KONTROVERZE O ISTORIJSKOM ISUSU
Polemika o istorijskom Isusu dobila je na intenzitetu naročito u proteklim decenijama zahvaljujući brojnim arheološkim otkrićima i pratećim studijama u kojima su iznesene različite pretpostavke o njegovom životu
Zbog čega je Luiđi Kašoli uporno tužio Enrika Rigija
O tim sporenjima svjedoči Kelsov zapis iz druge polovine drugog vijeka, iz vremena u kome Biblija još nije bila kanonizovana. Kels piše da se hrišćani međusobno kleveću “neprestano na najgore moguće načine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko čega u svojim učenjima”, kao i da “svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno učenje”.
Međutim, hristološke rasprave o Isusovoj prirodi su jedno, a nešto je sasvim drugo polemika o tome da li je riječ o istorijskoj ili mitskoj osobi. Za ovo drugo pitanje postoje biblijski i vanbiblijski argumenti, što je vezano i za bitnu razliku u pristupu, motivaciji i načinu argumentacije. Dok brojni autori smatraju da se Biblija ne može smatrati izvorom dokaza za Isusovo postojanje, drugi, takođe brojni, tvrde da Novi zavjet o njemu sadrži mnoštvo podataka. Prvi pripadaju prosvjetiteljsko-kritičkoj tradiciji i čvrsto se drže činjenice da Isusa i hrišćane ne pominju poznati istoričari i pisci iz prvih decenija prvog vijeka. Druge u polazištu temeljno određuje njihova religijska pripadnost – ili se radi o autorima iz crkvenih krugova ili pak iz krugova kojima je blizak hrišćanski pogled na svijet.
Ono što čvrsto povezuje izvjestan broj autora iz obje grupe su uporni pokušaji da se pronađu pisani i materijalni arheološki dokazi za Isusovo istorijsko postojanje. Dok, jedni to čine da bi učvrstili svoja religijska uvjerenja ili otkrili izvorni smisao ranog hrišćanstva, drugi tragaju za argumentima iz dva razloga - ili da bi dokazali da Isus nikada nije postojao ili da bi, ukoliko je postojao, osporili njegovu mitologizovanu (božansku) prirodu i pokazali da je riječ samo o čovjeku od krvi i mesa koji je u Judeji prije dva milenijuma odigrao značajnu političku i vjersku ulogu.
Ovdje opet postoji veza između onih koji tragaju za izvornim oblikom rane hrišćanske zajednice i Isusom kao političko-vjerskim liderom. Oko toga se vode žučne polemike, koje uvećava i treća grupa autora koja po nekima, o dokazima o Isusovom postojanju raspravlja iz čisto komercijalnih razloga.
Sve u svemu situacija je složena i veoma zanimljiva. A do kakvih dimenzija može da naraste ta polemika svjedoči jedan sudski proces u Italiji.
Naime, italijanski autor Luiđi Kašoli iz Rokalvalećea, penzionisani agronom, tužio je sudu u Viterbi don Enrika Rigija, sveštenika iz obližnjeg Banjoređa, za krivično djelo klevete i obmane. Kašoli naime tvrdi da Rigi propovijeda hrišćanstvo na osnovu pretpostavke da je Isus zaista živio, umro i vaskrsao, dok je on s druge strane ubijeđen da posjeduje naučne dokaze da Isus nije istorijska ličnost, već da je pomiješan s nekim Johanonom (Jovanom) iz Gamale, o kome zapravo pišu i Tacit i Svetonije kada spominju nekog Hresta ili Hrista zbog koga se bune Jevreji.
