"Pobjeda", rubrika Politika - Subota, 20. februar 2010. godine
Intervju „Pobjede“: Prof. dr Novak Kilibarda
Srpski političari i popovi opet napali Crnu Goru
Nakon što smo izglasali nezavisnost, usvojili Ustav i nakon što nas je veliki svijet priznao, prvo što je trebalo uraditi poslije toga je da se u parlamentu ponište odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Nijesmo još riješili veoma krupne stvari - pitanje jezika, pogledajte kako se odnosimo prema našim istorijskim vertikalama – kako izgleda Žabljak Crnojevića, na šta liči Cetinje, šta nam stoji na Rumiji...
Bez sumnje je Prof. dr Novak Kilibarda ličnost koja je u novijoj političkoj istoriji Crne Gore imala zapaženo mjesto. Iako kaže da mu je politika bila samo hobi, često je bio u žiži političke javnosti i aktivno učestvovao u kreiranju demokratskog ambijenta u Crnoj Gori, pa i donošenju važnih odluka. Za „Pobjedu“ profesor Kilibarda govori o razlozima svoje transformacije od „svetosavskog unitariste“ do crnogorskog independiste, koaliciji sa liberalima, putu od opozicionara do potpredsjednika Vlade, a otkriva i neke do sada javnosti malo ili potpuno nepoznate detalje o političkim zakulisnim radnjama u vrijeme i neposredno nakon raskola u Demokratskoj partiji socijalista. Iako danas nije aktivan političar, njegova strast za svojim „hobijem“ ga ne napušta, pa ima puno toga da poruči i preporuči ljudima na najvišim državnim funkcijama u Crnoj Gori...
POBJEDA: Više nijeste aktivni u politici. Ipak, imate li šta da poručite ili preporučite onima koji danas vode Crnu Goru?
KILIBARDA: Moram reći da ima stvari koje me najblaže rečeno iznenađuju. Ne mogu da shvatim da niko ovdje ne primjećuje da je Crna Gora, kao međunarodno priznata država, izložena jednoj užasnoj opasnosti da iščili. Ne formalno kao država, nego da iščili kao država sa svim sadržajima, da ostane bez vlastite nacionalne prepoznatljivosti.
Rusija traži jedino uporište na Balkanu u Srbiji, a Srbija uz ogromnu pomoć Rusije, sve čini da uguši Crnu Goru, njenu naciju i sve ostalo. Zato smo danas svjedoci strašnih unitarno-klerikalističkih napada na Crnu Goru iz Srbije.
POBJEDA: Koji su to napadi?
KILIBARDA: Dolazi ministar inostranih poslova Srbije na svetosavsku svečanost bez dogovora sa Vladom Crne Gore. Novi partijarh srpski, dan nakon izbora, kaže da niti postoji crnogorska nacija, niti crnogorska crkva, niti iđe išta na svijetu crnogorsko.
Sve čini Srbija da pokaže kako je u „srpskoj Sparti“ sačuvala srpstvo.
POBJEDA: Pa šta tu zamjerate našim političarima?
KILIBARDA: Za mene je iznenađenje što predsjednik Vujanović, u takvim prilikama, ide da primi pravoslavno priznanje u Moskvi. To nije primjereno predsjedniku multietničke i vjerski složene Crne Gore. Iznenađuju me i njegove izjave da je razgovarao sa pravoslavnim patrijarsima koji su mu kazali da crnogorska crkva nije kanonski opravdana. Pa zašto je išao da razgovara s njima?
Gospodina Vujanovića izuzetno cijenim kao čovjeka, ali treba ponekad sagledati stvari u cjelini, saslušati više mišljenja kako bi se donijela dobra odluka.
POBJEDA: Šta, zapravo, po vašem mišljenju treba da se radi?
KILIBARDA: Nakon što smo izglasali nezavisnost, usvojili Ustav i nakon što nas je veliki svijet priznao, prvo što je trebalo uraditi poslije toga je da se u Skupštini ponište odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Poništenje Podgoričke skupštine značilo bi poništenje dekreta kralja Alčeksandra o uništenju Crnogorske crkve. Jer zemlja crkvena nije u doba tadašnje Crne Gore pripadala crkvi, nego državi, a crkva se samo njome služila. A danas sva ta crnogorska zemlja pripada jednoj unitarističkoj velikosrpskoj crkvi. Nije mi jasno kako Đukanović nije shvatio da je to trebalo uraditi.
POBJEDA: Mislite li da je to baš posao premijera Đukanovića?
KILIBARDA: Ne pjevam ja apoteozu Milu Đukanoviću, ali ako Đukanović, bez kojega Crna Gora danas ne bi bila nezavisna, ne riješi neke krupne stvari, ostaće one neriješene. Đukanović je pred velikim ispitom da riješi te krupne stvari.
POBJEDA: Koje su to još krupne stvari?
KILIBARDA: Sve one koje državu čine državom i narod narodom. Nijesmo, na primjer, još riješili pitanje jezika, pogledajte kako se odnosimo prema našim istorijskim vertikalama – kako izgleda Žabljak Crnojevića, na šta liči Cetinje, šta nam stoji na Rumiji...
Može ovdje biti i skijališta i marina i trgovišta, ali ako ne sačuva svoj identitet Crna Gora će iščiliti kao država. Ostaće joj granice, ali će postati novi Hong Kong.
I još nešto: Ako Crna Gora riješi da Srbiji proda Luku Bar iz temelja će biti poljuljana kao država. Barsku luku ne treba nikome prodavati. Kakva je potreba da se ona proda?
POBJEDA: Smatrate li vi to da predsjedniku i premijeru nedostaju savjetnici za te krupne stvari o kojima govorite?
