašinom Polju, dok su Mitrovići u Merulji trostruko udaljeniji. I – više nikoga nema na oko 50 kilometara do kolašinskog Lipova i mojkovačkih Polja

Sinjajevina ili Sinjavina, kako je mještani nazivaju, diktira kada neko može prošetati njome, naročito zimi – pješke, na konju, skijama ili motornim sankama, svejedno. I usred ljeta putnik može da zaluta u magli, a osim nje zimi je pješacima nepoželjan snijeg „pršo“, ali i kad površica popušta. Lijepo vrijeme začas može da se pokvari, pa da planina podivlja. Pogotovo kada pada lapavica ili je mećava – ne kreći ka Sinjavini. Njeno zastrašujuće prostranstvo, koje ljeti plijeni beskrajnim zelenilom, a zimi pejzažom nalik Sjevernom polu, upućuje namjernika da se tamo uputi samo sa iskusnim vodičem, poput Veliše Jakića, vještog šavničkog vozača motornih sanki, koji nam je omogućio da, minule nedjelje, posjetimo trojicu stočara na Sinjajevini, kod kojih, kako tvrdi Momo Perović, nikad ni jedan novinar nije došao zimi.

„Sniježno more“

Moćnim dvosjedom krenuli smo, minule nedjelje, iz Provalije, nadomak tunela Ivica, pa preko Vrtoč Polja i uz Merulju. Tu, na tri kilometra od starog puta Šavnik – Žabljak, sa majkom Anicom zimuju braća – sredovječne neženje Mitar i Jole Mitrović. Gaje 140 ovaca i četvoro goveda, dok najstariji Branko sa porodicom u nikšićkom prigradskom naselju Rubeža drži deset krava, volove i konja, a ljeti izdigne u Merulju. Za toliki mal ukose 300 tovara sijena. Dvomjesečnu koševinu skratili su im traktor, kosačica i balirka. Mitar kaže i da se svake godine stado uveća za stotinak jagnjadi, za koje zarade oko devet hiljada eura, a pokupe i po tovar sira i skorupa...
Avanturističko putovanje motornim sankama nastavljamo pravim „sniježnim morem“ – desetak kilometara valovitim goletima Dolova Šušića i Stražnice do Odrag polja, gdje je kao na „pustom ostrvu“ domaćinstvo 59-godišnjeg Moma Perovića, čiji su i roditelji ovdje zimovali. Sa njim su supruga Branka i sin Milisav, nezaposleni konobar. Gaje osamdesetak ovaca i sedmoro-osmoro goveda, a mogli bi i hiljadu ovaca, budući da na nepreglednoj planini malo ko kosi. Svake godine prodaju 70-oro jagnjadi i pokupe po 150 kilograma skorupa i sira. I ostalim namirnicama se snabdiju najmanje do ljeta, jer snijeg zapadne na Mitrovdan, pa do sredine maja...

Sat hoda do komšije

- Zimi smo prve komšije na 40 minuta hoda – Momčilo Zeković u Dubokom dolu i Vojo Rondović na Pašinom Polju i više nikoga nema na oko 50 kilometara od Merulje do boanskih Bara, kolašinskog Lipova i mojkovačkih Polja. Ovog vikenda je, sa drugom Milosavom Radojevićem, pješke došao sin Željko, koji sezonski radi na Žabljaku. Iz te varoši nas, na konjima ili tabanima, obiđu i komšije Dejan i Radojica Bulić, kao i Miloš Šljivančanin iz Njegovuđe. Ova zima blaga, pa kroz nedjelju dođu gosti. Inače, na Sinjavini je najteža samoća. Biva zime da i po mjesec niko ne dođe. Kad je loše vrijeme i više od mjesec ne možemo nikud – priča Perović, dok nas prati ka Dugom dolu iliti Beču, gdje Ilinku i Momčila Zekovića zatičemo kako gledaju kablovsku televiziju.
Za šalu raspoloženi domaćin objašnjava otkuda naziv Beč: „Ovo može biti lijepo nekome ko samo prođe, ali bi se prije reklo da i ranije ovdje niko nije dolazio, pa su mještani bečili (gledali) hoće li iko izbiti i vjerovatno je po tome Dugi do nazvan Bečom“. On podsjeća da je ovdje odrastao i vratio se 1989, kad je ostao bez posla u rudniku Brskovo, dok je sedam godina kasnije stalni stanovnik Beča postala i supruga, kad su u Mojkovcu djeca završila školu.

Dolaziće penzioneri

Domaćica Ilinka razgovor započinje riječima: „I vuci su odavde pobjegli u niže i naseljene predjele, gdje imaju šta oteti. Ovdje bi od gladi krepali. Čitave zime od vuka nema traga. Ljeti živnu katuni, a naiđu i zaljubljenici u prirodu iz raznih zemalja“, a Momčilo nastavlja:
- Nekada je na Sinjavini bilo stalno desetak stočara, do pola zime i znatno više, a sada zimujemo samo nas dvoje i troje Perovića. Držimo mnogo više nego što možemo: šezdesetak ovaca i pet-šest krava, volove, konja. Dok mi mognemo, održavaćemo imanje na Sinjavini, a sin će, vjerovatno, dolaziti samo povremeno, jer je odavde nemoguće djecu školovati. Ranije su ljudi prihvatali rodbinsku i prijateljsku djecu, a danas toga nema. To je najveći razlog da mladi ne mogu živjeti na Sinjavini, gdje ni mnogo moćnije države ne bi mogle stvoriti normalne uslove mladim porodicama – smatra 62-godišnji Momčilo Zeković, dodajući da se „mogu vratiti jedino penzioneri i oni kojima su djeca odrasla i situirana“.


Neiskorišćeno bogatstvo Sinjavine

- Sam plato Sinjavine, na prosječnoj nadmorskoj visini 1600 do 1700 metara, zauzima površinu oko 45 hiljada, a šire područje i 120 hiljada hektara. Na ovom prostoru nalaze se katuni stočara iz opština: Šavnik, Žabljak, Mojkovac i Kolašin, Danilovgrad, Bijelo Polje i Pljevlja. Katuni su, međutim, prorijeđeni – prije rata Bjelopavlići su, na primjer, ovdje imali 450, a 1983. godine svega 29 koliba... Na prijetnju da se Sinjavina pretvori u „pustinju“ upozoreno je tek kad je vraćanje života na njoj maltene sizifovski posao.
Prema studiji podgoričkog Poljoprivrednog instituta i Agrokombinata „13. jul“, na Sinjavini bi u toku četiri „ljetnja“ mjeseca bilo dovoljno paše za deset hiljada goveda i 70 hiljada ovaca, kao i za sav njihov podmladak i drugu stoku... Sa ovim „stadom“ moglo bi da se proizvede dva miliona ovčijeg i dvostruko više kravljeg mlijeka, a prirast žive mjere goveda procjenjuje se na 350.000 i jagnjadi 1,2 miliona kilograma... Da bi se Sinjavini vratio život, trebalo bi... uložiti oko 855 miliona dinara, a u vrijednosti 750 miliona bi se, kako stručnjaci kažu, godišnje dobilo proizvodnjom više od 1000 tona sira, 750 mesa, 36 vune, 33 ljekobilja i 4000 tona sijena. Osim ove, značajna bi to bila korist i za razvoj turizma. Jer, iako mame prirodnim ljepotama, ovi krajevi ne bi bili zanimljivi ako bi ostali pusti, bez čobana...“ (Pobjeda, 23. 12. 1984. godine)


