Borislav Cimeša: U slavu Boga i brata

Pobjeda, rubrika Pisma čitalaca - Petak, 14. januar 2011. godine 


Borislav Cimeša: U slavu Boga i brata (1)

Podignut u čast Gospoda-Deusa i čovjeka, Bara, multikonfesionalne i višenacionalne Crne Gore, međureligijskog ekumenizma, barski bi hramovni spomenički kompleks sa troje vrata („Tri duhovna oka i okna“) za pravoslavne, katolike i muslimane zračio snagom jedinstvenog spomenika miru i spokoju, duhu i duši, kao i sveukupnom jedinstvu vremena i prostora.

Na planini Goliji, na putu prema Hercegovini, putnik se srijetao sa neobičnim monumentom. Crkva i džamija stajale su jedna kraj druge. Izgrađene su u isto vrijeme i od istog čovjeka. Lokalno predanje govori o čovjeku koji je nosio u sebi dvije vjere u dva vremena koje je objedinjavao Bog. Po dolasku Turaka u ovaj kraj, početkom 16. vijeka, odigrao se slučaj koji savremenici pamte. Iz njihovog se sjećanja prenio u ljudski nezaborav. U predanje staro više od pola milenijuma. Ljudi pamte, a svjedočanstva govore da neki Papović, rodom iz Kazanaca, izgubi stado ovaca na planinskim vrletima. Kući se nije smio vratiti, nego odluta zemljom zvanom Gacko. Uhvatiše ga tu, na ničijoj zemlji, na drumu ni carskom ni spahijskom Osmanlije i odvedoše u Konstantinopolis koji srednjovjekovni medijavelisti zvahu Mitligartom. Danak u krvi poprimi tijeh dana još jednu novu žrtvu. Krv gorštaka i violentnost uz dati „nauk“ pribaviše novom vojskovođi carstva oreol paše. Zemaljski se bogovi u ljudskom obličju umilostiviše i dopuštiše novom zapovjedniku ovjenčanom vijencem slave da dođe u svoj zavičaj. U kući u kojoj je nekad rođen nijesu ga prepoznali. Odale su ga gusle na kojima je guslao još kao dječak. U pjesmi ga je otkrila, po drugi put, sestra tražeći odbjeglog brata. Plač sestre za bratom, za nestalim dijelom sebe i nađenim u drugom, sebi srodnom biću, označio je novo rođenje paše Kazanačkog. Tuga ustupi mjesto veselju, a dvije vjere zaigraše bratsko kolo pod roditeljskim šljemenom. Nije prošlo dugo, a paša naredi da se njegovom bratu sagradi crkva posvećena Svetom Arhanđelu, a sebi podiže džamiju. Od nje je ostao śedokom bratske ljubavi samo minaret.
Ova je priča mogla nastati i u Baru. Antibaris (Antivaris), drevni Bar, još od VIII vijeka episkopski, a od 1089. godine arhiepiskopski i mitropolijski grad, nosio je dijelom svoje istorije (1571. ga osvajaju Osmanlije) ovu priču u svojem srcu i duši. Ako je Kainov čin, presedan svakom svjetskom zlu koje se genetikom prenijelo na čitav ljudski rod, ako je zaista na simboličan način anticipirao geneologiju krimena kroz cjelokupnu ljudsku istoriju, sve ratove, nasilja, revolucije i sukobe koji predstavljaju reprodukciju prvog bratoubistva, onda i ova priča o paši koji gradi bratu crkvu a sebi džamiju u bratskom dodiru i zagrljaju i sljubljenosti dvije duše odvojene istorijom i vjerom, ima kao opozit i antipod zločinu pravo na svoju reprizu. A genius loci njene reprodukcije može i treba biti Bar, drevni Antibaris (Antivaris) jer to na crnogorskom tlu najviše pripada njemu.
Bar bi ovu priču ispričao na najljepši mogući način. Na svojem tlu neka sazda jedinstven monument u opštoj istoriji svijeta i zemnog vremena. Neka podigne spomenik u slavu Boga i brata – hram sastavljen od hrišćanske crkve s dva oltara i pored njega džamiju. Taj spomenički sakrament, kompleks za dvije religije i tri vjere, s troje vrata za bezbroj duša i srca, za braću u Bogu, za pravoslavce, katolike i muslimane, ne smije biti prostorno masivan. Njegova veličina nije u volumenu već u duhovnom podvigu. On mora biti sazdan dušama i srcima barske braće u Bogu. Sazdaće ga njihove i samo njihove ruke kojima će taj sveti ambijent da naslika sam Gospod.