KILIBARDA: Nijesu krivi savjetnici, nego oni koji biraju savjetnike. Bolje ti je dvorske budale da dovedeš koji će istinu govoriti, nego pametne ljude koji će ćutati.
POBJEDA: Da li vi to sebe preporučujete ?
KILIBARDA: Ako je išta poslije čitavog mog boravka u politici ostalo, bilo bi logično, da mogu biti savjetnik predsjedniku ili premijeru. Ne zbog mene, nego što to njima treba.Ne preporučuje sebe Novak Kilibarda kao čovjeka pametnijeg od drugih, nego kao čovjeka velikog iskustva i koji hoće da kaže to što zna i misli.
POBJEDA: Kada ste počeli da stičete ta politička iskustva?
ILIBARDA: Ja sam bio član Saveza komunista, čak i na nekim značajnim rukovodećim funkcijama, bio sam poslanik u Skupštini, ali su me 1971. godine isključili iz Partije, udaljili iz Skupštine i sa mjesta direktora Pedagoške akademije. Da nije bilo Veljka Milatovića, istjerali bi me i sa posla.
POBJEDA: Šta je bio razlog?
KILIBARDA: Napisao sam predgovor jednoj knjizi u kojoj se , kako su oni rekli, slavi narodni neprijatelj – Krsto Zrnov Popović. Zapravo je u toj knjizi objavljena tužbalica majke narodnog heroja Raka Mugoše, koji je poginuo u obračunu sa Krstom Zrnovim i koja kaže: Nije Krsto zec iz gore , nego junak Crne Gore, lakše će te žalit majka, kad pogibe od junaka. Ja sam se branio kao profesor, naučnik da se radi o književnoj analizi jednog djela, ali njihova procjena je bila da ne treba da slušaju „profesorska fraziranja“, nego da odmjere kaznu...
POBJEDA: Šta je bilo poslije?
KILIBARDA: Kasnije sam radio na fakultetu i nijesam uopšte učestvovao u politici.
POBJEDA: Nijeste se priključili ni AB revoluciji?
KILIBARDA: Ne. Iako je bilo nekako normalno da ja tu učestvujem, jer sam čovjek kojega su oni istjerali, nijesam uopšte ni na koji način učestvovao u tim dešavanjima krajem osamdesetih godina. Samo sam vidio da su pobijedili mladi i lijepi, u džemperima.
POBJEDA: Ipak, ubrzo osnivate Narodnu stranku...
KILIBARDA: Ovako je bilo. Nakon AB revolucije jednoga dana dobijem poruku posredstvom jednog novinara (zaboravio sam mu prezime) da bi bilo dobro da organizujem jednu stranku jer nastupa višepartijski sistem. I ja organizujem Narodnu stranku. Dakle, po preporuci koja je stigla iz vlasti koja je htjela da ima neku navodno opozicionu partiju.
POBJEDA: Znači li to da ste stranku osnovali po nečijoj narudžbi?
KILIBARDA: Da, bukvalno po narudžbi tadašnje vlasti. Oni su se tada poslužili jednom velikom vještinom, jer u AB revoluciji učestvovali su mnogi, ali nijesu svima mogli dati mjesta i položaje, pa su onda neki značajni učesnici te AB revolucije spremljeni u Narodnu stranku i tu su dobili funkcije. Neki ove činjenice predočavaju tako kao da je Udba osnovala Narodnu stranku. Jeste i Udba sigurno učestvovala, ali po nalogu tadašnje vlasti.
POBJEDA: Zašto bi vlast sama sebi pravila opoziciju?
ILIBARDA: Narodna stranka je osnovana po narudžbi tadašnje nove vladajuće strukture u Crnoj Gori, koja je vjerovala da će Kilibarda biti presrećan što je dobio takvo zaduženje i da će biti apsolutno uslužan čovjek.
POBJEDA: I vi ste na to pristali?
KLIBARDA: Prije svega hoću da kažem da sam u politiku ušao iz hobija, a ne kao čovjek koji će tu ostvarivati svoju egzistenciju. Ja sam i tada, dakle, prvo bio profesor Univerziteta, zatim kjniževnik koji objavljuje knjige, a onda i predsjednik Narodne stranke. Zato su ubrzo došli i prvi sukobi.
Navešću jedan karakterističan primjer. Uoči izbora dolazi jedna dama, bila je pravnik i član najužeg rukovodstva Narodne stranke, da joj ne navodim ime, i na sastanku Glavnog odbora sva srećna saopštava: Određeno je da ćemo imati 15 poslanika! A ja onda pitam: Ko je to odredio? Kakvih 15 poslanika? Kakvi su to nesrećni izbori i zašto će biti izbora kad je već određeno 15 poslanika?
u je nastala prva naprslina između političara koji je postavljen da bude uslužni i Novaka Kilibarde koji nije htio da bude uslužni političar. Tada počinju i prvi raskoli u Nardonoj stranci. Neki ljudi odlaze u Šešeljevu i druge stranke, neki se vraćaju odakle su prije došli, a Narodna stranka nastavlja svojom trasom koja je bila, najprikladnije kazano, svetosavsko - njegoševska.
POBJEDA: Otkud takva profilacija vaše politike, odnosno vaše stranke?
KILIBARDA: Pod uticajem nekakvog svog vaspitanja i kao čovjek iz patrijarhalne porodice, čovjek koji je od bukvara do fakulteta uvijek bio oduševljavan i Milošem, i Kosovom, i Svetim Savom, jednim narodom, jednim jezikom - i ja i Narodna stranka smo zastupali neke opšte srpske interese. Vjerovali smo u tom romantizmu da tako treba raditi.
