Društvo - Nedjelja, 13. februar 2011. godine
Mučan život tamo gdje ni tragova divljači nema
Momu Peroviću sa Odraga prve komšije na 40 minuta hoda – Momčilo Zeković u Dubokom dolu i Vojo Rondović na Pašinom Polju, dok su Mitrovići u Merulji trostruko udaljeniji. I – više nikoga nema na oko 50 kilometara do kolašinskog Lipova i mojkovačkih Polja
Sinjajevina ili Sinjavina, kako je mještani nazivaju, diktira kada neko može prošetati njome, naročito zimi – pješke, na konju, skijama ili motornim sankama, svejedno. I usred ljeta putnik može da zaluta u magli, a osim nje zimi je pješacima nepoželjan snijeg „pršo“, ali i kad površica popušta. Lijepo vrijeme začas može da se pokvari, pa da planina podivlja. Pogotovo kada pada lapavica ili je mećava – ne kreći ka Sinjavini. Njeno zastrašujuće prostranstvo, koje ljeti plijeni beskrajnim zelenilom, a zimi pejzažom nalik Sjevernom polu, upućuje namjernika da se tamo uputi samo sa iskusnim vodičem, poput Veliše Jakića, vještog šavničkog vozača motornih sanki, koji nam je omogućio da, minule nedjelje, posjetimo trojicu stočara na Sinjajevini, kod kojih, kako tvrdi Momo Perović, nikad ni jedan novinar nije došao zimi.
„Sniježno more“
Moćnim dvosjedom krenuli smo, minule nedjelje, iz Provalije, nadomak tunela Ivica, pa preko Vrtoč Polja i uz Merulju. Tu, na tri kilometra od starog puta Šavnik – Žabljak, sa majkom Anicom zimuju braća – sredovječne neženje Mitar i Jole Mitrović. Gaje 140 ovaca i četvoro goveda, dok najstariji Branko sa porodicom u nikšićkom prigradskom naselju Rubeža drži deset krava, volove i konja, a ljeti izdigne u Merulju. Za toliki mal ukose 300 tovara sijena. Dvomjesečnu koševinu skratili su im traktor, kosačica i balirka. Mitar kaže i da se svake godine stado uveća za stotinak jagnjadi, za koje zarade oko devet hiljada eura, a pokupe i po tovar sira i skorupa...
Avanturističko putovanje motornim sankama nastavljamo pravim „sniježnim morem“ – desetak kilometara valovitim goletima Dolova Šušića i Stražnice do Odrag polja, gdje je kao na „pustom ostrvu“ domaćinstvo 59-godišnjeg Moma Perovića, čiji su i roditelji ovdje zimovali. Sa njim su supruga Branka i sin Milisav, nezaposleni konobar. Gaje osamdesetak ovaca i sedmoro-osmoro goveda, a mogli bi i hiljadu ovaca, budući da na nepreglednoj planini malo ko kosi. Svake godine prodaju 70-oro jagnjadi i pokupe po 150 kilograma skorupa i sira. I ostalim namirnicama se snabdiju najmanje do ljeta, jer snijeg zapadne na Mitrovdan, pa do sredine maja...
Sat hoda do komšije
- Zimi smo prve komšije na 40 minuta hoda – Momčilo Zeković u Dubokom dolu i Vojo Rondović na Pašinom Polju i više nikoga nema na oko 50 kilometara od Merulje do boanskih Bara, kolašinskog Lipova i mojkovačkih Polja. Ovog vikenda je, sa drugom Milosavom Radojevićem, pješke došao sin Željko, koji sezonski radi na Žabljaku. Iz te varoši nas, na konjima ili tabanima, obiđu i komšije Dejan i Radojica Bulić, kao i Miloš Šljivančanin iz Njegovuđe. Ova zima blaga, pa kroz nedjelju dođu gosti. Inače, na Sinjavini je najteža samoća. Biva zime da i po mjesec niko ne dođe. Kad je loše vrijeme i više od mjesec ne možemo nikud – priča Perović, dok nas prati ka Dugom dolu iliti Beču, gdje Ilinku i Momčila Zekovića zatičemo kako gledaju kablovsku televiziju.
Za šalu raspoloženi domaćin objašnjava otkuda naziv Beč: „Ovo može biti lijepo nekome ko samo prođe, ali bi se prije reklo da i ranije ovdje niko nije dolazio, pa su mještani bečili (gledali) hoće li iko izbiti i vjerovatno je po tome Dugi do nazvan Bečom“. On podsjeća da je ovdje odrastao i vratio se 1989, kad je ostao bez posla u rudniku Brskovo, dok je sedam godina kasnije stalni stanovnik Beča postala i supruga, kad su u Mojkovcu djeca završila školu.
