Akademik iz Socijalističkog saveza

Petak, 04 Mart 2011 profil - Broj 1063

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti neće štedjeti snage da razvoj Crne Gore usmjerava ka „srećnijem društvu". To je nedavno ministarki za nauku Sanji Vlahović autoritativno obećao predsjednik CANU dr Momir Đurović. Možda se u glavi čelnika te državne institucije zaista nešto prelomilo, pa hoće konačno da se sa ostalim akademicima okrene Crnoj Gori. Do sada je njihov doprinos crnogorskom društvu bio taman kao pokojnog Socijalističkog saveza radnog naroda u čijem je vrhu akademik Đurović proveo nekoliko godina. (Tog podatka nema u njegovoj zvaničnoj biografiji).

Đurović inače umije da pogleda s visine. Ideju da treba ujediniti CANU i Dukljansku akademiju, arogantno je odbacio: „To je nonsens, jer se nigdje u svijetu nacionalna institucija ne udružuje sa nevladinom organizacijom".

„Mislim da je to izraz ignorantskog odnosa kojeg Đurovića ima prema svima, osim prema sebi. Mislim, takođe, da je to, na izvjestan način, ne samo nepametna nego i nevaspitana izjava", prokomentarisao je akademik DANU Sreten Perović Đurovićevo reagovanje.

Svi su izgledi da će Crna Gora, koja čak ima oko osamdeset akademika u dvjema akademijama, popričekati dok dobije jednu, respektabilnu i referentnu akademiju.

CANU je, od kada je na njenom čelu Đurović, a on troši drugi mandat, kuća živopisnih dogodovština. Među akademicima CANU, tvrde upućeni, ima i onih koji nijesu objavili ni knjigu. CANU i danas bira članove na plenarnim sastancima u kojima učestvuju ravnopravno i oni koji nijesu građani, niti državljani Crne Gore. To je ne samo nezakonito nego i popriličan državni trošak, jer i te akademike finansira Crna Gora.

Poreski obveznici za honorare akademicima CANU izdvajaju po dvjesta hiljada eura godišnje. Oni zauzvrat rade na projektima koji traju kao latinoameričke tv serije i od kojih Crna Gora neće imati mnogo koristi. Na prošlogodišnjoj skupštini potpredsjednik CANU Mijat Šuković kazao je da se rad na 35 projekata nastavlja i ove godine. Enciklopedija Crne Gore priprema se već dvije decenije. Godinama traje i istraživanje arheološkog lokaliteta Duklja. Kapitalni projekat Crna Gora u 21. stoljeću – u eri kompetetivnosti, za koji je izdvojeno blizu milion eura, pretrpio je brojne kritike. Đurović je bio koordinator projekta, a na njemu je 15 mjeseci radilo 145 istraživača.

Projekat Uređenje vodnog režima Skadarskog jezera i rijeke Bojane traje nekoliko godina i prilično je skup. Ekolozi su rekli da se radi o običnom isušivanju Skadarskog jezera.

,,Stiče se utisak da akademici čitaju požutjele udžbenike i da nijesu svjesni kakve bi nesagledive posljedice implementacija ovog projekta imala na jezero", upozorio je ornitolog Darko Saveljić na početku realizacije tog projekta.

Ništa neobično. Akademik CANU uvjeravao je učesnike naučnog skupa o izgradnji hidroelektrana na Morači da Moraču treba potopiti zato što će onda biti manje - saobraćajnih nesreća.

Đurović je nedavno na sebe skrenuo pažnju javnosti otkrićem da Svjetska banka Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti mora da isplati 400.000 eura - zbog krađe autorskih prava! Predsjednik CANU tvrdi da je Svjetska banka „neovlašćeno uzela" idejni projekat regulacije vodnog režima Skadarskog jezera. Projekat je zajednički rad Crnogorske i Albanske akademije nauka. Međutim, akademik Đurović je ,,zaboravio" da je projekat finansiran iz budžeta Crne Gore sa 400.000 eura. Đurović zapravo traži ponovo novac za ono što je već jednom plaćeno. Zaboravnost ili čovjek izigrava biznismena?

Projekte u nastavcima u CANU su često pravdali nedostatkom novca. Budžet za 2008. godinu iznosio je milion i dvjesta eura. Ovogodišnji je nešto manji od 1. 400.000 eura. CANU je Vladi ispostavila i račun za izgradnju nove zgrade na 5. 515.000 eura. Vjerovatno je akademicima postalo pretijesno u sadašnjoj zgradi pod Goricom. Uzgred, kada je 2003. godine Đurović naslijedio dr Dragutina Vukotića, odmah je zamijenio tablu na zgradi Akademije. Postavio je novu ispisanu - samo ćirilicom.