Ovaj jedinstveni hramovni spomenički kompleks bio bi spomenik Bogu. U duhovnoj svojoj ravni Boga potvrđuje kao Tvorca, Gospodara ljudi i istorije, Demijurga vremena i prostora. Težio bi kroz to ostvarenju ideala mondijalnog zajedništva kroz vlastiti podvig i primjer kvasca jedinstva cijelog roda ljudskog. Potvrđivao bi da duhovno i sveto produkuje svjetovno. A ne samo da je obrnuto. Ulivao bi nadu da je moguć povratak jedinstvu u mondijalnim okvirima.
Dokazivao bi na djelu već prisutnu crnogorsku tradiciju i ideal o suživotu različitosti. Simbolizovao bi još jednom i jače nego do sada pravo na drugačiji način postojanja koje se priznaje drugome. Nosio bi istinu, ja sam u drugome, drugi je u meni. Crnogorsku koegzistenciju različitosti uzdigao bi do svjetskog okvira. Ozakonio bi načelo „mnoštvo u jednom“ („sve u jednom“) kao poželjnim imperativom budućnosti čovjeka i svijeta. Služio bi momentom ugledanja i svjetilištem interreligijskog ekumenizma i novih misionarskih duhovnih podviga i zamaha u milenijumu i milenijumima pred nama. Bio bi učitelj našeg i svih vremena i prostora. Svakočasovno bi bio na smjeru Božanske mudrosti i imperativa, živjeti u bratskoj ljubavi sa drugim i uzajamno izmjenjivati duhovna dobra. Čula bi se svakojeg časa iz ovog zajedničkog svjetilišta ova riječ Božja. A kroz nju volja i želja zemaljskog duha čovjeka za univerzalnim i univerzalističkim. Na ovom malom prostoru („atomu kosmosa“) ostvarila bi se težnja za punim vremenom.
Ku’ran, ono što se mora čitati, Sveta je knjiga na kojoj se zasniva religija muslimana, sljedbenika proroka Muhameda. Riječ je to Alaha (A Ilaha, Boga), koju je u toku jedne vizije Muhamedu prenio arhanđel Gavrilo. Muhamed je prijateljima diktirao Gavrilove riječi. One su ispisane na osušenom palminom lišću, komadima kože, izbijeljenim ovčjim lopaticama i svemu drugome što se našlo pri ruci. Ubrzo po prorokovoj smrti, Kalif Abu Bakr (573-634) sazvao je sastanak onijeh koji su čuli Muhameda i naredio da se napiše autentični Kuran. Sve ostale njegove varijante su uništene. Zbog ovog i izvanredne moći pamćenja riječi koja je svojstvena Arapima, skoro je sasvim izvjesno da Kuran stvarno sadrži autentične Muhamedove riječi. Ima isti broj stranica kao Novi zavjet, a i sačinjen je od 114 sura u rimovanoj prozi sadržeći istoriju, mitove, proročanstva, moralne odredbe i zakone. Istorijske priče uglavnom govore o likovima iz Starog zavjeta, a mnogi od zakona se ne razlikuju od jevrejskih i hrišćanskih. Mojsije, Isus i Muhamed proglašeni su za najveće proroke, a prema Bibliji je izraženo veliko poštovanje.
Muslimanima je naloženo da se prema „narodima iz Knjige“ (Jevrejima i Hrišćanima) odnose s pažnjom. Najvažnije učenje je o jednom Bogu – Alahu. Potčinjavanje njegovoj volji (islam) najveća je vrlina. Islam, pojednostavljeno, predanost, pokornost Bogu i vjera u njega, Jednog i Jedinog, osnovni je princip ove religije. Drugi je, vjerovanje u anđele (Meleke), u to da je Džibril (anđeo Gabrijel) anđeo „Božanske snage“ donosio Božje objave Božjim poslanicima u koje muslimani vjeruju, a najodabraniji su Adam, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus) i Muhamed. Tu je i vjerovanje u Božje knjige (objave) Boga glasnicima Musau, Isau, Muhamedu, vjerovanje u sudnji dan što obavezuje ljude da etički žive. Islam je, zato, nezamisliv bez svoje konstitutivne tradicije, praznika, svečanosti, dženaze (sahrane), nadijevanja imena đetetu, klanja kurbana, tj. prinosa žrtve Bogu, Kurban-bajrama, Bajrama, obavljanja namaza (molitvi), druženja s mjesecom posta – Ramazanom, dijeljenja imetka siromašnima i drugog.