Dolaziće penzioneri
Domaćica Ilinka razgovor započinje riječima: „I vuci su odavde pobjegli u niže i naseljene predjele, gdje imaju šta oteti. Ovdje bi od gladi krepali. Čitave zime od vuka nema traga. Ljeti živnu katuni, a naiđu i zaljubljenici u prirodu iz raznih zemalja“, a Momčilo nastavlja:
- Nekada je na Sinjavini bilo stalno desetak stočara, do pola zime i znatno više, a sada zimujemo samo nas dvoje i troje Perovića. Držimo mnogo više nego što možemo: šezdesetak ovaca i pet-šest krava, volove, konja. Dok mi mognemo, održavaćemo imanje na Sinjavini, a sin će, vjerovatno, dolaziti samo povremeno, jer je odavde nemoguće djecu školovati. Ranije su ljudi prihvatali rodbinsku i prijateljsku djecu, a danas toga nema. To je najveći razlog da mladi ne mogu živjeti na Sinjavini, gdje ni mnogo moćnije države ne bi mogle stvoriti normalne uslove mladim porodicama – smatra 62-godišnji Momčilo Zeković, dodajući da se „mogu vratiti jedino penzioneri i oni kojima su djeca odrasla i situirana“.
Neiskorišćeno bogatstvo Sinjavine
- Sam plato Sinjavine, na prosječnoj nadmorskoj visini 1600 do 1700 metara, zauzima površinu oko 45 hiljada, a šire područje i 120 hiljada hektara. Na ovom prostoru nalaze se katuni stočara iz opština: Šavnik, Žabljak, Mojkovac i Kolašin, Danilovgrad, Bijelo Polje i Pljevlja. Katuni su, međutim, prorijeđeni – prije rata Bjelopavlići su, na primjer, ovdje imali 450, a 1983. godine svega 29 koliba... Na prijetnju da se Sinjavina pretvori u „pustinju“ upozoreno je tek kad je vraćanje života na njoj maltene sizifovski posao.
Prema studiji podgoričkog Poljoprivrednog instituta i Agrokombinata „13. jul“, na Sinjavini bi u toku četiri „ljetnja“ mjeseca bilo dovoljno paše za deset hiljada goveda i 70 hiljada ovaca, kao i za sav njihov podmladak i drugu stoku... Sa ovim „stadom“ moglo bi da se proizvede dva miliona ovčijeg i dvostruko više kravljeg mlijeka, a prirast žive mjere goveda procjenjuje se na 350.000 i jagnjadi 1,2 miliona kilograma... Da bi se Sinjavini vratio život, trebalo bi... uložiti oko 855 miliona dinara, a u vrijednosti 750 miliona bi se, kako stručnjaci kažu, godišnje dobilo proizvodnjom više od 1000 tona sira, 750 mesa, 36 vune, 33 ljekobilja i 4000 tona sijena. Osim ove, značajna bi to bila korist i za razvoj turizma. Jer, iako mame prirodnim ljepotama, ovi krajevi ne bi bili zanimljivi ako bi ostali pusti, bez čobana...“ (Pobjeda, 23. 12. 1984. godine)
Izjednačiti sa stočarima blizu asfalta
Budući da su u planinskim selima mnogi ne mogu da se vrate na zapuštena imanja, država bi trebalo da im kupi stoku, napravi kuće i štale, uz obavezu da farme drže 15-20 godina. Od toga bi imali koristi i oni, i država. Neophodno je i da nas izjednači sa onima bliže gradu. Onaj blizu pijace, na primjer, vaga sitog vola, a ja ga četiri sata gonim do Žabljaka i mjerim gladnog i žednog. Trgovac nam jednako odbije kalo, iako razlika na velikom volu može biti i sto kilograma – objašnjava Momo Perović, primjećujući: „Jesam za pomoć Zeti, ali ko je meni došao kad mi je jesenas vjetar otkrio štalu. Dešavalo se i da sruši zgradu. I niko ni centa da pomogne. Ili, da nam put očisti bar u tri navrata tokom zime. Čim si zabačen, daleko si od svega. Ni ministri ne idu tamo gdje je teško stići“.