Kašoli, koji je nekada i sam učio za sveštenika u međuvremenu je postao ubijeđeni ateista a o svojim uvjerenjima je napisao i knjigu “Bajka o Hristu”. Protiv sveštenika Rigija je podnio krivičnu prijavu u septembru 2002. godine jer je ovaj tokom nedjeljne mise kritikovao Kašolija zbog stavova iznesenih u knjizi. Kašoli je na to uzvratio prijavom protiv Rigija za lažno predstavljanje. U njoj se između ostalog kaže, da pored Biblije koja je isključivo stvar ljudskog vjerovanja ne postoji nikakav stvaran dokaz da je Isus živio i umro u Palestini početkom prvog vijeka - budući da se Katolička crkva kao institucija koja predstavlja boga uzdigla na vjeri u Hristovo postojanje, po Kašoliju proizilazi da se don Rigi lažno predstavlja.
Kašolijeva tužba je odbijena nekoliko puta. Međutim, nakon insistiranja i rušenja jedne po jedne prepreke nadležni sudija Gaetano Mautone konačno je 2006. godine odlučio da zakaže ročište i pozove sveštenika da iznese svoje dokaze o postojanju Isusa. Kašoli je nakon toga pokrenuo slučaj i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, ali je sve obustavljeno zbog administrativnih razloga.
Slučaj je definitivno okončan u martu 2010. godine kada je Kašoli preminuo. Njegova parnica protiv Rigija vjerovatno će ostati upamćen kao reakcija konsekventnog ateiste u vremenu jačanja konzervativnog i religijskog pogleda na svijet.
Moguće je da će ovaj spor, koji je na trenutke dobijao komične aspekte, dobiti i dramaturški epilog. Nije teško zamisliti komediju u kojoj se Rigi i Kašoli pojavljuju pred sudijom Mautoneom sa debelim fasciklama “dokaznog” materijala, dok ih slijedi gomila eksperata koji se žučno raspravljaju oko Isusovog postojanja.
Jakobovici: Isusov grob nalazi se u Talpiotu
OTKRIĆE NAVODNE ISUSOVE PORODIČNE GROBNICE I DOKUMENTARAC SIMČE JAKOBOVICIJA I DŽEJMSA KAMERONA:
Kada je 1980. godine, tokom gradnje stambene zgrade u Talpiotu, predgrađu Jerusalima, buldožer slučajno okrznuo drevnu grobnicu koju je prekrivala zemlja, arheolozi izraelske Direkcije za starine odmah su izašli na mjesto događaja i započeli istraživanje. U grobnici su otkrili deset kosturnica - kovčega od vapnenca iz prvog vijeka nove ere. Na njih šest otkriveni su natpisi koji su govorili o Isusu - sinu Josifovom, zatim Judi - sinu Isusovom i dvjema Marijama. Bilo je tu još imena. Međutim, arheološka ekipa je po ispitivanju lokaliteta zaključila da je ta neobična i u novozavjetnom smislu, indikativna kombinacija imena, puka slučajnost. Nakon što su kosturnice uklonjene i katalogizovane, lokacija u Talpiotu je zapečaćena.
Dvadeset pet godina potom Simka Jakobovici (Simcha Jacobovici), novinar nagrađen “Emijem”, odlučio je da istraži tu neobičnu grupu imena. Jakobovici je kartografisao i iznova pronašao prvobitnu grobnicu, koja je na njegovo iznenađenje još bila očuvana.
Nakon što mu je dozvoljen pristup grobnici u Talpiotu, Jakobovici je ubrzo zaključio da je riječ o otkriću vijeka jer arheolozi nisu znali za presudne dokaze. Njegova priča privukla je veliku pažnju medija i iznova pokrenula raspravu o Isusu kao istorijskoj osobi.
Konačno, Jakobovici je o tom otkriću snimio i dokumentarac “Izgubljeni Isusov grob” sa poznatim rediteljem Džejmsom Kameronom, koji je emitovan na Discovery Channelu i koji je podigao veliku prašinu u javnosti i naučnim krugovima.
Ali, da li su "Isus i Marija" koji se pominju na drevnim natpisima zbilja Isus i Marija Magdalena o kojima se govori u jevanđeljima?