Pod okriljem Boga, u ovom hramovnom kompleksu će se susresti „jedan do drugog“ islam, pravoslavlje i katolicizam, Biblija i Ku’ran, muslimani i hrišćani, luna i krst ta dva (strašna) simbola čije nekad bješe „na grobove carstvo“.
Ovome hramu najugodnije bi bilo podno Rumije. U podnožje Vladimirova krsta i kulta. Iako je privremeno fizički prekinuto hodočašće u slavu ovog univerzalnog sveca, duhovno on živi i živjeće u dušama i srcima ljudi tri vjere.
Bez njegovog i duha Rumije nezamisliv je barski hramovni sakrament Bogu i bratu.
I dok sa jedne strane Vladimir i Rumija podupiru ovaj monument, sa druge, to čini slava Stare masline, jedne od tri najstarije na svijetu.
U svjetilištu za tri vjere će kao i pod njom ljudi da budu nasmijani, posnosni, vedra čela. Tražiće novi kamen za velika i dobra djela. Brujaće pjesma, radost bez kraja, a braća sve tri vjere i kroz svetinju Božanske pjesme tražiće i nalaziti slogu. Kao pod maslinom drevnom rasti će od dobrote u zanosu tražeći ono što ih spaja. U hramu će se potvrđivati predanje da je maslina sveto drvo, svetica, sa neba slećela na Mirovicu, i nemogavši odoljeti ljepoti prostora, pretvorila se u maslinu.
Dolaziće u ove vjerske svetinje, kao i pod maslinu staru, ljudi da nađu mir i spokoj. U njedrima će nositi sliku da ih od zla čuva. Dolaziće gnjevom zatrovani da im se srcu blagost vrati. Dolaziće po dobrotu i bratsku ljubav. Po to veliko ljudsko zdravlje.
S duhom masline svjetilište za tri vjere će dijeliti duševne meleme i ljekovite trave. Tužni će da se razvesele. Staće uz slabe, pružiti ruku nevoljnima. Nahraniti gladne. Kao i Stara maslina, ispunjavaće želje da cio ovaj šareni svijet preplavi talas ljubavi. Fizički maleni poput zrnca svemira, ljudi će pod starom maslinom i u trovjerskom spomeničkom svjetilištu „imati dušu beskrajno veliku, da u nju čitavi kosmos stane“. Radovaće se „svačijoj radosti i bolovati svačiju tugu / u srcu tkati predivo nebesko / pred svačijom kućom da izvezeš dugu /. I znati riječi trave gorske / za znane i neznane za svačiju muku / Kada se popneš na tron visoko / za svakoga držati ispruženu ruku“ (R. Joličić „Na Cetinje“).
Uz Sv. Vladimira, njegov kult i Rumiju, Stara maslina je treći duhovni dio ovoga duhovnog simbola Božje i bratske ljubavi. Ona je živa crkva uz ovu buduću svetinju.
Hramovni kompleks u slavu Boga i brata je monument Baranima i Baru, polisu koji se sa tri vjere zori, jer nema Bara do cara.
Ujedno je i spomenik Crnoj Gori. Njenoj slobodi i dostojanstvu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njoj, nedogledu za zlotvora, a tako maloj da u svako srce i dušu stane. Lijepoj da se njena ljepota naslikati ne može. Žertvi blagorodnog čuvstva. Zemlji u kojoj komšiju bratom zovu i đe razlika nije mana. Zemlji koja je u pjesničkim religijama sunčani dio Svemira i na svjetlosnoj strani Svijeta i sa srcem toliko velikim „da u njemu stane cijela Planeta“ (isto). Za tu svetinju valja živjeti. Čuvati je. I za nju se moliti molitvom u svjetilištu Boga i brata, u koje će ljudi da se mole „Za svaku travku, za svijet, svaki, leptira, pčelu i mrava, za svijet bolji, za spokoj u duši, za noć blaženu u kojoj može spokojno da se spava“ (R. Joličić „Na Cetinje“). I za spas od napasti u nama samima. I za spas od zavisti, pohlepe i inata.
Zato, dvooltarska crkva i džamija Bogu i bratu ne smije biti dar države svojem narodu. Već dar ljudi Crnoj Gori kao svome jedinom domu. Dar ljudi koji neće da uzimaju materijalna već da stvaraju i dijele duhovna dobra drugima.
Prihvatimo li to, ovaj budući trovjerski spomenički kompleks postaće ne samo naša već i nesagledivo velika i moćna ljudska pjesma, ljudska zakletva, ljudska slava i ljudski praznik.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-14&id=198801 

