Društvo - Četvrtak, 13. januar 2011. godine
Pjesma „Oj svijetla majska zoro“ uvrštena je bila u školske programe kad je Sekula Drljević imao tri godine. I nije tačno da je ratni zločinac. Ubili su ga, zajedno sa familijom, četnici Pavla Đurišića. I to kad ih je pokušao spasiti od partizanskog gnjeva nazvavši ih crnogorskom vojskom
SPC tuđe tijelo na leđima ove države
Ne postoji slična situacija nigdje u svijetu. Nije tačno da se demonstracijom nepoštovanja državnih simbola vodi borba protivu određenog režima za navodno viši stepen demokratije. To nije otpor prema vlasti, kako žele da slični gest protumače protivnici crnogorskih državnih znamenja. Daleko od toga. To je manifestacija najdublje mržnje prema svojoj državi. Vulgarna i ponižavajuća. Nijesu to simboli ni Mila Đukanovića ni DPS, već istorijski čvrsto ukorijenjena obilježja slobodarske Crne Gore. Dvoglavi orao vodi porijeklo još od Crnojevića, pjesmu „Oj svijetla majska zoro“ zapjevao je svako sa ovoga prostora bezbroj puta, ne samo ko je Crnogorac, nego i drugi žitelji Crne Gore. Nema naroda koji je za sebe ustanovio adekvatnije i realnije državne simbole. Da su ikome smetali, oglasio bi se davno neko iz našeg okruženja. Pjesma „Oj svijetla majska zoro“ uvrštena je bila u školske programe kad je Sekula Drljević imao tri godine. I nije tačno da je ratni zločinac. Ubili su ga, zajedno sa familijom, četnici Pavla Đurišića. I to kad ih je pokušao spasiti od partizanskog gnjeva nazvavši ih crnogorskom vojskom. Nije do sada poznato da je u Jugoslaviji neko proglašen za ratnog zločinca, a da je poginuo od četnika. Crnogorska opozicija jednostavno laže.
Kad je sve tako, onda oni koji ponižavaju crnogorska državna znamenja zaslužuju puni i dosljedni prezir. Ništa drugo! Posebna je priča o vlasti koja ne primjenjuje zakon. Valjda zbog toga što ga još na ponečemu ne primjenjuje. Može je samo to, ipak, mnogo koštati.
Nenadmašan uzor
Crnogorski jezik je konačno postao zvanični u Crnoj Gori. To je velika i zaslužena pobjeda, prije svega crnogorske inteligencije. Završeno je višedecenijsko asimilatorsko doba. Crnogorski jezik je, još od Vuka, činio najvitalniji dio zajedničkog jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca. Zvao se čas ovako, čas onako, ali se nipošto nije smio nazvati i crnogorskim. Tako bi automatski bio potvrđen crnogorski nacionalni i kulturni identitet, što je mnogima smetalo. Broj Crnogoraca koji su učestvovali u normiranju i izučavanju toga zajedničkog jezika bio je, bar u Srbiji, neuporedivo veći od kolega iz bivše najveće jugoslovenske republike. Ono što je nazivano crnogorski govori, eufemizam kao zamjena za crnogorski jezik, odavno su, i ne slučajno, detaljno proučeni. Na toj osobini Crnogoraca, koji su se svuda isticali bogatim i izražajnim jezikom, mnogi su Crnogorcima zavidjeli, nazivajući njihov jezik najčistijim, a crnogorsko, posebno usmeno govorništvo, smatrali nenadmašnim uzorom. Knjige najboljih crnogorskih pisaca, od Njegoša pa dalje, napisane su crnogorskim jezikom koji nije bilo teško identifikovati ukoliko je, naravno, za to bilo volje, a sa crnogorske strane bez vlastitih institucija, sve je bivalo, naravno, znatno teže. Međutim, tu tradiciju zajedničkog jezika, tim prije što se on nikada nije mogao lišiti i crnogorskih leksičkih i stilskih osobenosti, ne treba lako potcjenjivati. Zamislite da danas Lalićevo djelo proglasimo da je nastalo na drugom jeziku, pa brže bolje pohitamo da ga prevodimo i popravljamo. Nema pasusa u Lalićevom djelu, a da poznavalac nekadašnjih jugoslovenskih kulturnih i lingvističkih prilika, ukoliko bi mu samo jedan Lalićev fragmenat pokazali, bez imena pisca i naslova djela, ne bi rekao odmah ovo je napisao Crnogorac. Nikad se ne smijemo odreći naše ukupne kulturne baštine nastajale na bivšem zajedničkom jeziku.