Na grobnicama je dakle, otkriveno šest natpisa sa imenima od kojih su neka identična, a neka slična onima koja se prema Bibliji pojavljuju u Isusovoj porodici i među njegovim učenicima - Isus, sin Josifov, (prva) Marija, (druga) Marija, odnosno Mariamne e Mara, zatim Matija Jofa i Juda, sin Isusov.
Jakobovici i Kameron su zaključili da bi ime “Mariamne e Mara” moglo da se prevede sa "Marija učiteljka (gospodarica, ona koja je glavna)", na osnovu čega je Kameron dalje pretpostavio da bi to mogla da bude upravo Marija Magdalena. Nakon DNK analize ostataka “Isusa” i “Mariamne e Mara” iz kosturnica izvršene u Lakehead University Paleo-DNA laboratory u Tander Beju, otkriveno je da ovo dvoje drevnih Judejaca nisu bili u rodbinskoj vezi, što je otvorilo mogućnost da su bili u braku i da su imali potomstvo. Kameron i Jakobovici su čak ustvrdili da je statistička vjerovatnoća da ova imena ne pripadaju Isusovoj porodici 600:1.
Eksperti su međutim, doveli u pitanje mnoge od ovih postavki. Jer, u Jerusalimu je otkriveno hiljade sličnih kosturnica. Takođe, korišćene su za ostatke više ljudi. Zapravo, prema dr Krejgu Evansu (Craig Evans), evanđelističkom autoritetu za Bibliju sa Teološkog koledža Akadia, autoru knjige “Isus i kosturnice” (“Jesus and Ossuaries, 2003) grobnica je sadržavala kosti preko trideset osoba, a polovina od njih se nalazila u kosturnicama, što znači da je cio lokalitet bio “kontaminiran”.
Prema brojnim stručnjacima, Kameron i Jakobovici griješe i u pogledu imena za koja izjavljuju da su na kosturnicama. Jer, neka su napisana na aramejskom, druga na hebrejskom, a ostala na grčkom što ukazuje da kosti nisu pohranjivane u istim vremenskim periodima, a čak nije pouzdano ni da li se na jednoj od njih nalazi Isusovo ime. U tom smislu ni istraživanje dr Evansa nije rezultiralo nedvosmislenim zaključkom.
Stiven Fan (Stephen Phann), biblijski ekspert sa Univerziteta Svete zemlje takođe nije ubijeđen da je čitanje navodnog imena “Isus” na kosturnici ispravno. On smatra da je vjerovatnije da na njoj piše Hanun - staro semitsko pismo je teško za tumačenje.
Trebalo bi takođe voditi računa o tome da su imena Isus, Marija i Josif bila vrlo uobičajena u prvom vijeku. Nekih 25 odsto žena je u Isusovo vrijeme nosilo ime Marija, dok je Josif takođe bilo često ime - otprilike svaki deseti muškarac zvao se Ješua. Dr Evans navodi da je u Jerusalimu otkriveno skoro 100 grobnica sa imenom Isus i oko 200 sa imenom Josif, dok se ime Marija nalazi na svakoj četvrtoj otkrivenoj kosturnici. Dakle, sva imena, osim Mariamne, bila su uobičajena u to vrijeme.
Orkanske kritike na račun dokumentarca o grobnici
U vezi imena na kamenim kovčezima iz grobnice u Talpiotu, u BBC-jevom dokumentarcu iz 1996. godine ostavljena je mogućnost da bi kombinacijom imena možda i moglo da se dođe do Isusove porodice. Međutim, ta ideja se odbacuje, prije svega zbog toga, kako kaže ekspert za Novi zavjet sa Univerziteta Sent Endrjus iz Škotske - Ričard Bukam (Richard Bauckham) u jednoj kasnijoj knjizi, što su biblijska imena toliko uobičajena da je vjerovatnoća da pripadaju Isusovoj porodici, veoma mala.
Statistička podrška za cijelu ovu teoriju o Isusovoj grobnici opstaje ili pada na pitanju o Mariji Magdaleni. Da li ime “Mariamene e Mara” upućuje na Mariju Magdalenu, kao što to Kameron i Jakobovici pokušavaju da dokažu?