Pisma čitalaca - Subota, 15. januar 2011. godine 

 

U slavu Boga i brata (2) 

 

Muslimanima je naloženo da se prema „narodima iz Knjige“ (Jevrejima i hrišćanima) odnose s pažnjom. Najvažnije učenje je o jednom Bogu – Alahu. Potčinjavanje njegovoj volji (islam) najveća je vrlina. Islam, pojednostavljeno, predanost, pokornost Bogu i vjera u njega, jednog i jedinog, osnovni je princip ove religije. Drugi je vjerovanje u anđele (Meleke), u to da je Džibril (anđeo Gabrijel), anđeo „Božanske snage“ donosio Božje objave Božjim poslanicima u koje Muslimani vjeruju a najodabraniji su Adam, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus) i Muhamed. Tu je i vjerovanje u božje knjige (objave) glasnicima Musau, Isau, Muhamedu, vjerovanje u sudnji dan što obavezuje ljude da etički žive. Islam je, zato, nezamisliv bez svoje konstitutivne tradicije, praznika, svečanosti, dženaze (sahrane) nadijevanja imena đetetu, klanja kurbana, tj. prinosa žrtve Bogu, Kurban Bajrama, Bajrama, obavljanja namaza (molitvi), druženja s mjesecom posta – Ramazanom, dijeljenja imetka siromašnima i drugog.
Pod okriljem Boga u ovom hramovnom kompleksu će se susresti „jedan do drugog“, islam, pravoslavlje i katolicizam, Biblija i Ku’ran, muslimani i hrišćani, luna i krst ta dva (strašna) simbola čije nekad bješe „na grobove carstvo“.
Ovome hramu najugodnije bi bilo podno Rumije. U podnožje Vladimirova krsta i kulta. Iako je privremeno fizički prekinuto hodočašće u slavu ovog univerzalnog sveca, duhovno on živi i živjeće u dušama i srcima ljudi tri vjere.
Bez njegovog i duha Rumije nezamisliv je barski hramovni sakrament Bogu i bratu.
I dok sa jedne strane Vladimir i Rumija podupiru ovaj monument, sa druge to čini slava stare masline, jedne od tri najstarije na svijetu.
U svetilištu za tri vjere će, kao i pod njom, ljudi da budu nasmijani, ponosni, vedra čela. Tražiće novi kamen za velika i dobra djela. Brujaće pjesma, radost bez kraja, a braća sve tri vjere i kroz svetinju Božanske pjesme tražiće i nalaziti slogu. Kao pod maslinom drevnom rasti će od dobrote u zanosu tražeći ono što ih spaja. U hramu će se potvrđivati predanje da je maslina sveto drvo, svetica, sa neba slećela na Mirovicu, i ne mogavši odoljeti ljepoti prostora, pretvorila se u maslinu.
Dolaziće u ove vjerske svetinje, kao i pod maslinu staru, ljudi da nađu mir i spokoj. U njedrima će nositi sliku da ih od zla čuva. Dolaziće gnjevom zatrovani da im se srcu blagost vrati. Dolaziće po dobrotu i bratsku ljubav. Po to veliko ljudsko zdravlje.