Izjednačiti sa stočarima blizu asfalta

Budući da su u planinskim selima mnogi ne mogu da se vrate na zapuštena imanja, država bi trebalo da im kupi stoku, napravi kuće i štale, uz obavezu da farme drže 15-20 godina. Od toga bi imali koristi i oni, i država. Neophodno je i da nas izjednači sa onima bliže gradu. Onaj blizu pijace, na primjer, vaga sitog vola, a ja ga četiri sata gonim do Žabljaka i mjerim gladnog i žednog. Trgovac nam jednako odbije kalo, iako razlika na velikom volu može biti i sto kilograma – objašnjava Momo Perović, primjećujući: „Jesam za pomoć Zeti, ali ko je meni došao kad mi je jesenas vjetar otkrio štalu. Dešavalo se i da sruši zgradu. I niko ni centa da pomogne. Ili, da nam put očisti bar u tri navrata tokom zime. Čim si zabačen, daleko si od svega. Ni ministri ne idu tamo gdje je teško stići“.


Ne smijemo zaslabiti

- U Odragu i Okruglici nekada su, pored nas i strica Miloša, zimovala po tri domaćinstva Kekera, Bulića i Zekovića i jedan Šljivančanin. Bilo je više od tridesetoro čeljadi. Nije bio problem da bolesnika sankama dopremimo do bolnice. Jedne zime smo nas šestorica bolesnog Božidara Zekovića oko dva poponoći na ligure (male saone) za nepuna tri sata dovukli do Njegovuđe, gdje su nas srela kola. Danas Hitna pomoć ne bi prije ni kopnom došla. Zato, ovdje ne smijemo zaslabiti, nema ko pomoći. Nedavno sam, na primjer, ja suprugi dva zuba izvadio – objašnjava Perović

Piše Gojko Knežević

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-13&id=201201

NAUČNICI OTKRILI DA JE NAJMISTERIOZNIJA KNjIGA NA SVIJETU NAPISANA U 15. VIJEKU

  Najzagonetnija knjiga ostaje velika tajna 
 
Najmisterioznija knjiga na svijetu - Vojnićev rukopis otvorila je novu zagonetku. Naučnici su otkrili da je rukopis rađen sto godina ranije nego što se mislilo, odnosno oko 1400. godine. Zahvaljujući procesu utvrđivanja starosti radioaktivnim ugljenikom C14 naučnici su otkrili da rukopis datira iz 15. vijeka.
Pisac, pismo i jezik su i dalje nepoznati, a redosled slova, simbola, biljaka i figura i dalje je nerješiv. Niko nikada nije uspio da dešifruje nijednu riječ iako su to pokušali brojni kriptografi uključujući i razbijače šifri iz Drugog svjetskog rata.
Knjiga je nazvana po poljsko-američkom prodavcu knjiga, kriptografu i istoričaru Vilfridu Vojniću, koji je nabavio 1912. godine. Prije toga, tokom stotina godina su je posjedovali razni vladari i naučnici. Danas se čuva u biblioteci rijetkih knjiga Univerziteta u Jejlu. Prvo cjelovito fototipsko izdanje je objavljeno 2005. godine. 

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Periskop&clanak=267955&datum=2011-02-13

KONTROVERZE O ISTORIJSKOM ISUSU

Izlazilo u nastavcima u dnevnom listu "Vijesti" 7.  februar - 

KONTROVERZE O ISTORIJSKOM ISUSU

Polemika o istorijskom Isusu dobila je na intenzitetu naročito u proteklim decenijama zahvaljujući brojnim arheološkim otkrićima i pratećim studijama u kojima su iznesene različite pretpostavke o njegovom životu