POBJEDA: Tada ste često zajedno nastupali sa Radovanom Karadžićem...
KILIBARDA: Istina je. Malo gradova ima u Bosni đe prije ovoga rata nije govorila trojka – Karadžić, Rašković, Kilibarda. U to vrijeme su se i u Bosni osnivale stranke, pa bi, recimo, na jednom skupu u Foči došao predstavnik SDA Alije Izetbegovića da nas pozdravi, ai mi bismo spremili nekoga da pozdravi njihov skup.
Takođe, nema ni većeg grada u Srbiji đe Kilibarda nije govorio na velikim opozicionim skupovima sa Vukom, Zoranom, Vesnom... To je počelo kad su se okrenuli protiv Slobodana Miloševića, a i ja se pomalo počeo udaljavati od svoje unitarno-velikosrpske politike.
POBJEDA: Ali vi ste često bili viđeni i kod Miloševića...
KILIBARDA: Jednako su mene uvažavali i gospodin Milošević, patrijarh srpski, Dobrica Ćosić i drugi, jer je Srbija bila zamislila da crnogorske stvari rješava uslužnim potezima Crnogoraca. Kao pisac metaforično ću se izraziti: Nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom šakom, nego vazda crnogorskom rukom.
I oni su smatrali da sam ja veoma pogodan takav kadar – čovjek ozbiljnih godina, profesor Univerziteta, jer su naumili da Crnu Goru drže pod kontrolom preko uslužnih Crnogoraca. Najbolji primjer za to su gospoda Matija Bećković i Amfilohije Radović.
POBJEDA: Kada ste počeli da mijenjate politički kurs?
KILIBARDA: Počeo sam jednom izjavom koju sam stalno ponavljao - sa Srbijom, ali ne pod Srbijom, i zato su počeli tamo da mi zamjeraju. Dešavalo se nešto sasvim neobično – ja, čovjek u ozbiljnim godinama odjednom počinjem da sagledavam da ne idem dobrim putem, putem koji je koristan narodu kojem pripadam. Počeo sam da razmišljam – zar će od Garašaninovog Načertanija, pa preko 1918. godine, sada uz moju pomoć da dokrajče Crnu Goru. Onda sam strecnuo od takvog puta.
Nije se Novak Kilibarda okrenuo Crnoj Gori i crnogorskim interesima što me je crnogorska vlada amo pozvala i nasula mi korito, nego sam strecnuo, a nijesam se stidio da pred samim sobom priznam da se treba vratiti sa stranputice na pravi put.
POBJEDA: Zašto ste onda opet sa Koštunicom ušli u politički savez?
KILIBARDA: Kad su u Srbiji počeli da primjećuju da više ne idem baš velikosrpskom trasom i da sam ipak samo „relativno“ Srbin, poslužio sam se lukavstvom i sa Koštunicom napravio jedan ideološki savez, sa namjerom da na nivou zajedničke države napravimo koaliciju koja bi mogla da sruši Slobodana Miloševića. Koštunica je na kraju izbjegao da se priključi tom našem koalicionom savezu, đje su bili Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Vesna Pešić...
Jer, Vojislav Koštunica je u suštini „veliki sin“ velikosrpskog unitarizma i klerikalističke hipokrizije. On ne podnosi Crnogorce, niti bilo što crnogorsko.
Tada sam se definitivno počeo osvješćivati od svog romantičarskog puta, a bio sam veoma plemenito zainteresovan za taj jedan narod, jedan jezik i sve ostalo. Ali kad sam vidio da ću im svojim djelovanjem pomoći da polome Crnu Goru, onda sam sve to batalio i sa gospodinom Slavkom Perovićem formirao Narodnu slogu.
POBJEDA: Kako ste te vaše lične transformacije od svetosavskog unitariste prema crnogorskom independisti prenijeli na stranku?
KILIBARDA: Mi predsjednici novih stranaka u to vrijeme bili smo apsolutni diktatori. Mogli smo da radimo šta god hoćemo, tako da nije bilo velikih problema da se i u statutu i u programu stranke naprave čak i krupne izmjene. Istina, dijelu članstva to se nije sviđelo, ali Narodna stranka je i dalje postojala.
POBJEDA: Poslije „epizode“ sa Narodnom slogom prešli ste iz opozicije na stranu vlasti. Koji su bili motivi?
KILIBARDA: E, i tada su mene pitali – čime te je zadužio Đukanović? Nije ničim zadužio, sem svojom harizmom i inteligencijom. Milo Đukanović mi je kao mlad čovjek imponovao svojom pameću kojom uspijeva da sagleda odgovarajuće situacije i da im se prilagođava.
U to vrijeme on je bio predsjednik države, a ja sam bio potpredsjednik u Vladi gospodina Vujanovića. Poslije toga sam otišao da rukovodim Crnogorskom misijom u Sarajevu.
POBJEDA: Kakve utiske nosite iz Sarajeva?
KILIBARDA: U najkraćem, u Sarajevu sam vidio nešto što se malo đe može viđeti. Vidio sam da je žrtva spremnija da zaboravi, nego zločinac da joj se izvini. Druga stvar koja me se mnogo dojmila je bila moja posjeta Srebrenici. Bio sam, mislim, jedini pravoslavac planete Zemlje tog dana u Srebrenici, kad se polagao kamen temeljac za spomen kompleks žrtvama. To sam teško doživio jer pripadam onom etnosu đe se žalost javno izražava, naše žene kukaju, tuže... Ali tamo, gdje se okupila ogromna masa žena, čuo se samo neki mugli jauk koji je i tako tih, čini mi se, dopirao do samog neba.
Početak i kraj narodne sloge
POBJEDA: Kako je zapravo nastala Narodna sloga?