S duhom masline svetilište za tri vjere će dijeliti duševne meleme i ljekovite trave. Tužni će da se razvesele. Staće uz slabe, pružiti ruku nevoljnima. Nahraniti gladne. Kao i stara maslina ispunjavaće želje da cio ovaj šareni svijet preplavi talas ljubavi. Fizički maleni poput zrnca svemira ljudi će pod starom maslinom i u trovjerskom spomeničkom svetilištu „imati dušu beskrajno veliku, da u nju čitavi kosmos stane“. Radovaće se „svačijoj radosti i bolovati svačiju tugu/u srcu tkati predivo nebesko/pred svačijom kućom da izvezeš dugu/. I znati riječi trave gorske/za znane i neznane za svačiju muku/Kada se popneš na tron visoko/za svakoga držati ispruženu ruku" (R.Joličić „Na Cetinje“).
Uz Sv. Vladimira, njegov kult i Rumiju, stara maslina je treći duhovni dio ovoga duhovnog simbola Božje i bratske ljubavi. Ona je živa crkva uz ovu buduću svetinju.
Hramovni kompleks u slavu Boga i brata je monument Baranima i Baru, polisu koji se sa tri vjere zori, jer nema Bara do cara.
Ujedno je i spomenik Crnoj Gori. Njenoj slobodi i dostojanstvu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njoj, nedogledu za zlotvora a tako maloj da u svako srce i dušu stane. Lijepoj da se njena ljepota naslikati ne može. Žertvi blagorodnog čuvstva. Zemlji u kojoj komšiju bratom zovu i đe razlika nije mana. Zemlji koja je u pjesničkim religijama sunčani dio Svemira i na svjetlosnoj strani svijeta i sa srcem toliko velikim „da u njemu stane cijela Planeta“(isto). Za tu svetinju valja živjeti. Čuvati je. I za nju se moliti molitvom u svetilištu Boga i brata, u koje će ljudi da se mole „Za svaku travku, za svijet, svaki leptir, pčelu i mrava, za svijet bolji, za spokoj u duši, za noć blaženu u kojoj može spokojno da se spava“ (R. Joličić „Na Cetinje“). I za spas od napasti u nama samima. I za spas od zavisti, pohlepe i inata.
Zato, dvooltarska crkva i džamija Bogu i bratu ne smije biti dar države svojem narodu. Već dar ljudi Crnoj Gori kao svome jedinom domu. Dar ljudi koji neće da uzimaju materijalna već da stvaraju i dijele duhovna dobra drugima.
Prihvatimo li to, ovaj budući trovjerski spomenički kompleks postaće ne samo naša već i nesagledivo velika i moćna ljudska pjesma, ljudska zakletva, ljudska slava i ljudski praznik.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-01-15&id=198943