Zbog čega je Luiđi Kašoli uporno tužio Enrika Rigija

Polemika oko toga da li je Isus Hrist iz Nazareta postojao i kakva je bila njegova priroda traje već skoro 19. vjekova. Razlike oko drugog pitanja pojavile su se vrlo rano još među samim hrišćanima, a do kojeg su stepena narastale svjedoče kasniji hristološki sukobi i vaseljenski sabori na kojima su utvrđeni hrišćanski kanoni, što je često bilo povezano sa političkim potresima i surovim progonima.
O tim sporenjima svjedoči Kelsov zapis iz druge polovine drugog vijeka, iz vremena u kome Biblija još nije bila kanonizovana. Kels piše da se hrišćani međusobno kleveću “neprestano na najgore moguće načine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko čega u svojim učenjima”, kao i da “svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno učenje”.
Međutim, hristološke rasprave o Isusovoj prirodi su jedno, a nešto je sasvim drugo polemika o tome da li je riječ o istorijskoj ili mitskoj osobi. Za ovo drugo pitanje postoje biblijski i vanbiblijski argumenti, što je vezano i za bitnu razliku u pristupu, motivaciji i načinu argumentacije. Dok brojni autori smatraju da se Biblija ne može smatrati izvorom dokaza za Isusovo postojanje, drugi, takođe brojni, tvrde da Novi zavjet o njemu sadrži mnoštvo podataka. Prvi pripadaju prosvjetiteljsko-kritičkoj tradiciji i čvrsto se drže činjenice da Isusa i hrišćane ne pominju poznati istoričari i pisci iz prvih decenija prvog vijeka. Druge u polazištu temeljno određuje njihova religijska pripadnost – ili se radi o autorima iz crkvenih krugova ili pak iz krugova kojima je blizak hrišćanski pogled na svijet.
Ono što čvrsto povezuje izvjestan broj autora iz obje grupe su uporni pokušaji da se pronađu pisani i materijalni arheološki dokazi za Isusovo istorijsko postojanje. Dok, jedni to čine da bi učvrstili svoja religijska uvjerenja ili otkrili izvorni smisao ranog hrišćanstva, drugi tragaju za argumentima iz dva razloga - ili da bi dokazali da Isus nikada nije postojao ili da bi, ukoliko je postojao, osporili njegovu mitologizovanu (božansku) prirodu i pokazali da je riječ samo o čovjeku od krvi i mesa koji je u Judeji prije dva milenijuma odigrao značajnu političku i vjersku ulogu.
Ovdje opet postoji veza između onih koji tragaju za izvornim oblikom rane hrišćanske zajednice i Isusom kao političko-vjerskim liderom. Oko toga se vode žučne polemike, koje uvećava i treća grupa autora koja po nekima, o dokazima o Isusovom postojanju raspravlja iz čisto komercijalnih razloga.
Sve u svemu situacija je složena i veoma zanimljiva. A do kakvih dimenzija može da naraste ta polemika svjedoči jedan sudski proces u Italiji.
Naime, italijanski autor Luiđi Kašoli iz Rokalvalećea, penzionisani agronom, tužio je sudu u Viterbi don Enrika Rigija, sveštenika iz obližnjeg Banjoređa, za krivično djelo klevete i obmane. Kašoli naime tvrdi da Rigi propovijeda hrišćanstvo na osnovu pretpostavke da je Isus zaista živio, umro i vaskrsao, dok je on s druge strane ubijeđen da posjeduje naučne dokaze da Isus nije istorijska ličnost, već da je pomiješan s nekim Johanonom (Jovanom) iz Gamale, o kome zapravo pišu i Tacit i Svetonije kada spominju nekog Hresta ili Hrista zbog koga se bune Jevreji.
Kašoli, koji je nekada i sam učio za sveštenika u međuvremenu je postao ubijeđeni ateista a o svojim uvjerenjima je napisao i knjigu “Bajka o Hristu”. Protiv sveštenika Rigija je podnio krivičnu prijavu u septembru 2002. godine jer je ovaj tokom nedjeljne mise kritikovao Kašolija zbog stavova iznesenih u knjizi. Kašoli je na to uzvratio prijavom protiv Rigija za lažno predstavljanje. U njoj se između ostalog kaže, da pored Biblije koja je isključivo stvar ljudskog vjerovanja ne postoji nikakav stvaran dokaz da je Isus živio i umro u Palestini početkom prvog vijeka - budući da se Katolička crkva kao institucija koja predstavlja boga uzdigla na vjeri u Hristovo postojanje, po Kašoliju proizilazi da se don Rigi lažno predstavlja.
Kašolijeva tužba je odbijena nekoliko puta. Međutim, nakon insistiranja i rušenja jedne po jedne prepreke nadležni sudija Gaetano Mautone konačno je 2006. godine odlučio da zakaže ročište i pozove sveštenika da iznese svoje dokaze o postojanju Isusa. Kašoli je nakon toga pokrenuo slučaj i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, ali je sve obustavljeno zbog administrativnih razloga.
Slučaj je definitivno okončan u martu 2010. godine kada je Kašoli preminuo. Njegova parnica protiv Rigija vjerovatno će ostati upamćen kao reakcija konsekventnog ateiste u vremenu jačanja konzervativnog i religijskog pogleda na svijet.
Moguće je da će ovaj spor, koji je na trenutke dobijao komične aspekte, dobiti i dramaturški epilog. Nije teško zamisliti komediju u kojoj se Rigi i Kašoli pojavljuju pred sudijom Mautoneom sa debelim fasciklama “dokaznog” materijala, dok ih slijedi gomila eksperata koji se žučno raspravljaju oko Isusovog postojanja.

Jakobovici: Isusov grob nalazi se u Talpiotu

OTKRIĆE NAVODNE ISUSOVE PORODIČNE GROBNICE I DOKUMENTARAC SIMČE JAKOBOVICIJA I DŽEJMSA KAMERONA:
Kada je 1980. godine, tokom gradnje stambene zgrade u Talpiotu, predgrađu Jerusalima, buldožer slučajno okrznuo drevnu grobnicu koju je prekrivala zemlja, arheolozi izraelske Direkcije za starine odmah su izašli na mjesto događaja i započeli istraživanje. U grobnici su otkrili deset kosturnica - kovčega od vapnenca iz prvog vijeka nove ere. Na njih šest otkriveni su natpisi koji su govorili o Isusu - sinu Josifovom, zatim Judi - sinu Isusovom i dvjema Marijama. Bilo je tu još imena. Međutim, arheološka ekipa je po ispitivanju lokaliteta zaključila da je ta neobična i u novozavjetnom smislu, indikativna kombinacija imena, puka slučajnost. Nakon što su kosturnice uklonjene i katalogizovane, lokacija u Talpiotu je zapečaćena.
Dvadeset pet godina potom Simka Jakobovici (Simcha Jacobovici), novinar nagrađen “Emijem”, odlučio je da istraži tu neobičnu grupu imena. Jakobovici je kartografisao i iznova pronašao prvobitnu grobnicu, koja je na njegovo iznenađenje još bila očuvana.
Nakon što mu je dozvoljen pristup grobnici u Talpiotu, Jakobovici je ubrzo zaključio da je riječ o otkriću vijeka jer arheolozi nisu znali za presudne dokaze. Njegova priča privukla je veliku pažnju medija i iznova pokrenula raspravu o Isusu kao istorijskoj osobi.
Konačno, Jakobovici je o tom otkriću snimio i dokumentarac “Izgubljeni Isusov grob” sa poznatim rediteljem Džejmsom Kameronom, koji je emitovan na Discovery Channelu i koji je podigao veliku prašinu u javnosti i naučnim krugovima.
Ali, da li su "Isus i Marija" koji se pominju na drevnim natpisima zbilja Isus i Marija Magdalena o kojima se govori u jevanđeljima?
Na grobnicama je dakle, otkriveno šest natpisa sa imenima od kojih su neka identična, a neka slična onima koja se prema Bibliji pojavljuju u Isusovoj porodici i među njegovim učenicima - Isus, sin Josifov, (prva) Marija, (druga) Marija, odnosno Mariamne e Mara, zatim Matija Jofa i Juda, sin Isusov.
Jakobovici i Kameron su zaključili da bi ime “Mariamne e Mara” moglo da se prevede sa "Marija učiteljka (gospodarica, ona koja je glavna)", na osnovu čega je Kameron dalje pretpostavio da bi to mogla da bude upravo Marija Magdalena. Nakon DNK analize ostataka “Isusa” i “Mariamne e Mara” iz kosturnica izvršene u Lakehead University Paleo-DNA laboratory u Tander Beju, otkriveno je da ovo dvoje drevnih Judejaca nisu bili u rodbinskoj vezi, što je otvorilo mogućnost da su bili u braku i da su imali potomstvo. Kameron i Jakobovici su čak ustvrdili da je statistička vjerovatnoća da ova imena ne pripadaju Isusovoj porodici 600:1.
Eksperti su međutim, doveli u pitanje mnoge od ovih postavki. Jer, u Jerusalimu je otkriveno hiljade sličnih kosturnica. Takođe, korišćene su za ostatke više ljudi. Zapravo, prema dr Krejgu Evansu (Craig Evans), evanđelističkom autoritetu za Bibliju sa Teološkog koledža Akadia, autoru knjige “Isus i kosturnice” (“Jesus and Ossuaries, 2003) grobnica je sadržavala kosti preko trideset osoba, a polovina od njih se nalazila u kosturnicama, što znači da je cio lokalitet bio “kontaminiran”.
Prema brojnim stručnjacima, Kameron i Jakobovici griješe i u pogledu imena za koja izjavljuju da su na kosturnicama. Jer, neka su napisana na aramejskom, druga na hebrejskom, a ostala na grčkom što ukazuje da kosti nisu pohranjivane u istim vremenskim periodima, a čak nije pouzdano ni da li se na jednoj od njih nalazi Isusovo ime. U tom smislu ni istraživanje dr Evansa nije rezultiralo nedvosmislenim zaključkom.
Stiven Fan (Stephen Phann), biblijski ekspert sa Univerziteta Svete zemlje takođe nije ubijeđen da je čitanje navodnog imena “Isus” na kosturnici ispravno. On smatra da je vjerovatnije da na njoj piše Hanun - staro semitsko pismo je teško za tumačenje.
Trebalo bi takođe voditi računa o tome da su imena Isus, Marija i Josif bila vrlo uobičajena u prvom vijeku. Nekih 25 odsto žena je u Isusovo vrijeme nosilo ime Marija, dok je Josif takođe bilo često ime - otprilike svaki deseti muškarac zvao se Ješua. Dr Evans navodi da je u Jerusalimu otkriveno skoro 100 grobnica sa imenom Isus i oko 200 sa imenom Josif, dok se ime Marija nalazi na svakoj četvrtoj otkrivenoj kosturnici. Dakle, sva imena, osim Mariamne, bila su uobičajena u to vrijeme.