KILIBARDA: Jednoga jutra, zorom zazvoni telefon. Zove Ćano Koprivica, neđe iz inostranstva, i kaže mi kako bi bilo mnogo dobro kad bih ja počeo da razgovaram i nalazim se sa Slavkom Perovićem. U prvi mah sam pomislio da se radi o nekoj provokaciji. Ali, pozovem ja Slavka i prvi put se nađemo u Hotelu „Crna Gora“ u Podgorici. Zatim je došao i drugi sastanak i počeli smo da razgovaramo o formiranju jednog opozicionog bloka. Moj predlog je bio da ga nazovemo Narodna sloga i Slavko je to, uz malo oklijevanja, prihvatio. Ni sa kim nijesam plodonosnije i bolje sarađivao nego u te dvije-tri godine sa Slavkom Perovićem. U njegovom Liberalnom savezu bilo je tada dosta intelektualaca,a ja u Narodnoj stranci suspendujem neke stvari koje su mu smetale i bogami počnemo polako da punimo trgove. Sjećam se punog trga u Nikšiću, dva puta, i onog posljednjeg mitinga pred izbore u Podgorici. Kiša pada, a Slavko pozove da sve pristalice Narodne sloge sklope kišobrane. Da ne pretjeram, skoro 20 hiljada kišobrana se sklopilo.
POBJEDA: Ipak ste izgubili te izbore...
KILIBARDA: Nakon izbora na kojima smo onako prošli, pitam ja jednog čovjeka iz onog zajedničkog DPS-a, neću da mu pominjem ime, da mi iskreno kaže koliko su nas pokrali. Bilo je to u zgradi Skupštine. On se okrenu dva-tri puta, kao da ne bi ko čuo, a onda mi reče na uvo: Koliko je trebalo, a u Nikšiću smo vam slomili kičmu. Ne govorim ja ovo sa nekon primitivnom mržnjom prema politici, ali kažem - ako politiku poredimo sa noćnom damom, treba se izviniti noćnoj dami.
POBJEDA: Zašto je propao projekat Narodne sloge?
KILIBARDA: Objasniću zašto je prsla Narodna sloga, ali dok to govorim osjećam stid. Prvo je falsifikovanjem potpisa od strane člana Narodne stranke izgubljeno nekoliko mandata odbornika liberala u Skupštini Podgorice. Ja to u početku nijesam vjerovao Slavku, a on nije vjerovao meni da ne znam za to. Kasnije saznajem da je to što Slavko govori istina. Novak će, ipak, onoga što tako nešto uradi poslije stavljati za ministra u Vladi Crne Gore.
Drugi sramni udar na Liberalni savez bio je kada jedan od mojih „eksperata“ iz Narodne stranke nije htio da im vrati pare. Naime, na početku kampanje naša kasa je bila prazna, pa smo zajedno trošili pare Liberalnog saveza. Kada sam ja poslije dobio donaciju od 10 hiljada dolara od jednog našeg čovjeka iz Amerike, dao sam te pare jednom visokom funkcioneru Narodne stranke, koji će takođe kasnije biti ministar u Vladi Crne Gore, i rekao mu da da se to da Liberalnom savezu, ali je on to odbio govoreći da niko ništa nije potpisao kad se to ranije dogovaralo.
POBJEDA: Pa kako ste vi kao predsjednik to tolerisali?
KILIBARDA: Ponavljam, ja po vokaciji nijesam političar, nijesam ja ulazio u probleme kase i para, već sam bio samo, kako bih rekao, ideološki predsjednik Narodne stranke, a sve ostalo sam prepustio ljudima koji su stručni za određene stvari.
Ko je te moje „eksperte“ učio da rade takve stvari, ostaje otvoreno pitanje, ali razrušavanje koalicije Narodna sloga jeste rezultat njihovih nemoralnih udara na Liberalni savez, bez znanja predsjednika Novaka Kilibarde.
Kako je Momir htio da sruši Mila
POBJEDA: Kako ste se kao političar snalazili nakon rascjepa u najmoćnijom partiji DPS-u?
KILIBARDA: Kad je prsla moćna partija na Milov i Momov dio, zove mene Momir Bulatović, predsjednik države, na sastanak. Ja pristanem, ali zatražim da tom sastanku prisustvuje i moj koalicioni partner Slavko Perović. Nakon pet minuta potvrđeno mi je iz kabineta predsjednika da će biti prisutan i gospodin Perović.
Sjedimo nas trojica i Bulatović kaže: Gospodo, ja sam vas pozvao da mi pomognete da spasimo Crnu Goru. Kao što vidite, Milo Đukanović je uzurpirao i finansije i policiju i sve drugo. Predlažem da mi u Skupštini pomognete glasovima da srušimo Vladu, da bismo ovu Crnu Goru izveli na pravi put, a vjerujte mi u pravljenju nove vlade vas dvojica imaćete veliki uticaj.
Nakon Bulatovićeve besjede nastade tajac. Tada ja prepustim Slavku Peroviću da se on prvi izjasni o ovom Bulatovićevom predlogu. On, onako namršten, kaže; Gospodine Bulatoviću, bez obzira na to što ste sasvim uništili Crnu Goru, dužnost nam je da pomognemo da tu „lešinu“ od Crne Gore, ako ikako možemo, podignemo. Sve što ste predložili – slažem se.
Ja sam tad saopštio da je predlog vrlo konkretan i jasan, ali da ću svoj odgovor dati sjutra do 11 sati. Sjutra sam Bulatoviću odaslao dopis u kojem mu saopštavam da Narodna stranka odbija svaki njegov predlog.