Čuje se da će biti izmijenjen i Statut tako da predsjednik CANU može biti biran doživotno. Vidjećemo hoće li taj posao biti završen prije nego Đuroviću istekne tekući, drugi mandat.

Akademici CANU, većinom vremešni ljudi, zajedno sa predsjednikom najčešće mudro ćute kada se radi o vitalnim problemima Crne Gore ili njihovi komentari odudaraju od crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Zato se često, u teškim ratnim godinama moglo čuti pitanje - postoji ili na svijetu ijedna akademija koja se zalaže protiv sopstvene države, protiv crnogorskog jezika, samostalnosti CPC ?

- Javno istupanje sa svojim stavovima jedan je od suštinskih načina kako Akademija treba da ispoljava svoje osnovne vrijednosti i utiče na kreiranje budućnosti, govorio je Đurović početkom prošle decenije.

Akademik se selektivno toga pridržava. Nikada ga niko nije primijetio na antiratnim mitinzima u Crnoj Gori, niti je ikada pročitao njegovu osudu zloupotrebe Crne Gore za ciljeve velikosrpskog projekta devedesetih godina prošlog vijeka. Uoči referenduma o crnogorskoj samostalnosti mudro je ćutao.

CANU je bila poznata po tome što je imala podosta akademika kojima je Beograd centar svjetske nauke i umjetnosti. U njoj je promovisan i projekat o bezuslovnom ujedinjenju Crne Gore i Srbije, autora Vlada Strugara.

Početkom devedesetih akademici CANU su potjerani sa naučnog skupa iz Cetinja, jer nisu osudili „oslobađanje" Dubrovnika i "izgradnju još ljepšeg srpskog Dubrovnika"!

Za vrijeme Đurovićevog prethodnika Dragutina Vukotića CANU se zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti, Akademijom nauka Republike Srpske i nekim fakultetima iz Srbije obavezala da naučno doprinese standardizaciji srpskog jezika. Sporazum nije raskinut iako je u međuvremenu Crna Gora postala samostalna, a crnogorski jezik uveden kao službeni.

Pokojni akademik Pavle Mijović svojevremeno je predviđao - ako ikad dobijemo svoju državu, mi koji smo bili nesporno za nju bićemo gurnuti u drugi plan, a glavnu riječ će i dalje voditi ovi koji su protiv nje.

Pogodio je.

Veseljko KOPRIVICA

 http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2383:akademik-iz-socijalistikog-saveza&catid=1670:broj-1063&Itemid=2697

Mihailo Terzić: Režanje pjesničke narikače

Kolumne - Srijeda, 09. mart 2011. godine 

Reagovanje - Zlobna gorčina Matije Bećkovića

„Pisac Svetislav Basara, nekadašnji ambasador Crne Gore i Srbije na Kipru, zamoljen da prokomentariše avanzovanje njegovog kolege Bećkovića u izaslanika, (lični izaslanik bivšeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunice za šljive, na otvaranju sajma šljiva na Oplencu) kao iz topa je rekao da Bećković nije njegov kolega!
`Prisustvovali smo inauguraciji zvanične narikače`- bez pardona kaže Basara i dodaje:
`On je režimski sluga, a ja nisam, i zato mi nije kolega`“. (Kurir, 2.08.2007.)


Da je ta „režimska narikača“ ostala dosljedna statusu koji mu je njegov kolega dao, pokazuje i činjenica da Matija Bećković više od jedne decenije nije propustio nijednu priliku, da dio svoje zlobne gorčine javno ne izruči protiv Crne Gore. Nijedna politička akcija beogradskog režima protiv Crne Gore nije prošla, a da je pogani Bećkovićev jezik ne „začini“ prepoznatljivim anticrnogorskim začinom.