Odlučan korak
Sad je napravljen energičan i odlučan korak u pravcu normiranja crnogorskog jezika. Usvojena Gramatika, usvojen Pravopis sa pravopisnim rječnikom, počelo pisanje udžbenika, hvala Bogu! Pošto je jezik suviše delikatna materija i teško trpi nagle i oktroisane intervencije, lično shvatam da je to ohrabrujući početak za ozbiljnije i detaljnije proučavanje našeg jezika. Bilo bi najopasnije ako bi nečije sujetništvo, tvrdoglavost i isključivost dominirali nad hladnim glavama i ukupnom javnošću prirodno radoznalom i dobronamjerno zainteresovanom za jezičke probleme. Samo timovi, u prvom redu domaćih lingvista, koji će, uz postojeće, brzo nastati, mogu konačno izbrusiti našu jezičku normu. Iduće godine taj jezik ulazi u školu. To je pravi početak i tek će se tada vidjeti jesmo li na dovoljno dobro promišljenom putu. Naravno, može biti otpora čak i onda da je na stvaranju crnogorske jezičke norme učestvovala sva pamet svijeta. Te otpore treba zanemariti, ali ne eventualne sugestije osoba koje apriorno imaju pozitivan odnos prema crnogorskom jeziku. Ni jedan pravopis u svijetu nije prošao bez borbe mišljenja i strasnih polemika. Zbog čega bi mi Crnogorci i drugi građani Crne Gore bili izuzetak? Ali vrijeme jače zainteresovanosti građana za svoj jezik tek dolazi. Bez ma kakvog početka sve bi bilo mrtvo. Nije, naravno, isključeno da se ubrzo poslije prvog, pojavi ili novo i prečišćeno izdanje, ili možda još neki, ili više pravopisa. Sporedno je da li od ovih autora, ili drugih, možda kombinovanih ekipa? Treba biti hladnokrvan. Sve će kad-tad doći na svoje mjesto.
Džaba im karikiranje
Kad je riječ o tome kako primijeniti sadašnju normu, vlast zaista nije imala drugog puta nego da je uvrsti u školski program. Ne treba pretjerivati pa od sudija pred penzijom, ili drugih sadašnjih činovnika, tražiti da predloženu normu odmah usvoje. Neka počne od škole, pa će ići dalje.
Što se tiče karikiranja crnogorskog jezika iz Srbije i od velikosrba ne treba se zabrinjavati. To će trajati kao što je decenijama trajalo karikiranje Crnogoraca u srpskim medijima, posebno igranim televizijskim serijama.
Ipak tu ima dosta zavisti, inferiornosti i nemoći. Koliki je samo udio Crnogoraca u srpskom kulturnom, političkom i naučnom prostoru? Dok su mogli sve uspješne Crnogorce proglašavati Srbima, džaba im je bilo karikiranje i ačenje u medijima. Budite sigurni da će intelektualna Srbija pažljivo koristiti crnogorsku jezičku literaturu, tim prije što su već od svog jezika odavno počeli praviti karikaturu.
Srpska pravoslavna crkva kao tuđe tijelo na leđima i vratu ove države svojim postojanjem u Crnoj Gori podsjeća na tragičnu činjenicu da proces osvajanja njenog suvereniteta nije završen. Nije riječ samo o crkvi druge države na našem državnom prostoru, nego o instituciji koja ne samo da se ne miri sa crnogorskom državnošću, nego sve čini da tu državu što više poništi i unizi. U tome, nažalost, ima puno uspjeha. Prezir prema crnogorskim zakonima, histerična mržnja na saživot različitih naroda i konfesija, krivotvorenje crnogorske istorije, preinačavanje crnogorskih drevnih sakralnih objekata prema mjerilima važećim u drugoj zemlji, neplaćanje poreza na svetovnu privrednu djelatnost itd. Sve su to vidljivi i nimalo skrivani zadaci koje MPC kao eparhija Srpske patrijaršije u Crnoj Gori evo već 20 godina obavlja.