Kasnije sam čuo, dakle ne znam pouzdano, ali sam čuo da su Bulatović i Perović prije našeg susreta već obavili razgovor na ovu temu i praktično bili već sve dogovorili. To je bio i moj posljednji susret uživo sa Slavkom Perovićem.
Mislim da ova priča može poslužiti kao odgovor na vaše pitanje.
Goran Popović
Bez sumnje je Prof. dr Novak Kilibarda ličnost koja je u novijoj političkoj istoriji Crne Gore imala zapaženo mjesto. Iako kaže da mu je politika bila samo hobi, često je bio u žiži političke javnosti i aktivno učestvovao u kreiranju demokratskog ambijenta u Crnoj Gori, pa i donošenju važnih odluka. Za „Pobjedu“ profesor Kilibarda govori o razlozima svoje transformacije od „svetosavskog unitariste“ do crnogorskog independiste, koaliciji sa liberalima, putu od opozicionara do potpredsjednika Vlade, a otkriva i neke do sada javnosti malo ili potpuno nepoznate detalje o političkim zakulisnim radnjama u vrijeme i neposredno nakon raskola u Demokratskoj partiji socijalista. Iako danas nije aktivan političar, njegova strast za svojim „hobijem“ ga ne napušta, pa ima puno toga da poruči i preporuči ljudima na najvišim državnim funkcijama u Crnoj Gori...
POBJEDA: Više nijeste aktivni u politici. Ipak, imate li šta da poručite ili preporučite onima koji danas vode Crnu Goru?
KILIBARDA: Moram reći da ima stvari koje me najblaže rečeno iznenađuju. Ne mogu da shvatim da niko ovdje ne primjećuje da je Crna Gora, kao međunarodno priznata država, izložena jednoj užasnoj opasnosti da iščili. Ne formalno kao država, nego da iščili kao država sa svim sadržajima, da ostane bez vlastite nacionalne prepoznatljivosti.
Rusija traži jedino uporište na Balkanu u Srbiji, a Srbija uz ogromnu pomoć Rusije, sve čini da uguši Crnu Goru, njenu naciju i sve ostalo. Zato smo danas svjedoci strašnih unitarno-klerikalističkih napada na Crnu Goru iz Srbije.
POBJEDA: Koji su to napadi?
KILIBARDA: Dolazi ministar inostranih poslova Srbije na svetosavsku svečanost bez dogovora sa Vladom Crne Gore. Novi partijarh srpski, dan nakon izbora, kaže da niti postoji crnogorska nacija, niti crnogorska crkva, niti iđe išta na svijetu crnogorsko.
Sve čini Srbija da pokaže kako je u „srpskoj Sparti“ sačuvala srpstvo.
POBJEDA: Pa šta tu zamjerate našim političarima?
KILIBARDA: Za mene je iznenađenje što predsjednik Vujanović, u takvim prilikama, ide da primi pravoslavno priznanje u Moskvi. To nije primjereno predsjedniku multietničke i vjerski složene Crne Gore. Iznenađuju me i njegove izjave da je razgovarao sa pravoslavnim patrijarsima koji su mu kazali da crnogorska crkva nije kanonski opravdana. Pa zašto je išao da razgovara s njima?
Gospodina Vujanovića izuzetno cijenim kao čovjeka, ali treba ponekad sagledati stvari u cjelini, saslušati više mišljenja kako bi se donijela dobra odluka.
POBJEDA: Šta, zapravo, po vašem mišljenju treba da se radi?
KILIBARDA: Nakon što smo izglasali nezavisnost, usvojili Ustav i nakon što nas je veliki svijet priznao, prvo što je trebalo uraditi poslije toga je da se u Skupštini ponište odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Poništenje Podgoričke skupštine značilo bi poništenje dekreta kralja Alčeksandra o uništenju Crnogorske crkve. Jer zemlja crkvena nije u doba tadašnje Crne Gore pripadala crkvi, nego državi, a crkva se samo njome služila. A danas sva ta crnogorska zemlja pripada jednoj unitarističkoj velikosrpskoj crkvi. Nije mi jasno kako Đukanović nije shvatio da je to trebalo uraditi.
POBJEDA: Mislite li da je to baš posao premijera Đukanovića?
KILIBARDA: Ne pjevam ja apoteozu Milu Đukanoviću, ali ako Đukanović, bez kojega Crna Gora danas ne bi bila nezavisna, ne riješi neke krupne stvari, ostaće one neriješene. Đukanović je pred velikim ispitom da riješi te krupne stvari.
POBJEDA: Koje su to još krupne stvari?
KILIBARDA: Sve one koje državu čine državom i narod narodom. Nijesmo, na primjer, još riješili pitanje jezika, pogledajte kako se odnosimo prema našim istorijskim vertikalama – kako izgleda Žabljak Crnojevića, na šta liči Cetinje, šta nam stoji na Rumiji...
Može ovdje biti i skijališta i marina i trgovišta, ali ako ne sačuva svoj identitet Crna Gora će iščiliti kao država. Ostaće joj granice, ali će postati novi Hong Kong.
I još nešto: Ako Crna Gora riješi da Srbiji proda Luku Bar iz temelja će biti poljuljana kao država. Barsku luku ne treba nikome prodavati. Kakva je potreba da se ona proda?
POBJEDA: Smatrate li vi to da predsjedniku i premijeru nedostaju savjetnici za te krupne stvari o kojima govorite?
KILIBARDA: Nijesu krivi savjetnici, nego oni koji biraju savjetnike. Bolje ti je dvorske budale da dovedeš koji će istinu govoriti, nego pametne ljude koji će ćutati.
POBJEDA: Da li vi to sebe preporučujete ?