Bećković u svom stilu cijeni da crnogorski jezik uvode „samozvanci i diletanti“ kao „najbrutalniju političku ujdurmu“. Bećković zanemaruje činjenicu da nije stvoreno ništa novo u jeziku već samo oživljeno i primijenjeno staro i da ništa nije uzeto tuđe nego da je tuđe odbačeno. Bećković se ruga novim glasovima u crnogorskom jeziku, pomoću kojih se, kako pjesnik kaže, „može prije škrgutati, šištati i režati nego govoriti“. Zaboravlja da je sa tim glasovima „škrgutalo“, „šištalo“ i „režalo“ i njegovo najuže okruženje kada je došao na ovaj svijet.
Što se popisa tiče, Bećkoviću je jasno da nema više otvorene prijetnje naoružanim bataljonima Crnoj Gori i da je obnova crnogorske državnosti i nacionalne svijesti i ponosa, suzila prostor velesrpskim manipulacijama lažnog identitetskog privida u Crnoj Gori. Jasno je Bećkoviću da se u tako realnom ambijentu neće moći više naručivati iz Beograda potrebna količina Srba u Crnoj Gori, koji bi bili potreban alibi, za političku realizaciju propalog Projekta. Bećković priželjkuje pojavu nekog novog Dika Martija koji bi za interes Velesrba odredio procenat Srba u Crnoj Gori po mjeri Beograda.
Naravno, pjesnik je kao savjestan nadničar podaničkom mentalitetu za svoju korist, a u ime Velikog projekta, vidno razočaran u nesposobnost režima u Beogradu i posebno je ganut navodnim Amfilohijevim stradanjem koji je po njemu „dika i ponos celog pravoslavlja“. Ono što cijeli umni svijet osuđuje.

Valja se se podsjetiti koliki je doprinos taj „pjesnik, heroj kulture“ dao u borbi protiv obnove crnogorske državnosti. Te mu zasluge ne bi valjalo zaboraviti.
Najprije je kao čelni čovjek beogradskog anticrnogorskog Pokreta planirao, ukoliko referendum uspije, da se napad na Crnu Goru izvrši u tri kolone i spriječi da se primijeni volja naroda u Crnoj Gori.
Kada je referendum uspio, zakleo se da će on nadživjeti državu Crnu Goru, a kada je počela afirmacija identitetskih posebnosti crnogorske nacije, Bećković je, panično, poručio da je „krivično djelo biti Crnogorac“.
Samo je akademik Matija Bećković mogao da ignoriše hiljadugodišnje postojanje države Crne Gore, i da za najznačajniji demokratski dogođaj označi sramnu okupaciju Crne Gore 1918. godine od strane srpske vojske.
Pravo je čudo da jedan samozvani „heroj kulture“ može da insistira da je, za njega, istinsko demokratsko mjerilo, da o sudbini Crne Gore ne treba da odlučuju samo oni koji u njoj ne žive nego, prvenstveno, oni koji su protiv njenog postojanja.
Očigledno je da se u ljudskom materijalu gospodina akademika nalazi neka „crna mrlja“ koja mu je poremetila hijerahiju hrišćanskih i civilizacijskih vrijednosti.
Možda se njegova patološka mržnja prema Crnoj Gori može objasniti njegovom krizom identiteta, koja je posljedica nedostatka zavičaja, kao bitnog sociološko-psihološkog miljea koji opredjeljuje primarnu stabilnost i vrijednost ljudskog karaktera. Bez zavičaja, Bećković ne osjeća ni Otadžbinu. Teška je sudbina ljudi koji svoje identitetsko prepoznavanje crpe iz odanosti političkom režimu, njihov identitet je dnevna varijabila čije trajanje zavisi od trajanja političkih manipulacija. U tome akademik SANU Matija Bećković ostaje dosljedan.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-09&id=203200

Nepromijenjena strategija trajanja velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori

Kolumne - Petak, 04. mart 2011. godine

Javno ruganje crnogorskim atributima

U nenaučnim i ispolitiziranim raspravama često dolazi do izjednačavanja etničkog sa nacionalnim, što otežava da se pokaže stvarna distinkcija između ova dva pojma. Previđa se, da u svijetu postoji tek 10 odsto država koje su etnički homogene, a ipak sve nose atribut nacionalnih, ne po principu „jedna država jedna nacija“, nego po sadržaju i snazi entiteta koje posjeduje dominantna državotvorna nacija, koja je u konkretnim istorijskim uslovima sopstvenom državom obezbijedila imunitet nacionalnom identitetu. U tom procesu se svaka nacija iskazuje u dva nivoa: sociopolitičkom i kulturno-psihološkom, koji zajedno čine oslonac nacionalnoj svijesti njenih građana . Etničke karakteristike su „sine qua non“ svake nacije, bez njih bi nacija postala „nevidljiva“, ali samo sa njima, ostala bi nedovršena. Teoretičari navode nekoliko primjera kada etničko postoji, a nije nacionalno. Etnija ne mora nastanjivati svoju istorijsku teritoriju, kultura etnije ne mora biti javna, etnije ne moraju imati zajedničku ekonomiju i zakonodavstvao, etnija ne mora biti nosilac izvorne držanosti države u kojoj živi. Etnička zajednica je deskriptivna i objektivna kategorija koja se nalazi na prethodnom stupnju obrazovanja nacionalne svijesti, a nacija obuhvata najširu zajednicu koja posjeduje specifičnu subjektivnu svijest naroda. (Vidjeti šire: Filip Putinja i Žoslin Stref-Fenar:„Teorije o etnicitetu“)
Shodno rečenom možemo ustvrditi: da su Crnogorci na svojoj istorijskoj teritoriji, da imaju prepoznatljivu kulturnu i duhovnu tradiciju, da su nosioci milenijumske crnogorske državotvornosti, da posjeduju subjektivno izraženu nacionalnu svijest utemeljenu u održivom ekonomskom i zakonskom ambijentu.Time su Crnogorci situirani u svojoj crnogorskoj „dovršenoj“ naciji i državi, i nijesu nacionalno „nedovršeni“- etnički crnogorci. Pristati na reduciranje nacionalnog na etničko, Crnogorci bi pristali da se istorijski incident iz 1918. godine, u Crnoj Gori prihvati kao dominantno pravilo. Da budu, u provinciji Crnoj Gori, etnička varijanta srpske nacije u Velikoj Srbiji.

Uz malo znanja iz hermeneutike mogli bi, u kontinuitetu, uočiti nepromijenjenu strategiju trajanja Velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori. Mijenjala je samo oblike i metode. Vojnu silu iz 1918-23. godine, 1990. godine je zamijenila hegemonija i prijetnja srpskim bataljonima, a nju je, nakon obnove crnogorske državnosti, zamijenila manipulacija sa sofisticarnim oblicima specijalnog rata. Svima je cilj isti: potčinjavanje Crne Gore. Na osnovu diskursa vodećih političara Srbije i analize nagoviještenog prikrivenog smisla svakodnevnih poruka iz Beograda, zapaža se da je u formalno priznanje Crne Gore ugrađen virus omalovažavanja i privremenosti, sa forsiranjem stereotipa o „tobožnjem“ crnogorskom nacionalnom identitetu i pokušaju javnog ruganja crnogorskim nacionalnim atributima.
Konstantno velikosrpsko tutorstvo je ostavilo u crnogorskoj istoriji „crnu mrlju“ koja predstavlja skoro vjekovni nasilni diskontinuitet obilježen velikosrpskim kulturnim i duhovnim etnocidom, i kraći period od četvrt vijeka, potpune okupacije i istorijske negacije Crne Gore, od srpske vojske, koju su legalizovale montirane odluke Podgoričke skupštine. Na žalost, država Crna Gora ne posjeduje imunološku snagu, da te Odluke i zvanično proglasi ništavnim.