Nema dovoljno pravne države
Nije limena crkva na Rumiju donešena helikopterom zbog pravoslavnih vjernika nego da se poništi i ogadi kult saživota koji je ovdje trajao još od najstarijih dukljanskih vremena. Bez ikakvih dozvola, legitimnih i drugih predradnji, mitropolit Amfilohije zapišava prostor jedne tobože nezavisne države. Pritom bezočno obmanjuje o navodnom nekadašnjem postojanju crkve na vrhu Rumije, proklinje i anatemiše, uzdajući se, u prvom redu, u svoje saveznike u vlasti, poput predsjednika Vujanovića, ili potpredsjednika DPS Marovića. Vujanović, po ko zna koji put, daje bljutavu izjavu da je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori dobar dječko, ali samo treba da se mane politike. Kao da je pomenuti mitropolit u Crnoj Gori u proteklih 20 godina išta drugo radio?! Slabo nadanje u predsjednikovu državničku čvrstinu, konačno i u njegovo poimanje crnogorske državne i kulturne individualnosti? Ideja ministra Sekulića o izgradnji nekog ekumenskog objekta na Rumiji glatko je izvodljiva, ali bi Amfilohije hitno potrčao da ga ogadi, prigrabi samo za sebe i tako se iznova naruga crnogorskom saživotu. Isto je to namjeravao i sa onom predlaganom pećinom za tri znamenite relikvije. Kako bi tu imala pristup domicilna Crnogorska pravoslavna crkva ako Amfilohije njenog mitropolita smatra sotonom. Ako je tako, zbog čega sudom ne pokuša da skine vladičansku mitru sa glave mitropolita Mihaila? Niti može niti smije, jer je Mihailo kanonski episkop, taman kao i Amfilohije. Čik neka pokuša!
Zašto još nema podjele crkvene imovine? Pa zbog toga što još nema dovoljno pravne države. Zna se da Srpska crkva u Crnoj Gori ne može ni da osniva preduzeća i obavlja biznis, ni da pred sudom bude stranka u sporu. Nijedan sudija do sada nije imao petlje da zatraži Srpskoj crkvi takozvanu aktivnu legitimaciju. Da pita đe ste vi to registrovni. Bijeda!
SPC tuđe tijelo na leđima ove države
Ne postoji slična situacija nigdje u svijetu. Nije tačno da se demonstracijom nepoštovanja državnih simbola vodi borba protivu određenog režima za navodno viši stepen demokratije. To nije otpor prema vlasti, kako žele da slični gest protumače protivnici crnogorskih državnih znamenja. Daleko od toga. To je manifestacija najdublje mržnje prema svojoj državi. Vulgarna i ponižavajuća. Nijesu to simboli ni Mila Đukanovića ni DPS, već istorijski čvrsto ukorijenjena obilježja slobodarske Crne Gore. Dvoglavi orao vodi porijeklo još od Crnojevića, pjesmu „Oj svijetla majska zoro“ zapjevao je svako sa ovoga prostora bezbroj puta, ne samo ko je Crnogorac, nego i drugi žitelji Crne Gore. Nema naroda koji je za sebe ustanovio adekvatnije i realnije državne simbole. Da su ikome smetali, oglasio bi se davno neko iz našeg okruženja. Pjesma „Oj svijetla majska zoro“ uvrštena je bila u školske programe kad je Sekula Drljević imao tri godine. I nije tačno da je ratni zločinac. Ubili su ga, zajedno sa familijom, četnici Pavla Đurišića. I to kad ih je pokušao spasiti od partizanskog gnjeva nazvavši ih crnogorskom vojskom. Nije do sada poznato da je u Jugoslaviji neko proglašen za ratnog zločinca, a da je poginuo od četnika. Crnogorska opozicija jednostavno laže.
Kad je sve tako, onda oni koji ponižavaju crnogorska državna znamenja zaslužuju puni i dosljedni prezir. Ništa drugo! Posebna je priča o vlasti koja ne primjenjuje zakon. Valjda zbog toga što ga još na ponečemu ne primjenjuje. Može je samo to, ipak, mnogo koštati.