Ne smijemo zaslabiti
- U Odragu i Okruglici nekada su, pored nas i strica Miloša, zimovala po tri domaćinstva Kekera, Bulića i Zekovića i jedan Šljivančanin. Bilo je više od tridesetoro čeljadi. Nije bio problem da bolesnika sankama dopremimo do bolnice. Jedne zime smo nas šestorica bolesnog Božidara Zekovića oko dva poponoći na ligure (male saone) za nepuna tri sata dovukli do Njegovuđe, gdje su nas srela kola. Danas Hitna pomoć ne bi prije ni kopnom došla. Zato, ovdje ne smijemo zaslabiti, nema ko pomoći. Nedavno sam, na primjer, ja suprugi dva zuba izvadio – objašnjava Perović
Piše Gojko Knežević
Sinjajevina ili Sinjavina, kako je mještani nazivaju, diktira kada neko može prošetati njome, naročito zimi – pješke, na konju, skijama ili motornim sankama, svejedno. I usred ljeta putnik može da zaluta u magli, a osim nje zimi je pješacima nepoželjan snijeg „pršo“, ali i kad površica popušta. Lijepo vrijeme začas može da se pokvari, pa da planina podivlja. Pogotovo kada pada lapavica ili je mećava – ne kreći ka Sinjavini. Njeno zastrašujuće prostranstvo, koje ljeti plijeni beskrajnim zelenilom, a zimi pejzažom nalik Sjevernom polu, upućuje namjernika da se tamo uputi samo sa iskusnim vodičem, poput Veliše Jakića, vještog šavničkog vozača motornih sanki, koji nam je omogućio da, minule nedjelje, posjetimo trojicu stočara na Sinjajevini, kod kojih, kako tvrdi Momo Perović, nikad ni jedan novinar nije došao zimi.
„Sniježno more“
Moćnim dvosjedom krenuli smo, minule nedjelje, iz Provalije, nadomak tunela Ivica, pa preko Vrtoč Polja i uz Merulju. Tu, na tri kilometra od starog puta Šavnik – Žabljak, sa majkom Anicom zimuju braća – sredovječne neženje Mitar i Jole Mitrović. Gaje 140 ovaca i četvoro goveda, dok najstariji Branko sa porodicom u nikšićkom prigradskom naselju Rubeža drži deset krava, volove i konja, a ljeti izdigne u Merulju. Za toliki mal ukose 300 tovara sijena. Dvomjesečnu koševinu skratili su im traktor, kosačica i balirka. Mitar kaže i da se svake godine stado uveća za stotinak jagnjadi, za koje zarade oko devet hiljada eura, a pokupe i po tovar sira i skorupa...
Avanturističko putovanje motornim sankama nastavljamo pravim „sniježnim morem“ – desetak kilometara valovitim goletima Dolova Šušića i Stražnice do Odrag polja, gdje je kao na „pustom ostrvu“ domaćinstvo 59-godišnjeg Moma Perovića, čiji su i roditelji ovdje zimovali. Sa njim su supruga Branka i sin Milisav, nezaposleni konobar. Gaje osamdesetak ovaca i sedmoro-osmoro goveda, a mogli bi i hiljadu ovaca, budući da na nepreglednoj planini malo ko kosi. Svake godine prodaju 70-oro jagnjadi i pokupe po 150 kilograma skorupa i sira. I ostalim namirnicama se snabdiju najmanje do ljeta, jer snijeg zapadne na Mitrovdan, pa do sredine maja...
Sat hoda do komšije
- Zimi smo prve komšije na 40 minuta hoda – Momčilo Zeković u Dubokom dolu i Vojo Rondović na Pašinom Polju i više nikoga nema na oko 50 kilometara od Merulje do boanskih Bara, kolašinskog Lipova i mojkovačkih Polja. Ovog vikenda je, sa drugom Milosavom Radojevićem, pješke došao sin Željko, koji sezonski radi na Žabljaku. Iz te varoši nas, na konjima ili tabanima, obiđu i komšije Dejan i Radojica Bulić, kao i Miloš Šljivančanin iz Njegovuđe. Ova zima blaga, pa kroz nedjelju dođu gosti. Inače, na Sinjavini je najteža samoća. Biva zime da i po mjesec niko ne dođe. Kad je loše vrijeme i više od mjesec ne možemo nikud – priča Perović, dok nas prati ka Dugom dolu iliti Beču, gdje Ilinku i Momčila Zekovića zatičemo kako gledaju kablovsku televiziju.
Za šalu raspoloženi domaćin objašnjava otkuda naziv Beč: „Ovo može biti lijepo nekome ko samo prođe, ali bi se prije reklo da i ranije ovdje niko nije dolazio, pa su mještani bečili (gledali) hoće li iko izbiti i vjerovatno je po tome Dugi do nazvan Bečom“. On podsjeća da je ovdje odrastao i vratio se 1989, kad je ostao bez posla u rudniku Brskovo, dok je sedam godina kasnije stalni stanovnik Beča postala i supruga, kad su u Mojkovcu djeca završila školu.