Više od jednog vijeka sistematski je ruženo i deformisano autentično kulturno i duhovno crnogorsko nasleđe. Sprovođeno je asimilatorsko nasilje nad vrijednostima crnogorske kulture, ono je bilo posebno radikalno nakon okupacije Crne Gore 1918 g. i u Kraljevini SHS. Uništavano je sve što je nosilo predznak nacionalno-crnogorskog. Nestala je i država i kultura i crkva. Njihovim nestankom „isključeno“ je istorijsko kohezivno pamćenje Crnogoraca, a atomizirani Crnogorci postali su pogodni za manipulaciju i za nametanje pogrešnih stavova o ličnom i kolektivnom identitetu. „Isključenjem“ istorijskog pamćenja, stvoren je mentalni prostor za tuđe političke mitove. Ponuđeni su tzv. „crni mitovi“ iz „Narčetanija“, mit o „srpskoj vjeri“, kasnije projekti iz „Memoranduma“, nuđena je „naučna“ literatura očišćena od sadržaja na kojima je počivala crnogorska nacionalna samosvjesnost. Cilj je bio promijeniti Crnogorcima svijest o sopstvenom identitetu i oslabiti im mentalni imunitet. Zaboravilo se, da je nacionalni identitet prirodno svojstvo, i da se ne može mijenjati kao „lanjski kaput“ i da se Crnogorac ne može proglasiti Srbinom, samo zato što jede ’srpski pasulj’ i voli ’srpsku gibanicu’.
Danas, pred intelektualce crnogorskog nacionalnog jezgra državotvorne nacije, postavljen je najvažniji i najteži zadatak; da definišu sadržaje istorijskog pamćenja i zaborava. Koliko je važno da se otkrije istorijska istina, koju treba poznavati i pamtiti, toliko je značajno ukazati i na ono što treba zaboraviti. Potrebno je stručno razobličiti asimilatorski „privid“, koga su vještački iskonstruisali „režiseri“ velikosrpstva i Svetosavlja. „Privid“ koji je,u velikoj mjeri, zamijenio istorijsku istinu, selektivnim falsifikatima. Posledice te manipulacije su, i danas prisutne u mentalnom sklopu poimanja crnogorske nacionalne svijesti. Na žalost, takvi pojedinci su često u poziciji nemoguće misije da, istovremeno, izvrše demistifikaciju falsifikovanih istorijskih činjenica i da promijene i sopstveno mišljenje o njima.
Jezik je za crnogorski nacionalni identitet važan sadržaj, ali nije najbitniji i odlučujući. U svijetu postoji mnogo različitih nacija sa istim jezicima i religijama, pa im ne smeta da budu nacije. U Crnoj Gori je pitanje jezika toliko politizovano da je zamagljena njegova posebnost. Hogen je dobro primijetio kad kaže, da je „narečje“ jezik koji nije politički uspeo“. I crnogorskom jeziku je bila namijenjena sudbina ’dijalekta’, kao što je i Crnoj Gori bio namijenjen status Velikosrpske provincije. Obnovom crnogorske državnosti i obnavljanjem crnogorske nacionalne svijesti i crnogorski jezik se transformisao iz ’dijalekta’ u poseban jezik u funkcionalnom socio-lingvističkom smislu. Kada se odustane od projekta potčinjavanja Crne Gore, ni crnogorski jezik neće biti sporan. Do tada će crnogorski jezik biti još značajniji atribut crnogorskog nacionalnog identiteta nego što bi ga inače imao.
Kod nekih nosilaca promjena u institucijama crnogorskog sistema još postoji kriza identiteta i zbunjen, ponekad neodlučan, povratak na istinske identitetske vrijednosti.Nijesu u stanju da vjekovno nametnuti „privid“ identiteta, zamijene stvarnim crnogorskiim identitetom.Da nije tako, ne bi se mogla dogoditi podvala u popisnom spisku, da Crnogorci, i pored svoje države i nacije, pristanu na status „nedovršene nacije“ koju implicira pristanak na ogoljelu „etničnost“.
Bila bi velika zabluda procijeniti da velesrbi neće uporno braniti dostignuti nivo „privida“ koji je postgnut vjekovnom manipulacijom kolektivnom crnogoskom sviješću. Uzurpacija Rumije, kao simbola međuvjerskog i međunacionalnog sklada, i detonator pod simbol crnogorske državnosti i slobodarstva, to nesumnjivo potvrđuju.
No, to spoznanje,samo po sebi, ne znači ništa.