Nenadmašan uzor
Crnogorski jezik je konačno postao zvanični u Crnoj Gori. To je velika i zaslužena pobjeda, prije svega crnogorske inteligencije. Završeno je višedecenijsko asimilatorsko doba. Crnogorski jezik je, još od Vuka, činio najvitalniji dio zajedničkog jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca. Zvao se čas ovako, čas onako, ali se nipošto nije smio nazvati i crnogorskim. Tako bi automatski bio potvrđen crnogorski nacionalni i kulturni identitet, što je mnogima smetalo. Broj Crnogoraca koji su učestvovali u normiranju i izučavanju toga zajedničkog jezika bio je, bar u Srbiji, neuporedivo veći od kolega iz bivše najveće jugoslovenske republike. Ono što je nazivano crnogorski govori, eufemizam kao zamjena za crnogorski jezik, odavno su, i ne slučajno, detaljno proučeni. Na toj osobini Crnogoraca, koji su se svuda isticali bogatim i izražajnim jezikom, mnogi su Crnogorcima zavidjeli, nazivajući njihov jezik najčistijim, a crnogorsko, posebno usmeno govorništvo, smatrali nenadmašnim uzorom. Knjige najboljih crnogorskih pisaca, od Njegoša pa dalje, napisane su crnogorskim jezikom koji nije bilo teško identifikovati ukoliko je, naravno, za to bilo volje, a sa crnogorske strane bez vlastitih institucija, sve je bivalo, naravno, znatno teže. Međutim, tu tradiciju zajedničkog jezika, tim prije što se on nikada nije mogao lišiti i crnogorskih leksičkih i stilskih osobenosti, ne treba lako potcjenjivati. Zamislite da danas Lalićevo djelo proglasimo da je nastalo na drugom jeziku, pa brže bolje pohitamo da ga prevodimo i popravljamo. Nema pasusa u Lalićevom djelu, a da poznavalac nekadašnjih jugoslovenskih kulturnih i lingvističkih prilika, ukoliko bi mu samo jedan Lalićev fragmenat pokazali, bez imena pisca i naslova djela, ne bi rekao odmah ovo je napisao Crnogorac. Nikad se ne smijemo odreći naše ukupne kulturne baštine nastajale na bivšem zajedničkom jeziku.
Odlučan korak
Sad je napravljen energičan i odlučan korak u pravcu normiranja crnogorskog jezika. Usvojena Gramatika, usvojen Pravopis sa pravopisnim rječnikom, počelo pisanje udžbenika, hvala Bogu! Pošto je jezik suviše delikatna materija i teško trpi nagle i oktroisane intervencije, lično shvatam da je to ohrabrujući početak za ozbiljnije i detaljnije proučavanje našeg jezika. Bilo bi najopasnije ako bi nečije sujetništvo, tvrdoglavost i isključivost dominirali nad hladnim glavama i ukupnom javnošću prirodno radoznalom i dobronamjerno zainteresovanom za jezičke probleme. Samo timovi, u prvom redu domaćih lingvista, koji će, uz postojeće, brzo nastati, mogu konačno izbrusiti našu jezičku normu. Iduće godine taj jezik ulazi u školu. To je pravi početak i tek će se tada vidjeti jesmo li na dovoljno dobro promišljenom putu. Naravno, može biti otpora čak i onda da je na stvaranju crnogorske jezičke norme učestvovala sva pamet svijeta. Te otpore treba zanemariti, ali ne eventualne sugestije osoba koje apriorno imaju pozitivan odnos prema crnogorskom jeziku. Ni jedan pravopis u svijetu nije prošao bez borbe mišljenja i strasnih polemika. Zbog čega bi mi Crnogorci i drugi građani Crne Gore bili izuzetak? Ali vrijeme jače zainteresovanosti građana za svoj jezik tek dolazi. Bez ma kakvog početka sve bi bilo mrtvo. Nije, naravno, isključeno da se ubrzo poslije prvog, pojavi ili novo i prečišćeno izdanje, ili možda još neki, ili više pravopisa. Sporedno je da li od ovih autora, ili drugih, možda kombinovanih ekipa? Treba biti hladnokrvan. Sve će kad-tad doći na svoje mjesto.