Orkanske kritike na račun dokumentarca o grobnici

 

U vezi imena na kamenim kovčezima iz grobnice u Talpiotu, u BBC-jevom dokumentarcu iz 1996. godine ostavljena je mogućnost da bi kombinacijom imena možda i moglo da se dođe do Isusove porodice. Međutim, ta ideja se odbacuje, prije svega zbog toga, kako kaže ekspert za Novi zavjet sa Univerziteta Sent Endrjus iz Škotske - Ričard Bukam (Richard Bauckham) u jednoj kasnijoj knjizi, što su biblijska imena toliko uobičajena da je vjerovatnoća da pripadaju Isusovoj porodici, veoma mala.
Statistička podrška za cijelu ovu teoriju o Isusovoj grobnici opstaje ili pada na pitanju o Mariji Magdaleni. Da li ime “Mariamene e Mara” upućuje na Mariju Magdalenu, kao što to Kameron i Jakobovici pokušavaju da dokažu?
Prema većini stručnjaka njihova interpretacija nema oslonac u činjenicama. Najnoviji istraživački rad Stivena Fana, koji je priznati stručnjak za paleografiju, ukazuje da se na kosturnici mogu prepoznati dva različita rukopisa - jedan na standardnom grčkom pismu, a drugi u kurzivu. Ovo ukazuje da su pisani od različitih osoba i u različito vrijeme. Tako, “Mariamene e Mara” kada se ovo uzme u obzir, rezultira sljedećim čitanjem - Mariame kai Mara, što znači - Mariam i Marta. Ako je ovaj pristup ispravan, a značajan broj paleografa i arheologa smatra da jeste, onda su ostaci dvije različite osobe pohranjeni u kosturnicu u različitim periodima, što isključuje mogućnost da je riječ o ostacima Marije Magdalene.
Jakobovici je uzeo uzorak iz kosturnica koje je identifikovao kao Isusovu i Mariameninu i primijenio test mitohondrijalne DNK, da bi se vidjelo u kakvom su odnosu. Rezultat je bio negativan, ukazujući time da ove dvije osobe nisu u vezi po majci. Jakobovici je na osnovu toga zaključio da su ovo dvoje bili u braku, te da su imali sina Judu.
Ali Ričard Bukam nije ubijeđen u to: "Ako 'Isus' i 'Mariamne' nisu u vezi po majci, zašto odmah zaključivati da su bili muž i žena, a ne u srodstvu preko svojih očeva?"Mnogi naučnici smatraju da su Kameron i Jakobovici iskrivili činjenice da bi izgradili svoju postavku. Spočitava im se i da ne pominju stručnjake koji se ne slažu sa njihovim mišljenjem jer je činjenica da velika većina arheologa osporava njihovu tvrdnju. Postoji i dilema o tome zašto bi se porodični grob Marije i Josifa nalazio u Jerusalimu, a ne u Nazaretu, ukoliko već postoji običaj da se mrtvi sahranjuju u gradovima iz kojih potiču.
Poznavalac Srednjeg istoka i biblijski antropolog Džo Zias (Joe Zias) u vezi toga tvrdi da "ovo nema ništa zajedničkog sa Isusom, jer je on svima poznat kao Isus iz Nazareta, a ne kao Isus iz Jerusalima. Čak i da je porodica bila dovoljno bogata da sebi priušti ovakvu grobnicu, a vjerovatno nije, ona bi se nalazila u Nazaretu, a ne ovdje u Jerusalimu". Zias odbacuje Kameronove tvrdnje kao 'nečasne'. Pored toga Jakobovicu i Kameronu se prebacuje da su navodnu Jakovljevu kosturnicu, koja je proglašena za krivotvorenu, naveli kao jedan od dokaza da se “Isusov grob” prihvati kao neosporan?
Dopisnik CBS NEWS-a, Mark Filips (Mark Philips) saopštio je da su "arheolozi jednoglasno okarakterisali ovu tvrdnju kao priču bez ikakvih osnova", te dodao: "Ovo je već drugi put da je Diskavery Channel uključen u raspravu o pobijenoj tvrdnji u vezi drevnog groba. Čovjek koji je bio odgovoran za prethodni slučaj sada se suočava sa suđenjem za prevaru" (Prije nekoliko godina jedna kamena urna, u vlasništvu kontroverznog izraelskog kolekcionara, predstavljena je kao grob Jakova Bar Josefa Ahi Ješue (Jakova sina Josipova, brata Isusovog). S obzirom na međunarodnu pažnju koju je ta tvrdnja privukla, izraelski stručnjaci su proučili nalaz i 2003. zaključili da po svoj prilici kosturnica potiče iz prvog vijeka nove ere, dok je natpis dao povoda snažnim polemikama zbog kaligrafije, sadržaja, pa i zbog patine koja ga je pokrivala. U izvještaju koji je tada predstavljen Knesetu ocijenjeno je da bi urezani natpis trebalo smatrati falsifikatom.)
Naredno pitanje je, zbog čega su Jakobovici i Kameron čekali do pred sam Uskrs da bi lansirali knjigu i dokumentarac?
Amos Kloner, arheolog koji je prvi ispitao zemljište na kome se navodna grobnica nalazi, rekao je da pretpostavka da je to Isusova porodična grobnica po arheološkim standardima neće moći da se održi, ali će u svakom slučaju televiziji donijeti profit.
"Oni samo žele da dobiju novac za to", prokomentarisao je Kloner.