Prema većini stručnjaka njihova interpretacija nema oslonac u činjenicama. Najnoviji istraživački rad Stivena Fana, koji je priznati stručnjak za paleografiju, ukazuje da se na kosturnici mogu prepoznati dva različita rukopisa - jedan na standardnom grčkom pismu, a drugi u kurzivu. Ovo ukazuje da su pisani od različitih osoba i u različito vrijeme. Tako, “Mariamene e Mara” kada se ovo uzme u obzir, rezultira sljedećim čitanjem - Mariame kai Mara, što znači - Mariam i Marta. Ako je ovaj pristup ispravan, a značajan broj paleografa i arheologa smatra da jeste, onda su ostaci dvije različite osobe pohranjeni u kosturnicu u različitim periodima, što isključuje mogućnost da je riječ o ostacima Marije Magdalene.
Jakobovici je uzeo uzorak iz kosturnica koje je identifikovao kao Isusovu i Mariameninu i primijenio test mitohondrijalne DNK, da bi se vidjelo u kakvom su odnosu. Rezultat je bio negativan, ukazujući time da ove dvije osobe nisu u vezi po majci. Jakobovici je na osnovu toga zaključio da su ovo dvoje bili u braku, te da su imali sina Judu.
Ali Ričard Bukam nije ubijeđen u to: "Ako 'Isus' i 'Mariamne' nisu u vezi po majci, zašto odmah zaključivati da su bili muž i žena, a ne u srodstvu preko svojih očeva?"Mnogi naučnici smatraju da su Kameron i Jakobovici iskrivili činjenice da bi izgradili svoju postavku. Spočitava im se i da ne pominju stručnjake koji se ne slažu sa njihovim mišljenjem jer je činjenica da velika većina arheologa osporava njihovu tvrdnju. Postoji i dilema o tome zašto bi se porodični grob Marije i Josifa nalazio u Jerusalimu, a ne u Nazaretu, ukoliko već postoji običaj da se mrtvi sahranjuju u gradovima iz kojih potiču.
Poznavalac Srednjeg istoka i biblijski antropolog Džo Zias (Joe Zias) u vezi toga tvrdi da "ovo nema ništa zajedničkog sa Isusom, jer je on svima poznat kao Isus iz Nazareta, a ne kao Isus iz Jerusalima. Čak i da je porodica bila dovoljno bogata da sebi priušti ovakvu grobnicu, a vjerovatno nije, ona bi se nalazila u Nazaretu, a ne ovdje u Jerusalimu". Zias odbacuje Kameronove tvrdnje kao 'nečasne'. Pored toga Jakobovicu i Kameronu se prebacuje da su navodnu Jakovljevu kosturnicu, koja je proglašena za krivotvorenu, naveli kao jedan od dokaza da se “Isusov grob” prihvati kao neosporan?
Dopisnik CBS NEWS-a, Mark Filips (Mark Philips) saopštio je da su "arheolozi jednoglasno okarakterisali ovu tvrdnju kao priču bez ikakvih osnova", te dodao: "Ovo je već drugi put da je Diskavery Channel uključen u raspravu o pobijenoj tvrdnji u vezi drevnog groba. Čovjek koji je bio odgovoran za prethodni slučaj sada se suočava sa suđenjem za prevaru" (Prije nekoliko godina jedna kamena urna, u vlasništvu kontroverznog izraelskog kolekcionara, predstavljena je kao grob Jakova Bar Josefa Ahi Ješue (Jakova sina Josipova, brata Isusovog). S obzirom na međunarodnu pažnju koju je ta tvrdnja privukla, izraelski stručnjaci su proučili nalaz i 2003. zaključili da po svoj prilici kosturnica potiče iz prvog vijeka nove ere, dok je natpis dao povoda snažnim polemikama zbog kaligrafije, sadržaja, pa i zbog patine koja ga je pokrivala. U izvještaju koji je tada predstavljen Knesetu ocijenjeno je da bi urezani natpis trebalo smatrati falsifikatom.)