KILIBARDA: Ako je išta poslije čitavog mog boravka u politici ostalo, bilo bi logično, da mogu biti savjetnik predsjedniku ili premijeru. Ne zbog mene, nego što to njima treba.Ne preporučuje sebe Novak Kilibarda kao čovjeka pametnijeg od drugih, nego kao čovjeka velikog iskustva i koji hoće da kaže to što zna i misli.
POBJEDA: Kada ste počeli da stičete ta politička iskustva?
ILIBARDA: Ja sam bio član Saveza komunista, čak i na nekim značajnim rukovodećim funkcijama, bio sam poslanik u Skupštini, ali su me 1971. godine isključili iz Partije, udaljili iz Skupštine i sa mjesta direktora Pedagoške akademije. Da nije bilo Veljka Milatovića, istjerali bi me i sa posla.
POBJEDA: Šta je bio razlog?
KILIBARDA: Napisao sam predgovor jednoj knjizi u kojoj se , kako su oni rekli, slavi narodni neprijatelj – Krsto Zrnov Popović. Zapravo je u toj knjizi objavljena tužbalica majke narodnog heroja Raka Mugoše, koji je poginuo u obračunu sa Krstom Zrnovim i koja kaže: Nije Krsto zec iz gore , nego junak Crne Gore, lakše će te žalit majka, kad pogibe od junaka. Ja sam se branio kao profesor, naučnik da se radi o književnoj analizi jednog djela, ali njihova procjena je bila da ne treba da slušaju „profesorska fraziranja“, nego da odmjere kaznu...
POBJEDA: Šta je bilo poslije?
KILIBARDA: Kasnije sam radio na fakultetu i nijesam uopšte učestvovao u politici.
POBJEDA: Nijeste se priključili ni AB revoluciji?
KILIBARDA: Ne. Iako je bilo nekako normalno da ja tu učestvujem, jer sam čovjek kojega su oni istjerali, nijesam uopšte ni na koji način učestvovao u tim dešavanjima krajem osamdesetih godina. Samo sam vidio da su pobijedili mladi i lijepi, u džemperima.
POBJEDA: Ipak, ubrzo osnivate Narodnu stranku...
KILIBARDA: Ovako je bilo. Nakon AB revolucije jednoga dana dobijem poruku posredstvom jednog novinara (zaboravio sam mu prezime) da bi bilo dobro da organizujem jednu stranku jer nastupa višepartijski sistem. I ja organizujem Narodnu stranku. Dakle, po preporuci koja je stigla iz vlasti koja je htjela da ima neku navodno opozicionu partiju.
POBJEDA: Znači li to da ste stranku osnovali po nečijoj narudžbi?
KILIBARDA: Da, bukvalno po narudžbi tadašnje vlasti. Oni su se tada poslužili jednom velikom vještinom, jer u AB revoluciji učestvovali su mnogi, ali nijesu svima mogli dati mjesta i položaje, pa su onda neki značajni učesnici te AB revolucije spremljeni u Narodnu stranku i tu su dobili funkcije. Neki ove činjenice predočavaju tako kao da je Udba osnovala Narodnu stranku. Jeste i Udba sigurno učestvovala, ali po nalogu tadašnje vlasti.
POBJEDA: Zašto bi vlast sama sebi pravila opoziciju?
ILIBARDA: Narodna stranka je osnovana po narudžbi tadašnje nove vladajuće strukture u Crnoj Gori, koja je vjerovala da će Kilibarda biti presrećan što je dobio takvo zaduženje i da će biti apsolutno uslužan čovjek.
POBJEDA: I vi ste na to pristali?
KLIBARDA: Prije svega hoću da kažem da sam u politiku ušao iz hobija, a ne kao čovjek koji će tu ostvarivati svoju egzistenciju. Ja sam i tada, dakle, prvo bio profesor Univerziteta, zatim kjniževnik koji objavljuje knjige, a onda i predsjednik Narodne stranke. Zato su ubrzo došli i prvi sukobi.
Navešću jedan karakterističan primjer. Uoči izbora dolazi jedna dama, bila je pravnik i član najužeg rukovodstva Narodne stranke, da joj ne navodim ime, i na sastanku Glavnog odbora sva srećna saopštava: Određeno je da ćemo imati 15 poslanika! A ja onda pitam: Ko je to odredio? Kakvih 15 poslanika? Kakvi su to nesrećni izbori i zašto će biti izbora kad je već određeno 15 poslanika?
u je nastala prva naprslina između političara koji je postavljen da bude uslužni i Novaka Kilibarde koji nije htio da bude uslužni političar. Tada počinju i prvi raskoli u Nardonoj stranci. Neki ljudi odlaze u Šešeljevu i druge stranke, neki se vraćaju odakle su prije došli, a Narodna stranka nastavlja svojom trasom koja je bila, najprikladnije kazano, svetosavsko - njegoševska.
POBJEDA: Otkud takva profilacija vaše politike, odnosno vaše stranke?
KILIBARDA: Pod uticajem nekakvog svog vaspitanja i kao čovjek iz patrijarhalne porodice, čovjek koji je od bukvara do fakulteta uvijek bio oduševljavan i Milošem, i Kosovom, i Svetim Savom, jednim narodom, jednim jezikom - i ja i Narodna stranka smo zastupali neke opšte srpske interese. Vjerovali smo u tom romantizmu da tako treba raditi.
POBJEDA: Tada ste često zajedno nastupali sa Radovanom Karadžićem...
KILIBARDA: Istina je. Malo gradova ima u Bosni đe prije ovoga rata nije govorila trojka – Karadžić, Rašković, Kilibarda. U to vrijeme su se i u Bosni osnivale stranke, pa bi, recimo, na jednom skupu u Foči došao predstavnik SDA Alije Izetbegovića da nas pozdravi, ai mi bismo spremili nekoga da pozdravi njihov skup.