Komercijalne stvari bez ikakvog naučnog temelja

Stiven Fan (Stephen Pfann), biblijski ekspert na Univerzitetu Svete zemlje u Jerusalimu, koji je u dokumentarcu dao izjavu, rekao je da pretpostavke koje se iznose u dokumentarcu, nemaju težinu. "Mislim da ovo neće zaokupiti hrišćane", kaže Fan, "ali bi se skepticima, u svakom slučaju, dopalo da u tome vide bilo šta što potkopava vjeru ogromnog broja ljudi". Fan nije ubijeđen da je ime "Isus" (Jošua) na sanducima ispravno pročitano i iznosi mišljenje da taj natpis više liči na ime "Hanun".
Osnat Goaz (Osnat Goaz), predstavnica izraelske vlade odgovorna za arheologiju, izjavila je da je sektor za starine saglasan da se dva kovčega koja nisu sadržavala ljudske ostatke pošalju u Njujork.
"Složili smo se da pošaljemo ove sanduke, ali to ne znači da se sa tim tvrdnjama (film mejkera) slažemo", rekla je Goaz.
Vilijam Dever (William Dever), stručnjak za bliskoistočnu arheologiju i antropologiju, koji sarađuje sa izraelskim arheolozima već pet decenija, izjavio je da se već godinama zna za ove kosturnice.
"Činjenica da im nije pridavano puno pažnje već vam govori nešto," rekao je Dever, koji je i profesor na univerzitetu u Arizoni, "ovo bi bilo zabavno da nije odvelo u zabludu mnogo ljudi".
“To je čist primjer loše arheologije i komercijalna podvala!” Tim je riječima u martu 2007. godine prokomentarisao tvrdnju o otkriću Isusove porodične grobnice upravnik Arheološkog instituta u Amanu Mikele Pićirilo (Michele Piccirilo), koji od 1973. vodi arheološka iskopavanja u Svetoj zemlji.
"Svjedočimo čistoj arheološkoj podvali. U tome otkriću nema ničega naučnog", istakao je Pićirilo.
Prema Pićirillu, koji važi za jednog od najcjenjenijih arheologa na Bliskom istoku, "treba imati prilično bogatu maštu pa misliti kako su u Jerusalimu nađeni grobovi osoba koje su živjele u Galileji".
"Svake godine", zaključio je arheolog, "svjedočimo nekom 'važnom otkriću': najprije Kajfina groba, zatim Jakovljevog, a sada i Isusovog. Činjenica je da kada takve vijesti dođu iz Svete zemlje novine ih odmah 'prenaduvaju'. Ali, to su čisto komercijalne stvari bez ikakvog naučnog temelja".
I izraelski arheolog Amos Kloner smatra nevjerodostojnom tezu koju Kameron i Jakobovici iznose u svom dokumentarcu. Kloner, koji je 1980. rukovodio radovima na iskopavanju grobnice u više je izjava za medije istakao da ne vjeruje u pretpostavku koja se iznosi u filmu.
"Nije vjerovatno da bi Isus i njegovi bližnji imali porodičnu grobnicu. Oni su bili porodica iz Galileje bez povezanosti s Jerusalimom, dok je grobnica u Talpiotu pripadala jednoj porodici srednjeg staleža iz prvog vijeka nakon Hrista", rekao je Kloner za "Jerusalem Post".
Ovaj stručnjak smatra da su imena na kamenim sanducima bila vrlo uobičajena prije 2000 godina. Po Kloneru "nema nikakvog dokaza" da bi grobnica u Talpiotu mogla biti povezana s Isusom, a teza koja se razvija u filmu je "apsurdna".
Jakobovici na kritike uzvraća staloženo: ”Nije na meni da tvrdim da li je istina ili ne. Oni koji kažu da ja nisam arheolog potpuno su u pravu. Ja sam istraživački novinar. Ja radim svoj posao. Povezujem tačkice (….) Kosturnice su jednostavno stvarne. Prema tome, to je ili Isus iz Nazareta, ili je neki drugi tip koji se u isto vrijeme zvao Isus, imao bliskog rođaka koji se zvao isto, dvije žene u porodici koje su se zvale .. oca koji se zvao…“
NAJRANIJE POMINJANJE ISUSA I HRIŠĆANA: Slučaj sa otkrićem navodne Isusove porodične grobnice u jerusalimskom predgrađu Talpiot poslužio nam je kao ilustracija količine strasti koja prati polemiku o istorijskom Isusu. Dvojici autora koji su u dokumentarcu problematizovali otkriće grobnice sa neobičnim “biblijskim” spletom imena, suprotstavila se cijela grupa stručnjaka od kojih, uz sav respekt prema njihovoj reputaciji, većina potiče iz krugova bliskih hrišćanskoj crkvi - što za sobom povlači i pitanje motivacije, koliko god da to zvuči nedelikatno.
U vezi toga treba naglasiti da u polemici oko Isusove istorijske pojave, postoje biblijski i vanbiblijski argumenti, što je vezano i za bitnu razliku u načinu argumentacije. Dok neki autori smatraju da se Biblija ne može smatrati izvorom dokaza o Isusovom postojanju, drugi tvrde da Novi zavjet sadrži mnoštvo referenci o njemu. Prvi polaze od mitskog karaktera Biblije, drugi od uvjerenja da Biblija govori istinu. Prvi pripadaju sekularnoj, prosvjetiteljsko-kritičkoj tradiciji, drugi obično potiču iz crkvenih krugova ili pak, iz krugova u kojima se ne dovodi u pitanje hrišćanski pogled na svijet.
Samu ovu polemiku temeljno određuje činjenica da o Isusu nema neposrednih vanbiblijskih dokaza. Dakle, o njemu u svojim spisima ne govore autori iz prve polovine prvog vijeka, dok s druge strane, postoje kasniji autori koji pominju Isusa i hrišćane, ali to čine iz druge ruke, tek od polovine prvog vijeka.