Naredno pitanje je, zbog čega su Jakobovici i Kameron čekali do pred sam Uskrs da bi lansirali knjigu i dokumentarac?
Amos Kloner, arheolog koji je prvi ispitao zemljište na kome se navodna grobnica nalazi, rekao je da pretpostavka da je to Isusova porodična grobnica po arheološkim standardima neće moći da se održi, ali će u svakom slučaju televiziji donijeti profit.
"Oni samo žele da dobiju novac za to", prokomentarisao je Kloner.
Komercijalne stvari bez ikakvog naučnog temelja
Stiven Fan (Stephen Pfann), biblijski ekspert na Univerzitetu Svete zemlje u Jerusalimu, koji je u dokumentarcu dao izjavu, rekao je da pretpostavke koje se iznose u dokumentarcu, nemaju težinu. "Mislim da ovo neće zaokupiti hrišćane", kaže Fan, "ali bi se skepticima, u svakom slučaju, dopalo da u tome vide bilo šta što potkopava vjeru ogromnog broja ljudi". Fan nije ubijeđen da je ime "Isus" (Jošua) na sanducima ispravno pročitano i iznosi mišljenje da taj natpis više liči na ime "Hanun".
Osnat Goaz (Osnat Goaz), predstavnica izraelske vlade odgovorna za arheologiju, izjavila je da je sektor za starine saglasan da se dva kovčega koja nisu sadržavala ljudske ostatke pošalju u Njujork.
"Složili smo se da pošaljemo ove sanduke, ali to ne znači da se sa tim tvrdnjama (film mejkera) slažemo", rekla je Goaz.
Vilijam Dever (William Dever), stručnjak za bliskoistočnu arheologiju i antropologiju, koji sarađuje sa izraelskim arheolozima već pet decenija, izjavio je da se već godinama zna za ove kosturnice.
"Činjenica da im nije pridavano puno pažnje već vam govori nešto," rekao je Dever, koji je i profesor na univerzitetu u Arizoni, "ovo bi bilo zabavno da nije odvelo u zabludu mnogo ljudi".
“To je čist primjer loše arheologije i komercijalna podvala!” Tim je riječima u martu 2007. godine prokomentarisao tvrdnju o otkriću Isusove porodične grobnice upravnik Arheološkog instituta u Amanu Mikele Pićirilo (Michele Piccirilo), koji od 1973. vodi arheološka iskopavanja u Svetoj zemlji.
"Svjedočimo čistoj arheološkoj podvali. U tome otkriću nema ničega naučnog", istakao je Pićirilo.
Prema Pićirillu, koji važi za jednog od najcjenjenijih arheologa na Bliskom istoku, "treba imati prilično bogatu maštu pa misliti kako su u Jerusalimu nađeni grobovi osoba koje su živjele u Galileji".
"Svake godine", zaključio je arheolog, "svjedočimo nekom 'važnom otkriću': najprije Kajfina groba, zatim Jakovljevog, a sada i Isusovog. Činjenica je da kada takve vijesti dođu iz Svete zemlje novine ih odmah 'prenaduvaju'. Ali, to su čisto komercijalne stvari bez ikakvog naučnog temelja".
I izraelski arheolog Amos Kloner smatra nevjerodostojnom tezu koju Kameron i Jakobovici iznose u svom dokumentarcu. Kloner, koji je 1980. rukovodio radovima na iskopavanju grobnice u više je izjava za medije istakao da ne vjeruje u pretpostavku koja se iznosi u filmu.
"Nije vjerovatno da bi Isus i njegovi bližnji imali porodičnu grobnicu. Oni su bili porodica iz Galileje bez povezanosti s Jerusalimom, dok je grobnica u Talpiotu pripadala jednoj porodici srednjeg staleža iz prvog vijeka nakon Hrista", rekao je Kloner za "Jerusalem Post".