Džaba im karikiranje
Kad je riječ o tome kako primijeniti sadašnju normu, vlast zaista nije imala drugog puta nego da je uvrsti u školski program. Ne treba pretjerivati pa od sudija pred penzijom, ili drugih sadašnjih činovnika, tražiti da predloženu normu odmah usvoje. Neka počne od škole, pa će ići dalje.
Što se tiče karikiranja crnogorskog jezika iz Srbije i od velikosrba ne treba se zabrinjavati. To će trajati kao što je decenijama trajalo karikiranje Crnogoraca u srpskim medijima, posebno igranim televizijskim serijama.
Ipak tu ima dosta zavisti, inferiornosti i nemoći. Koliki je samo udio Crnogoraca u srpskom kulturnom, političkom i naučnom prostoru? Dok su mogli sve uspješne Crnogorce proglašavati Srbima, džaba im je bilo karikiranje i ačenje u medijima. Budite sigurni da će intelektualna Srbija pažljivo koristiti crnogorsku jezičku literaturu, tim prije što su već od svog jezika odavno počeli praviti karikaturu.
Srpska pravoslavna crkva kao tuđe tijelo na leđima i vratu ove države svojim postojanjem u Crnoj Gori podsjeća na tragičnu činjenicu da proces osvajanja njenog suvereniteta nije završen. Nije riječ samo o crkvi druge države na našem državnom prostoru, nego o instituciji koja ne samo da se ne miri sa crnogorskom državnošću, nego sve čini da tu državu što više poništi i unizi. U tome, nažalost, ima puno uspjeha. Prezir prema crnogorskim zakonima, histerična mržnja na saživot različitih naroda i konfesija, krivotvorenje crnogorske istorije, preinačavanje crnogorskih drevnih sakralnih objekata prema mjerilima važećim u drugoj zemlji, neplaćanje poreza na svetovnu privrednu djelatnost itd. Sve su to vidljivi i nimalo skrivani zadaci koje MPC kao eparhija Srpske patrijaršije u Crnoj Gori evo već 20 godina obavlja.
Nema dovoljno pravne države
Nije limena crkva na Rumiju donešena helikopterom zbog pravoslavnih vjernika nego da se poništi i ogadi kult saživota koji je ovdje trajao još od najstarijih dukljanskih vremena. Bez ikakvih dozvola, legitimnih i drugih predradnji, mitropolit Amfilohije zapišava prostor jedne tobože nezavisne države. Pritom bezočno obmanjuje o navodnom nekadašnjem postojanju crkve na vrhu Rumije, proklinje i anatemiše, uzdajući se, u prvom redu, u svoje saveznike u vlasti, poput predsjednika Vujanovića, ili potpredsjednika DPS Marovića. Vujanović, po ko zna koji put, daje bljutavu izjavu da je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori dobar dječko, ali samo treba da se mane politike. Kao da je pomenuti mitropolit u Crnoj Gori u proteklih 20 godina išta drugo radio?! Slabo nadanje u predsjednikovu državničku čvrstinu, konačno i u njegovo poimanje crnogorske državne i kulturne individualnosti? Ideja ministra Sekulića o izgradnji nekog ekumenskog objekta na Rumiji glatko je izvodljiva, ali bi Amfilohije hitno potrčao da ga ogadi, prigrabi samo za sebe i tako se iznova naruga crnogorskom saživotu. Isto je to namjeravao i sa onom predlaganom pećinom za tri znamenite relikvije. Kako bi tu imala pristup domicilna Crnogorska pravoslavna crkva ako Amfilohije njenog mitropolita smatra sotonom. Ako je tako, zbog čega sudom ne pokuša da skine vladičansku mitru sa glave mitropolita Mihaila? Niti može niti smije, jer je Mihailo kanonski episkop, taman kao i Amfilohije. Čik neka pokuša!
Zašto još nema podjele crkvene imovine? Pa zbog toga što još nema dovoljno pravne države. Zna se da Srpska crkva u Crnoj Gori ne može ni da osniva preduzeća i obavlja biznis, ni da pred sudom bude stranka u sporu. Nijedan sudija do sada nije imao petlje da zatraži Srpskoj crkvi takozvanu aktivnu legitimaciju. Da pita đe ste vi to registrovni. Bijeda!
Rajko Cerović, publicista
Нема коментара:
Постави коментар