Istoričari s početka nove ere ni riječi o Isusu

NOVOVJEKOVNI KRITIČKI “BUM”: Nakon vjekova kritičke ćutnje o karakteru Novog zavjeta, uzrokovane prije svega dominantnim društveno-političkim položajem crkve, prvi naučno-kritički pokušaji da se dođe do prave slike o Isusovom životu dogodili su se u prvoj polovini 18. vijeka. Od Hermana Samuela Reimarusa hamburškog profesora orijentalistike započinje naučno-teorijsko razdvajanje istorijskog i mitskog Hrista. Škotski istoričar Vilijam Robertson se od sredine 18. vijeka bavio Isusovom istorijskom ulogom u turbulentnim političkim i socio-ekonomskim prilikama u Judeji na početku nove ere. U knjizi “Porijeklo svih vjera” (1794) francuski naučnik Šarl Fransoa Dipui objašnjava da „Isusov život nije ništa drugo do bajka o Suncu“. U 19. vijeku je mnogo veći broj autora preispitivao biografiju zemaljskog Isusa kroz ono što nude kanonska jevanđelja. U tom su smislu značajni bili radovi Davida Fridriha Štrausa, Bruna Bauera i Johanesa Vajsa. David Fridrih Štraus je sredinom 19. vijeka stvorio portret istorijskog Isusa, naglašavajući da se crkvena dogma o Hristu bazira na neistorijskim, mitskim i teološkim doktrinama.
Njemački teolozi jasno su ukazali na vremenski jaz između realnih istorijskih događaja koji su se dogodili tokom Isusovog života i izvještaja jevanđelista koji su pisani nekoliko decenija kasnije. Osim toga, došlo se do zaključka da su sinoptička jevanđelja (po Mateju, Marku i Luki) mnogo bliža istorijskim činjenicama nego što je to slučaj s Jovanovim jevanđeljem.
IZOSTANAK NEPOSREDNIH SVJEDOČANSTAVA O ISUSU KOD ISTORIČARA NJEGOVOG VREMENA: Što se tiče dokumentarne “praznine” o Isusu iz prvih decenija prvog vijeka, razloge je na svoj način objasnio hrišćanski arheolog, dr Jozef Klausner, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu, komentarišući Talmud kao moguću potvrdu za istorijskog Isusa.
“Mogli bi očekivat”", piše dr Klausner, “da se najranije vijesti o Isusu i njegovoj nauci mogu pronaći u Talmudu. Ali, u stvarnosti nije tako. U starim rukopisima Talmuda koji nisu podlegli hrišćanskoj cenzuri, malo je mjesta posvećeno Isusu i njegovom učenju, a i ta su mjesta bila bez istorijskog značaja, jer imaju više karakter polemike ili rasprave … nego objektivnog istorijskog prikaza”.
Klausner za ovo pruža objašnjenje: “U doba velikih nemira zbog vladavine Herodove porodice i rimskih upravitelja, pojava Isusa predstavljala je tako neznatan događaj da ga savremenici nisu ni zapazili. A kada se hrišćanstvo već ustalilo, te počelo uticati na svjetsku istoriju pismoznancima je previše odmaklo doba u kojem je živio Isus, da bi se u potpunosti mogli prisjetiti istorijskih događaja čije je središte predstavljao hrišćanski Mesija. Zbog toga su se zadovoljili narodnim pripovijestima koje su kružile o njemu i njegovom životu” (u knjizi Vernera Kelera, “Dijaspora: postbiblijska istorija Jevreja”, 1966).
Međutim, drugi autori ne posmatraju priču o Isusu na Klausnerov način i odsustvo neposrednih vanbiblijskih dokaza posmatraju kao presudan argument protiv Isusove egzistencije i neprelaznu naučnu barijeru.
Doduše, mora se uzeti u obzir da je pojava apokrifnih jevanđelja (Tominog i Judinog) značajno promijenila naučnu i kritičku optiku jer je ponudila bitno drugačiju sliku Isusa i njegovog okruženja. Koliko god da su Rimljani pustošili Judeju oko 70. godine prvog vijeka i koliko god da su kasnije sistematski progonjeni “jeretički” spisi, iskustvo nas uči da je nemoguće zatrijeti sve tragove. Potisnuti i zaboravljeni dokumenti, prije ili kasnije, uvijek izrone na svjetlo dana i ponude drugačije istorijske slike. Ovdje još jednom treba istaći bitno novu situaciju koju je donijela pojava tih progonjenih jevanđelja. Ti spisi, koji potiču iz hrišćanskih krugova i koji su bili zabranjeni zbog svoje “jeretičnosti”, nude nam drugačiju predstavu o Isusu i njegovom okruženju od one koju pružaju četiri kanonska jevanđelja.
Međutim, ukoliko Tomino i Judino jevanđelje prihvatimo kao dodatne argumente u prilog Isusovom postojanju, i dalje ostaje veliko pitanje - zbog čega Isusa ne pominju rimski i jevrejski istoričari i filozofi koji su živjeli i djelovali u prvim decenijama prvog vijeka, dakle, u Isusovo doba.

Radoslav Rotković: Drugovi borci, sram vas bilo!

Kolumne - Nedjelja, 06. februar 2011. godine 

 

Kao borac NOR-a Crne Gore moram da reagujem na držanje naših ratnih drugova iz Srbije, koji negiraju crnogorski narod, a time i nas, crnogorske borce, upisujući se tako, pred smrt, u – Ravnogorce. Jer ta ideologija koju oni danas zastupaju bila je ona ideologija protivu koje smo se u NOP-u zajedno borili.

Kad vele danas da mi ne postojimo, zašto nam to nijesu rekli 1916, kada smo morali da napustimo odbranu Lovćena, da bismo odbranili njih? No su nas navukli u snijeg i led i iskoristili naše živote, a onda prosuli laž da smo „ženski upustili Lovćen“! Onoga dana kada je formirana u Rudom Prva proleterska brigada (22. XII 1941), primili su u njen sastav 350 Crnogoraca. Što ne rekoše tada da smo mi već premašili svoj procenat učešća u NOP-u, pa da se vrćemo kući i čuvamo svoje kuće i živote? No su sve gledali ima li iđe ikakvoga Crnogorca da se žrtvuje za njih, kâ što je navikâ? Mi smo i 1876. imali u Srbiji Leteći odred Crnogoraca pod komandom vojvode Maša Vrbice. I jedino je taj odred postizao pobjede, dok je srpska vojska, i pored ruske komande generala Černjajeva i 700 oficira, gubila bitke, pa smo zato morali da ratujemo tri godine (1876-78), umjesto tri mjeseca. Jer kad su oni morali da potpišu primirje, morali smo i mi da stanemo u pobjedničkome pohodu, da se sva ona vojska koja je kod njih postala nezaposlena ne bi sručila na nas. Zašto su nas zvali da zajedno podižemo ustanak u BiH? Zar nije bilo dovoljno da oni sami tamo odu? Nije, jer njih nije bilo dovoljno, pa su tu svoju slabost popunili našim životima!
Zašto nam nijesu rekli da mogu i bez nas na Sućesci i Neretvi, na Kupresu, jer kad mi ne postojimo, što ćemo tamo da radimo? Da glumimo duhove i plašimo noću Hitlerovu vojsku? Pa da ona, iscrpena nespavanjem, lakše danju može da se pobije!
Zašto su dozvolili proleterima da pjevaju: „Pekove su divizije zauzele Terazije?“ Dozvolili su zato što je to bilo tačno i poznato. Ali, bilo je tačno i poznato i to da smo se mi prvi digli na ustanak 1941. i da je to zapisano i u svečanome broju užičke „Borbe“ posvećene Oktobarskoj revoluciji, jer je to bio tekst CK KPJ. Kako su onda mogli da izmišljaju neki ustanak 7. jula, kada toga dana nije bilo nikakvoga ustanka, nego je tada donesena odluka o ustanku! Što znači da im nije bila dovoljna ona odluka o opštem ustanku donesena u Beogradu, 4. jula.
U užičkoj „Borbi“ 1941. pomenut je crnogorski narod. Zar samo zato da bismo i dalje ginuli za druge, da bi nam u 21. vijeku pričali da mi ne postojimo, pa da nijesmo ni učestvovali u NOP-u, nego su to svuda bili samo Srbi iz Crne Gore! Zar nije jasno da naše učešće u borbama protiv okupatora izvan Crne Gore ne bi ni bilo potrebno, da ste se vi digli u dovoljnome broju. No ste se kolebali između Marksove i Dražine brade, pa smo zato mi morali da uskačemo i oko vaših kućâ i torova, da oslobađamo vaše ulice, da bi nam vi poslije rata prigovarali da imamo mnogo ratnih vojnih invalida, mnogo narodnih heroja, kao da su se ta herojstva ubirala po šumama kao borovnice?
Drugovi borci iz Srbije, vi koji ste se pred smrt upisali u četnike i širite njihovu ideologiju, mnogo energičnije nego ste širili našu, kako vas nije stid da uđete u muzeje NOP-a, na čijim zidovima stoje slike Crnogoraca koji su poginuli oslobađajući vašu domovinu? Zašto smo mi, i sa mrtvima malobrojni, uopšte morali da zalazimo tamo? Zar vas nema dovoljno? Ima – na broj.
Ali ova nečojska rabota neće pokolebati našu vjeru u srpski narod, jer on pati zajedno s nama. Na njegovoj grbači stalno se nalazi neko sa strane, koji mora da se dokazuje da više voli novu nego staru domovinu. Nema sreće za vas sve dokle vi ne uzmete Srbiju u svoje ruke! A kad se to desi, ako se desi, mi ćemo opet biti spremni da ginemo zajedno sa vama. Ali prije toga – ne. Već smo daleko premašili normu zajedništva u pogibijama.