Takođe, nema ni većeg grada u Srbiji đe Kilibarda nije govorio na velikim opozicionim skupovima sa Vukom, Zoranom, Vesnom... To je počelo kad su se okrenuli protiv Slobodana Miloševića, a i ja se pomalo počeo udaljavati od svoje unitarno-velikosrpske politike.
POBJEDA: Ali vi ste često bili viđeni i kod Miloševića...
KILIBARDA: Jednako su mene uvažavali i gospodin Milošević, patrijarh srpski, Dobrica Ćosić i drugi, jer je Srbija bila zamislila da crnogorske stvari rješava uslužnim potezima Crnogoraca. Kao pisac metaforično ću se izraziti: Nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom šakom, nego vazda crnogorskom rukom.
I oni su smatrali da sam ja veoma pogodan takav kadar – čovjek ozbiljnih godina, profesor Univerziteta, jer su naumili da Crnu Goru drže pod kontrolom preko uslužnih Crnogoraca. Najbolji primjer za to su gospoda Matija Bećković i Amfilohije Radović.
POBJEDA: Kada ste počeli da mijenjate politički kurs?
KILIBARDA: Počeo sam jednom izjavom koju sam stalno ponavljao - sa Srbijom, ali ne pod Srbijom, i zato su počeli tamo da mi zamjeraju. Dešavalo se nešto sasvim neobično – ja, čovjek u ozbiljnim godinama odjednom počinjem da sagledavam da ne idem dobrim putem, putem koji je koristan narodu kojem pripadam. Počeo sam da razmišljam – zar će od Garašaninovog Načertanija, pa preko 1918. godine, sada uz moju pomoć da dokrajče Crnu Goru. Onda sam strecnuo od takvog puta.
Nije se Novak Kilibarda okrenuo Crnoj Gori i crnogorskim interesima što me je crnogorska vlada amo pozvala i nasula mi korito, nego sam strecnuo, a nijesam se stidio da pred samim sobom priznam da se treba vratiti sa stranputice na pravi put.
POBJEDA: Zašto ste onda opet sa Koštunicom ušli u politički savez?
KILIBARDA: Kad su u Srbiji počeli da primjećuju da više ne idem baš velikosrpskom trasom i da sam ipak samo „relativno“ Srbin, poslužio sam se lukavstvom i sa Koštunicom napravio jedan ideološki savez, sa namjerom da na nivou zajedničke države napravimo koaliciju koja bi mogla da sruši Slobodana Miloševića. Koštunica je na kraju izbjegao da se priključi tom našem koalicionom savezu, đje su bili Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Vesna Pešić...
Jer, Vojislav Koštunica je u suštini „veliki sin“ velikosrpskog unitarizma i klerikalističke hipokrizije. On ne podnosi Crnogorce, niti bilo što crnogorsko.
Tada sam se definitivno počeo osvješćivati od svog romantičarskog puta, a bio sam veoma plemenito zainteresovan za taj jedan narod, jedan jezik i sve ostalo. Ali kad sam vidio da ću im svojim djelovanjem pomoći da polome Crnu Goru, onda sam sve to batalio i sa gospodinom Slavkom Perovićem formirao Narodnu slogu.
POBJEDA: Kako ste te vaše lične transformacije od svetosavskog unitariste prema crnogorskom independisti prenijeli na stranku?
KILIBARDA: Mi predsjednici novih stranaka u to vrijeme bili smo apsolutni diktatori. Mogli smo da radimo šta god hoćemo, tako da nije bilo velikih problema da se i u statutu i u programu stranke naprave čak i krupne izmjene. Istina, dijelu članstva to se nije sviđelo, ali Narodna stranka je i dalje postojala.
POBJEDA: Poslije „epizode“ sa Narodnom slogom prešli ste iz opozicije na stranu vlasti. Koji su bili motivi?
KILIBARDA: E, i tada su mene pitali – čime te je zadužio Đukanović? Nije ničim zadužio, sem svojom harizmom i inteligencijom. Milo Đukanović mi je kao mlad čovjek imponovao svojom pameću kojom uspijeva da sagleda odgovarajuće situacije i da im se prilagođava.
U to vrijeme on je bio predsjednik države, a ja sam bio potpredsjednik u Vladi gospodina Vujanovića. Poslije toga sam otišao da rukovodim Crnogorskom misijom u Sarajevu.
POBJEDA: Kakve utiske nosite iz Sarajeva?
KILIBARDA: U najkraćem, u Sarajevu sam vidio nešto što se malo đe može viđeti. Vidio sam da je žrtva spremnija da zaboravi, nego zločinac da joj se izvini. Druga stvar koja me se mnogo dojmila je bila moja posjeta Srebrenici. Bio sam, mislim, jedini pravoslavac planete Zemlje tog dana u Srebrenici, kad se polagao kamen temeljac za spomen kompleks žrtvama. To sam teško doživio jer pripadam onom etnosu đe se žalost javno izražava, naše žene kukaju, tuže... Ali tamo, gdje se okupila ogromna masa žena, čuo se samo neki mugli jauk koji je i tako tih, čini mi se, dopirao do samog neba.
Početak i kraj narodne sloge
POBJEDA: Kako je zapravo nastala Narodna sloga?