Dolaziće penzioneri
Domaćica Ilinka razgovor započinje riječima: „I vuci su odavde pobjegli u niže i naseljene predjele, gdje imaju šta oteti. Ovdje bi od gladi krepali. Čitave zime od vuka nema traga. Ljeti živnu katuni, a naiđu i zaljubljenici u prirodu iz raznih zemalja“, a Momčilo nastavlja:
- Nekada je na Sinjavini bilo stalno desetak stočara, do pola zime i znatno više, a sada zimujemo samo nas dvoje i troje Perovića. Držimo mnogo više nego što možemo: šezdesetak ovaca i pet-šest krava, volove, konja. Dok mi mognemo, održavaćemo imanje na Sinjavini, a sin će, vjerovatno, dolaziti samo povremeno, jer je odavde nemoguće djecu školovati. Ranije su ljudi prihvatali rodbinsku i prijateljsku djecu, a danas toga nema. To je najveći razlog da mladi ne mogu živjeti na Sinjavini, gdje ni mnogo moćnije države ne bi mogle stvoriti normalne uslove mladim porodicama – smatra 62-godišnji Momčilo Zeković, dodajući da se „mogu vratiti jedino penzioneri i oni kojima su djeca odrasla i situirana“.
Neiskorišćeno bogatstvo Sinjavine
- Sam plato Sinjavine, na prosječnoj nadmorskoj visini 1600 do 1700 metara, zauzima površinu oko 45 hiljada, a šire područje i 120 hiljada hektara. Na ovom prostoru nalaze se katuni stočara iz opština: Šavnik, Žabljak, Mojkovac i Kolašin, Danilovgrad, Bijelo Polje i Pljevlja. Katuni su, međutim, prorijeđeni – prije rata Bjelopavlići su, na primjer, ovdje imali 450, a 1983. godine svega 29 koliba... Na prijetnju da se Sinjavina pretvori u „pustinju“ upozoreno je tek kad je vraćanje života na njoj maltene sizifovski posao.
Prema studiji podgoričkog Poljoprivrednog instituta i Agrokombinata „13. jul“, na Sinjavini bi u toku četiri „ljetnja“ mjeseca bilo dovoljno paše za deset hiljada goveda i 70 hiljada ovaca, kao i za sav njihov podmladak i drugu stoku... Sa ovim „stadom“ moglo bi da se proizvede dva miliona ovčijeg i dvostruko više kravljeg mlijeka, a prirast žive mjere goveda procjenjuje se na 350.000 i jagnjadi 1,2 miliona kilograma... Da bi se Sinjavini vratio život, trebalo bi... uložiti oko 855 miliona dinara, a u vrijednosti 750 miliona bi se, kako stručnjaci kažu, godišnje dobilo proizvodnjom više od 1000 tona sira, 750 mesa, 36 vune, 33 ljekobilja i 4000 tona sijena. Osim ove, značajna bi to bila korist i za razvoj turizma. Jer, iako mame prirodnim ljepotama, ovi krajevi ne bi bili zanimljivi ako bi ostali pusti, bez čobana...“ (Pobjeda, 23. 12. 1984. godine)
Izjednačiti sa stočarima blizu asfalta
Budući da su u planinskim selima mnogi ne mogu da se vrate na zapuštena imanja, država bi trebalo da im kupi stoku, napravi kuće i štale, uz obavezu da farme drže 15-20 godina. Od toga bi imali koristi i oni, i država. Neophodno je i da nas izjednači sa onima bliže gradu. Onaj blizu pijace, na primjer, vaga sitog vola, a ja ga četiri sata gonim do Žabljaka i mjerim gladnog i žednog. Trgovac nam jednako odbije kalo, iako razlika na velikom volu može biti i sto kilograma – objašnjava Momo Perović, primjećujući: „Jesam za pomoć Zeti, ali ko je meni došao kad mi je jesenas vjetar otkrio štalu. Dešavalo se i da sruši zgradu. I niko ni centa da pomogne. Ili, da nam put očisti bar u tri navrata tokom zime. Čim si zabačen, daleko si od svega. Ni ministri ne idu tamo gdje je teško stići“.
Ne smijemo zaslabiti
- U Odragu i Okruglici nekada su, pored nas i strica Miloša, zimovala po tri domaćinstva Kekera, Bulića i Zekovića i jedan Šljivančanin. Bilo je više od tridesetoro čeljadi. Nije bio problem da bolesnika sankama dopremimo do bolnice. Jedne zime smo nas šestorica bolesnog Božidara Zekovića oko dva poponoći na ligure (male saone) za nepuna tri sata dovukli do Njegovuđe, gdje su nas srela kola. Danas Hitna pomoć ne bi prije ni kopnom došla. Zato, ovdje ne smijemo zaslabiti, nema ko pomoći. Nedavno sam, na primjer, ja suprugi dva zuba izvadio – objašnjava Perović
Piše Gojko Knežević
Нема коментара:
Постави коментар