Ovaj stručnjak smatra da su imena na kamenim sanducima bila vrlo uobičajena prije 2000 godina. Po Kloneru "nema nikakvog dokaza" da bi grobnica u Talpiotu mogla biti povezana s Isusom, a teza koja se razvija u filmu je "apsurdna".
Jakobovici na kritike uzvraća staloženo: ”Nije na meni da tvrdim da li je istina ili ne. Oni koji kažu da ja nisam arheolog potpuno su u pravu. Ja sam istraživački novinar. Ja radim svoj posao. Povezujem tačkice (….) Kosturnice su jednostavno stvarne. Prema tome, to je ili Isus iz Nazareta, ili je neki drugi tip koji se u isto vrijeme zvao Isus, imao bliskog rođaka koji se zvao isto, dvije žene u porodici koje su se zvale .. oca koji se zvao…“
NAJRANIJE POMINJANJE ISUSA I HRIŠĆANA: Slučaj sa otkrićem navodne Isusove porodične grobnice u jerusalimskom predgrađu Talpiot poslužio nam je kao ilustracija količine strasti koja prati polemiku o istorijskom Isusu. Dvojici autora koji su u dokumentarcu problematizovali otkriće grobnice sa neobičnim “biblijskim” spletom imena, suprotstavila se cijela grupa stručnjaka od kojih, uz sav respekt prema njihovoj reputaciji, većina potiče iz krugova bliskih hrišćanskoj crkvi - što za sobom povlači i pitanje motivacije, koliko god da to zvuči nedelikatno.
U vezi toga treba naglasiti da u polemici oko Isusove istorijske pojave, postoje biblijski i vanbiblijski argumenti, što je vezano i za bitnu razliku u načinu argumentacije. Dok neki autori smatraju da se Biblija ne može smatrati izvorom dokaza o Isusovom postojanju, drugi tvrde da Novi zavjet sadrži mnoštvo referenci o njemu. Prvi polaze od mitskog karaktera Biblije, drugi od uvjerenja da Biblija govori istinu. Prvi pripadaju sekularnoj, prosvjetiteljsko-kritičkoj tradiciji, drugi obično potiču iz crkvenih krugova ili pak, iz krugova u kojima se ne dovodi u pitanje hrišćanski pogled na svijet.
Samu ovu polemiku temeljno određuje činjenica da o Isusu nema neposrednih vanbiblijskih dokaza. Dakle, o njemu u svojim spisima ne govore autori iz prve polovine prvog vijeka, dok s druge strane, postoje kasniji autori koji pominju Isusa i hrišćane, ali to čine iz druge ruke, tek od polovine prvog vijeka.
Istoričari s početka nove ere ni riječi o Isusu
NOVOVJEKOVNI KRITIČKI “BUM”: Nakon vjekova kritičke ćutnje o karakteru Novog zavjeta, uzrokovane prije svega dominantnim društveno-političkim položajem crkve, prvi naučno-kritički pokušaji da se dođe do prave slike o Isusovom životu dogodili su se u prvoj polovini 18. vijeka. Od Hermana Samuela Reimarusa hamburškog profesora orijentalistike započinje naučno-teorijsko razdvajanje istorijskog i mitskog Hrista. Škotski istoričar Vilijam Robertson se od sredine 18. vijeka bavio Isusovom istorijskom ulogom u turbulentnim političkim i socio-ekonomskim prilikama u Judeji na početku nove ere. U knjizi “Porijeklo svih vjera” (1794) francuski naučnik Šarl Fransoa Dipui objašnjava da „Isusov život nije ništa drugo do bajka o Suncu“. U 19. vijeku je mnogo veći broj autora preispitivao biografiju zemaljskog Isusa kroz ono što nude kanonska jevanđelja. U tom su smislu značajni bili radovi Davida Fridriha Štrausa, Bruna Bauera i Johanesa Vajsa. David Fridrih Štraus je sredinom 19. vijeka stvorio portret istorijskog Isusa, naglašavajući da se crkvena dogma o Hristu bazira na neistorijskim, mitskim i teološkim doktrinama.