KILIBARDA: Jednoga jutra, zorom zazvoni telefon. Zove Ćano Koprivica, neđe iz inostranstva, i kaže mi kako bi bilo mnogo dobro kad bih ja počeo da razgovaram i nalazim se sa Slavkom Perovićem. U prvi mah sam pomislio da se radi o nekoj provokaciji. Ali, pozovem ja Slavka i prvi put se nađemo u Hotelu „Crna Gora“ u Podgorici. Zatim je došao i drugi sastanak i počeli smo da razgovaramo o formiranju jednog opozicionog bloka. Moj predlog je bio da ga nazovemo Narodna sloga i Slavko je to, uz malo oklijevanja, prihvatio. Ni sa kim nijesam plodonosnije i bolje sarađivao nego u te dvije-tri godine sa Slavkom Perovićem. U njegovom Liberalnom savezu bilo je tada dosta intelektualaca,a ja u Narodnoj stranci suspendujem neke stvari koje su mu smetale i bogami počnemo polako da punimo trgove. Sjećam se punog trga u Nikšiću, dva puta, i onog posljednjeg mitinga pred izbore u Podgorici. Kiša pada, a Slavko pozove da sve pristalice Narodne sloge sklope kišobrane. Da ne pretjeram, skoro 20 hiljada kišobrana se sklopilo.
POBJEDA: Ipak ste izgubili te izbore...
KILIBARDA: Nakon izbora na kojima smo onako prošli, pitam ja jednog čovjeka iz onog zajedničkog DPS-a, neću da mu pominjem ime, da mi iskreno kaže koliko su nas pokrali. Bilo je to u zgradi Skupštine. On se okrenu dva-tri puta, kao da ne bi ko čuo, a onda mi reče na uvo: Koliko je trebalo, a u Nikšiću smo vam slomili kičmu. Ne govorim ja ovo sa nekon primitivnom mržnjom prema politici, ali kažem - ako politiku poredimo sa noćnom damom, treba se izviniti noćnoj dami.
POBJEDA: Zašto je propao projekat Narodne sloge?
KILIBARDA: Objasniću zašto je prsla Narodna sloga, ali dok to govorim osjećam stid. Prvo je falsifikovanjem potpisa od strane člana Narodne stranke izgubljeno nekoliko mandata odbornika liberala u Skupštini Podgorice. Ja to u početku nijesam vjerovao Slavku, a on nije vjerovao meni da ne znam za to. Kasnije saznajem da je to što Slavko govori istina. Novak će, ipak, onoga što tako nešto uradi poslije stavljati za ministra u Vladi Crne Gore.
Drugi sramni udar na Liberalni savez bio je kada jedan od mojih „eksperata“ iz Narodne stranke nije htio da im vrati pare. Naime, na početku kampanje naša kasa je bila prazna, pa smo zajedno trošili pare Liberalnog saveza. Kada sam ja poslije dobio donaciju od 10 hiljada dolara od jednog našeg čovjeka iz Amerike, dao sam te pare jednom visokom funkcioneru Narodne stranke, koji će takođe kasnije biti ministar u Vladi Crne Gore, i rekao mu da da se to da Liberalnom savezu, ali je on to odbio govoreći da niko ništa nije potpisao kad se to ranije dogovaralo.
POBJEDA: Pa kako ste vi kao predsjednik to tolerisali?
KILIBARDA: Ponavljam, ja po vokaciji nijesam političar, nijesam ja ulazio u probleme kase i para, već sam bio samo, kako bih rekao, ideološki predsjednik Narodne stranke, a sve ostalo sam prepustio ljudima koji su stručni za određene stvari.
Ko je te moje „eksperte“ učio da rade takve stvari, ostaje otvoreno pitanje, ali razrušavanje koalicije Narodna sloga jeste rezultat njihovih nemoralnih udara na Liberalni savez, bez znanja predsjednika Novaka Kilibarde.
Kako je Momir htio da sruši Mila
POBJEDA: Kako ste se kao političar snalazili nakon rascjepa u najmoćnijom partiji DPS-u?
KILIBARDA: Kad je prsla moćna partija na Milov i Momov dio, zove mene Momir Bulatović, predsjednik države, na sastanak. Ja pristanem, ali zatražim da tom sastanku prisustvuje i moj koalicioni partner Slavko Perović. Nakon pet minuta potvrđeno mi je iz kabineta predsjednika da će biti prisutan i gospodin Perović.
Sjedimo nas trojica i Bulatović kaže: Gospodo, ja sam vas pozvao da mi pomognete da spasimo Crnu Goru. Kao što vidite, Milo Đukanović je uzurpirao i finansije i policiju i sve drugo. Predlažem da mi u Skupštini pomognete glasovima da srušimo Vladu, da bismo ovu Crnu Goru izveli na pravi put, a vjerujte mi u pravljenju nove vlade vas dvojica imaćete veliki uticaj.
Nakon Bulatovićeve besjede nastade tajac. Tada ja prepustim Slavku Peroviću da se on prvi izjasni o ovom Bulatovićevom predlogu. On, onako namršten, kaže; Gospodine Bulatoviću, bez obzira na to što ste sasvim uništili Crnu Goru, dužnost nam je da pomognemo da tu „lešinu“ od Crne Gore, ako ikako možemo, podignemo. Sve što ste predložili – slažem se.
Ja sam tad saopštio da je predlog vrlo konkretan i jasan, ali da ću svoj odgovor dati sjutra do 11 sati. Sjutra sam Bulatoviću odaslao dopis u kojem mu saopštavam da Narodna stranka odbija svaki njegov predlog.
Kasnije sam čuo, dakle ne znam pouzdano, ali sam čuo da su Bulatović i Perović prije našeg susreta već obavili razgovor na ovu temu i praktično bili već sve dogovorili. To je bio i moj posljednji susret uživo sa Slavkom Perovićem.
Mislim da ova priča može poslužiti kao odgovor na vaše pitanje.
Goran Popović
Нема коментара:
Постави коментар