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-06&id=200634

Novak Adžić: Amfilohije i neimari „velike Srbije“

Kolumne - Subota, 05. februar 2011. godine

 

Amfilohije Radović je na ideološkom kolosijeku „CRNE RUKE“ i crnorukaca, odnosno, velikosrpskih militantnih nacional-šovinista, čija je programska usmjerenja usvojio i u zločinima pokusao primijeniti i vojni komandant ravnogorskog četničkog pokreta tokom II svjetskog rata - Draža Mihailović. Amfilohije je ideološki blizanac sa Dražom. Rehabilituje ga i upućuje mu panegirike, drži govore u kojima ga veliča. Evo jednog jasnog dokaza. Ovaj srpski mitropolit na predavanju održanom na tribini Srpskog sabora Dveri na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka, o Draži je rekao sljedeće: „Naša istorija počiva, utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“
Draža Mihailović je bio crnorukac i sam je to priznavao. O tome su zapise ostavili i dr Momčilo Ninčić, ministar inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije i emigrantske vlade u Londonu i Konstantin Fotić, ambasador Kraljevine Jugoslavije i emigrantske vlade u Vašingtonu i bliski saradnik Draže Mihailovića. O tome podatke, odnosno istorijske izvore mozemo naći i u knjizi dr Mihaila Stanišića „Projekti - Velika Srbija“, Beograd, 2000. Recenzenti te knjige bili su srpski akademici Vasilije Krestić, Mihailo Marković i Čedomir Popov.
Podsjećanja radi, „Crna ruka“ je bila dokazano zločinačka, balkanska, velikosrpska, teroristička i zavjerenička organizacija, koju je formalno ukinuo na Solunskom procesu regent Aleksandar 1917. godine, a koja je u mutiranim oblicima nastavila i dalje da djeluje, produžila je svoj život sa svojim produženim rukama i znatno kasnije, sve do naših dana. „Crna ruka“ djelovala je i u bijeloj, bjelaškoj, i u žandarsko-vojnoj, i u civilnoj, i u četničkoj rukavici. Dakako, i u crnoj popovskoj mantiji i u vojnoj uniformi, dakle, pod različitim imenima, simbolima, kao i u okviru raznih javnih organizacija i struktura.
U ovom kontekstu relevantno je reći da je srpski militantni mitropolit Amfilohije podržavao politiku predatora i kerbera rata na prostoru EX Jugoslavije, o čemu svjedoči i knjiga „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ Milorada Tomanića, u kojoj su opisani brojni Amfilohijevi postupci koji o tome zbore. Amfilohije se dokazao kao osoba koja je guslala na dubrovačkom ratištu onima koji su palili i pljačkali Konavle i granatirali i rušili Dubrovnik. Dočekivao je Arkana u Cetinjskom manastiru, i u Beogradu je u Sabornom hramu držao slavopojke ratnom zločincu i kvislingu Draži Mihajloviću, o čemu postoji i autentičan audio-vizuelni i fonografski zapis, njegova besjeda u beogradskom Sabornom hramu đe ga je nazvao „voždom trećeg srpskog ustanka“. Osuđenog ratnog zločinca od strane Haškog tribunala, Biljanu Plavšić nazvao je „novom Kosovkom djevojkom“; podržavao Karadžića i Mladića, za Nikolaja Velimirovića, koji je bio ideološki crnorukac, rekao da je „zlatoust srpski i najveći Srbin poslije Svetog Save“, a Nikolaj Velimirović je na odru srpskog naciste Dimitrija Ljotića hvalio do nebesa ovog srpskog kleronacističkog ideologa i političara. Nikolaj Velimirović je odlikovan 1934. godine od strane Adolfa Hitlera - Željeznim krstom. Amfilohije slavi Nikolaja Velimirovića kao svetitelja, divinizuje ga. A evo citata iz knjige autora Nikolaja Velimirovića, „Nacionalizam Svetog Save“, Beograd, 1935: „Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom vođi Adolfu Hitleru, koji je kao prost čovjek, shvatio da je nacionalizam bez vere jedna čista anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i poduzeo u svome narodu onaj posao koji priliči svetitelju, geniju, heroju. A nama je taj posao svršio sveti Sava. Otuda je nacionalizam srpski kao stvarnost, najstariji u Evropi“. Svoj otvoreni antisemitizam i antievropejstvo Nikolaj Velimirović jasno ispoljava u svojoj knjizi „GOVORI SRPSKOM NARODU KROZ TAMNIČKI PROZOR“ 1944. u kojoj tvrdi „OTAC ŽIDOVA JE ĐAVO. JEVREJSKI MESIJA JE SATANA“. A o Crnogorcima je iz Amerike 1954. pisao: „Nema tog Srbina i srpskog sveštenika koji će priznati geografski pojam Crna Gora za naciju“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-05&id=200578

Milenko Perović: CRNOGORSKI IDENTITET Simboli, jezik, nacija i kultura

Kolumne - Ponedjeljak, 31. januar 2011. godine

Etnički Crnogorci pretvoreni u „političke“ Srbe

Ne treba cijeli posao građanskog osvješćivanja zalutalih u mitologijama prepustiti samo vremenu. Sada država, da bi uopšte bila vjerodostojna, mora sebe svakim danom sve više činiti pravnom državom. Narod nema komplekse crnogorskih polu-intelektualaca koji mjerilo kako će govoriti ne traže u vlastitom povijesnom i jezičkom biću, nego u tome kako drugi narodi govore svoje jezike

Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?