Njemački teolozi jasno su ukazali na vremenski jaz između realnih istorijskih događaja koji su se dogodili tokom Isusovog života i izvještaja jevanđelista koji su pisani nekoliko decenija kasnije. Osim toga, došlo se do zaključka da su sinoptička jevanđelja (po Mateju, Marku i Luki) mnogo bliža istorijskim činjenicama nego što je to slučaj s Jovanovim jevanđeljem.
IZOSTANAK NEPOSREDNIH SVJEDOČANSTAVA O ISUSU KOD ISTORIČARA NJEGOVOG VREMENA: Što se tiče dokumentarne “praznine” o Isusu iz prvih decenija prvog vijeka, razloge je na svoj način objasnio hrišćanski arheolog, dr Jozef Klausner, profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu, komentarišući Talmud kao moguću potvrdu za istorijskog Isusa.
“Mogli bi očekivat”", piše dr Klausner, “da se najranije vijesti o Isusu i njegovoj nauci mogu pronaći u Talmudu. Ali, u stvarnosti nije tako. U starim rukopisima Talmuda koji nisu podlegli hrišćanskoj cenzuri, malo je mjesta posvećeno Isusu i njegovom učenju, a i ta su mjesta bila bez istorijskog značaja, jer imaju više karakter polemike ili rasprave … nego objektivnog istorijskog prikaza”.
Klausner za ovo pruža objašnjenje: “U doba velikih nemira zbog vladavine Herodove porodice i rimskih upravitelja, pojava Isusa predstavljala je tako neznatan događaj da ga savremenici nisu ni zapazili. A kada se hrišćanstvo već ustalilo, te počelo uticati na svjetsku istoriju pismoznancima je previše odmaklo doba u kojem je živio Isus, da bi se u potpunosti mogli prisjetiti istorijskih događaja čije je središte predstavljao hrišćanski Mesija. Zbog toga su se zadovoljili narodnim pripovijestima koje su kružile o njemu i njegovom životu” (u knjizi Vernera Kelera, “Dijaspora: postbiblijska istorija Jevreja”, 1966).
Međutim, drugi autori ne posmatraju priču o Isusu na Klausnerov način i odsustvo neposrednih vanbiblijskih dokaza posmatraju kao presudan argument protiv Isusove egzistencije i neprelaznu naučnu barijeru.
Doduše, mora se uzeti u obzir da je pojava apokrifnih jevanđelja (Tominog i Judinog) značajno promijenila naučnu i kritičku optiku jer je ponudila bitno drugačiju sliku Isusa i njegovog okruženja. Koliko god da su Rimljani pustošili Judeju oko 70. godine prvog vijeka i koliko god da su kasnije sistematski progonjeni “jeretički” spisi, iskustvo nas uči da je nemoguće zatrijeti sve tragove. Potisnuti i zaboravljeni dokumenti, prije ili kasnije, uvijek izrone na svjetlo dana i ponude drugačije istorijske slike. Ovdje još jednom treba istaći bitno novu situaciju koju je donijela pojava tih progonjenih jevanđelja. Ti spisi, koji potiču iz hrišćanskih krugova i koji su bili zabranjeni zbog svoje “jeretičnosti”, nude nam drugačiju predstavu o Isusu i njegovom okruženju od one koju pružaju četiri kanonska jevanđelja.
Međutim, ukoliko Tomino i Judino jevanđelje prihvatimo kao dodatne argumente u prilog Isusovom postojanju, i dalje ostaje veliko pitanje - zbog čega Isusa ne pominju rimski i jevrejski istoričari i filozofi koji su živjeli i djelovali u prvim decenijama prvog vijeka, dakle, u Isusovo doba.
Нема коментара:
Постави коментар