Oni što ne poštuju državne simbole Crne Gore, čak i kad to oficijelno moraju, a takvi po pravilu pripadaju nacionalističkom velikosrpskom korpusu, ponašaju se u skladu sa svojom mrčenom „ideologijom“. I oni su potpuno iracionalni, posvađani s realnošću, infantilni u svom „prkosnom“ otporu i mržnji prema svojoj jedinoj državi. Đe je korijen takve neobične iracionalnosti? On je u njihovoj psihologiji prozelitskog i konvertitskog „identiteta“. Po porijeklu etnički Crnogorci mitomanskim akrobacijama pretvoreni su u „političke“ Srbe. I takva transformacija sama po sebi ne bi bila problem, jer sličnih etničko-nacionalnih transformacija prepuna je povijest svijeta. Problem je što ti etnički prozeliti ubjeđuju sebe i cijeli svijet da je povijesno-etnički proces u Crnoj Gori bio potpuno obrnut: da su, tobože, od etničkih Srba nastali „politički“ Crnogorci. Crna Gora je na referendumu rekla šta misli o njihovom „istorijskom znanju“ o sebi. Vrijeme će učiniti da mnogi od njih, bilo zbog interesa, bilo zbog objektivnih spoznaja o svom pravom identitetu prihvate i državu Crnu Goru i njezine simbole. No, ne treba cijeli posao građanskog osvješćivanja zalutalih u mitologijama prepustiti samo vremenu. Sada država, da bi uopšte bila vjerodostojna, mora sebe svakim danom sve više činiti pravnom državom. Što ona to bude više i odlučnije činila, više će se pred njezinom serioznošću povlačiti i nestajati kičeljiva iracionalnost „nepoštovalaca“ nje i njezine simbolike.
Nema ustupaka

Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati nacionalne simbole (himnu, grb i zastavu)?

Nikakvih promjena himne, grba i zastave više ne smije biti! Ideja independizma pobijedila je u Crnoj Gori. Pobjeda je simbolički izražena i ovim obilježjima države. S njima se danas identifikuje veliki broj ljudi. I sve će se više identifikovati. Nema jednog jedinog razloga da se prave bilo kakvi ustupci onima koji su protiv tih obilježja. Zbog kakvog im „mira u kući“ davati ustupke? Ako im se tu ne popusti, znači li to da će oni praviti neki „nemir“ u kući? Znači li da će se odlučiti za protivustavno djelovanje? Naravno da neće: Nije vino pošto pređe bješe! Politička opozicija koja traži mijenjanje državnih simbola nema dovoljno snage da joj zahtjev bude tretiran kao politički ozbiljan. Sa svakim novim izborima njezina politička snaga je manja.

Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?

Vlada Crne Gore u protekle dvije godine, a posebno Ministarstvo prosvjete, na čelu s izuzetno agilnim i odlučnim ministrom Stijepovićem, preduzeli su istorijski važne mjere da se napokon izvrši standardizacija crnogorskoga jezika. Odmah po okončanju toga posla pristupilo se, prvi put u svekolikoj povijesti Crne Gore, provođenju strategije integralne jezičke politike. Prvi krupni korak u toj strategiji je uvođenje crnogorskog jezika, ne više na polovičan način, nego u njegovoj lingvističkoj i književno-teorijskoj punoći, u školski sistem kao onaj dio ukupnog sistema državnog i društvenog života u kome započinje i od koga presudno zavisi svaka mjera osmišljene jezičke politike. Školska jesen 2011. godine započeće u znaku crnogorskog jezika kao nastavnog predmeta, potpuno završenih nastavnih programa crnogorskog jezika za osnovne škole, gimnazije i srednje stručne škole, kao i programa crnogorskog jezika kao nematernjeg. Đaci u svim tim školama imaće i udžbenike, čitanke i radne sveske crnogorskog jezika.

Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?

Primjer Ministarstva prosvjete treba da slijede sva ostala ministarstva. Na temelju jednoga dobro osmišljenog zakona o jezičkoj politici, koji bi trebalo što prije donijeti, ministarstva bi mogla za relativno kratko vrijeme provesti implementaciju crnogorskoga jezika u sve bitne društvene sfere. Smatram da aktualna vlast u Crnoj Gori nema nikakvog razloga da strahuje od takvih mjera. Standardizacijom je narod u Crnoj Gori konačno kao zvanični jezik dobio jezik kojim je uvijek govorio. Narod nema komplekse crnogorskih polu- intelektualaca koji mjerilo kako će govoriti ne traže u vlastitom povijesnom i jezičkom biću, nego u tome kako drugi narodi govore svoje jezike. Narod u Crnoj Gori s radošću će prigrliti svoj jezik! Samo mu treba dati priliku!
Tragikomično uvjerenje

Da li je karikiranje crnogorskog jezika koje je u posljednje vrijeme pojačano lingvistička ili prije svega politička tema?

Karikiranje je izraz nemoći i očajanja velikosrpskih nacionalista pred političkim i lingvističkim razvojem Crne Gore i crnogorske nacije. Ako je nešto za rugu, onda je to njihovo tragikomično uvjerenje da se jednom povijesnom narodu kakav je crnogorski, koji traje cijeli milenijum, politikantskim trikovima i kombinatorikama, mamljenjima ili silom može promijeniti identitet. Činjenica jeste da se taj identitet u sudaru s modernim povijesnim vremenom u potonjih sto i pedeset godina bio opasno zaljuljao, katkad i počeo da ništi do potpunog samozaborava. Čak se prema sebi odnosio s nekakvom suicidnom omamljenošću. Međutim, kad se sve činilo definitivno izgubljenim, probudio se vitalitet crnogorskog bitisanja, snažniji i samosvjesniji nego ikad u svojoj povijesti! I pokazao je cijelom svijetu da nije za rugu! Za rugu su oni koji mu se rugaju!

Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?

Dijelom zbog uvjerenja vlasti da će vrijeme učiniti svoje i sve više pokazivati koliko je SPC neprirodno tijelo u biću crnogorskog društva. Dijelom zbog straha vlasti da otvori front s jednim opakim protivnikom koji ne bira sredstva. Ovaj strah je donekle opravdan, donekle i nije. Opravdan je, jer se, s jedne strane, SPC uspjela donekle ukorijeniti u onaj dio crnogorskog društva koji ima probleme sa svojim prozelitstvom. Ona je spremna na sve. Ne treba zaboraviti: SPC je jedina preostala jaka i ozbiljno organizovana institucija velikosrpskog pohoda na Crnu Goru! Na drugoj strani, strah vlasti od sukoba sa SPC ne može niti smije biti opravdan. Nema Crne Gore kao pravne države niti kao države uopšte ako se u njoj SPC ponaša kao država u državi. Vlast prema SPC u Crnoj Gori mora imati jasnu strategiju. Okosnicu te strategije mora činiti stav: SPC može u Crnoj Gori imati samo ono što je u nju donijela 1920. godine!

(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i predsjednik Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskog jezika)

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-31&id=200126