Mihailo Terzić

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-04&id=202761

Šerbo Rastoder Spomenici

Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.

Crnogorska kultura "ophođenja sa istorijom" nije ništa drugo do sukob konstrukcije i destrukcije, podizanja i rušenja, neuspjeha u postizanju konsenzusa oko vrijednosti koje bi trebalo da budu zajedničke.
Zato sam s razlogom, ne tako davno, predlagao da u Crnoj Gori uporedo sa odborom za podizanje spomenika treba osnivati i odbor protiv rušenja spomenika. Ideju je posebno aktuelizovala sudbina spomenika u Tuđemilu.

 Od kada znaju za sebe, ljudi su težili da potomcima ostave neki trag o svom postojanju i vrijednosnom sistemu koji ih je određivao. Težnja za besmrtnošću kroz sjećanje u osnovi je jako razvijene prakse i želje ljudi da se izjednače sa bogovima. Kako su samo bogovi besmrtni i kako oni žive sve dok postoji vjera, ljudi su tokom istorije pokušavali da ostanu u sjećanju, djelom ili nedjelom, pokušavajući često za života da daju trajan biljeg koji omogućava sjećanje kao uslov produžetka života i djela.
Tako su nastajali spomenici posvećeni ljudima i događajima, čiji je smisao bio i ostao čuvanje trajnog sjećanja, odnosno određivanje mjesta u istoriji. Spomenici u jednom društvu su putokazi na topografskoj karti istorije jednog društva, bilježi u vertikali trajanja, kameni međaši u izlogu istorije. U težnji da "vrati dug" kao zahvalni potomak, moderni čovjek vremenom nalazio sve nove i nove načine da se "oduži" slavnim precima.
Pri tome smo uvjereni da će oni poslije nas, a posebno savremenici, poštovati one koje smo mi poštovali i voljeli . Da to često ne radimo zbog njih, nego zbog nas i našeg tradicionalnog shvatanja da je sadašnjost samo logičan nastavak prošlosti, teško da ima boljeg primjera od Crne Gore. Istorija građenja spomenika u Crnoj Gori skoro da je identična istoriji rušenja istih, te se teško koje društvo može uporediti sa količinom odsustva elementarne kulture ophođenja sa istorijom, poput crnogorskog.
Od prvog javnog spomenika u Crnoj Gori podignutog 1861, do njegovog rušenja samo nekoliko godina kasnije, počinje istorija rušenja i građenja spomenika. Kada je 1886. godine udaren temelj novoj varoši u Podgorici, s desne strane rijeke Ribnice i kada je ta nova varoš nazvana Mirkova, otrkriven je spomenik u vidu obeliska po projektu Marka Đukanovića u slavu vojvode Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole.
Spomenik su 1919. godine porušili bjelaši, odnosno pristalice bezuslovnog ujedinjenja. Bacili su ga u rijeku i tako je kamen "liječio" političke i ideološke frustracije savremenika.Tadašnji "raskid sa prošlošću" nije preživio ni cetinjski stoljetni brijest koji se nalazio u blizini Njegoševe biljarde. I njega su posjekli bjelaši iz osvete prema kralju Nikoli koji je znao da sjedi i sudi ispod stoljetnog brijesta.
Na istom mjestu su bjelaši 1924. godine podigli spomenik svojim istomišljenicima koji su poginuli u sukobu sa zelenašima tokom Božićnog ustanka (6. januara 1919.) koji je porušen 1941, kao i spomenik kralju Aleksandru podignut 1938.
Ali motiv za pisanje ovoga teksta je događaj koji se zbio ovih dana – rušenje i skrnavljenje obeliska posvećenog tuđemilskoj bici u Tuđemilu kod Bara. Ovaj spomenik je bio neobičan po mnogo čemu. Prvo, trebalo je da podsjeća na prvu dionicu crnogorske hiljadugodišnje istorije i prvu bitku o kojoj postoje zapisi koja se odigrala još u XI vijeku.
O tzv. "Barskoj" ili "Bici na Tuđemilu" istoriografski zapisi svjedoče sljedeće:
"U želji da pokori Duklju, vizantijski car Konstantin Monomah (1042-1055) organizovao je napad na nju, pridobivši za tu akciju i raškog župana, humskog kneza i bosanskog bana. Na osnovu carske zapovijesti, vojsku protiv dukljanskog kneza Vojislava pokrenuo je namjesnik Dračke oblasti, koji je navodno mobilisao više od 40.000 ljudi, a vizantijski istoričar Jovan Skilica tvrdi da je čak bilo 60.000 vojnika. Na čelu vizantijskih odreda bio je vojskovođa Kursilije. Zadatak Kursilijevih odreda bio je da pređu rijeku Bojanu i ulogore se u blizini današnjeg Starog Bara, a odredi saveznika trebalo je da nastupaju dolinom rijeke Zete, i da na prostoru Crmnice zajednički napadnu Vojislavovu vojsku, koja je tu bila skoncentrisana.
Do odlučujuće bitke dukljanske i vizantijske vojske došlo je početkom oktobra 1042. godine, na planinskom prostoru između Bara i Crmnice. Vojska kneza Vojislava nalazila se raspoređena po planinskim visovima, i ona je u ponoć 6/7. oktobra 1042. prva preduzela napad. Prema Ljetopisu popa Dukljanina, dukljanska vojska je pobijedila vizantijsku zahvaljujući ratnim varkama i korišćenju planinskih klanaca. Poslije velike pobjede nad vizantijskom vojskom i vojskom njenih saveznika, Duklja je za duže vrijeme osigurala političku nezavisnost od Vizantijskog carstva".
S razlogom je ovaj spomenik trebalo da bude simbol crnogorske vojske u obnovljenoj nezavisnoj državi, s obzirom da je dan održavanja bitke, 7.oktobar, uzet za Dan Vojske Crne Gore. Ako bi se događaj posmatrao dnevno-politički u istorijskom kontekstu podizanja i rušenja spomen obilježja, moglo bi se s pravom zaključiti da je eksploziv postavljen u temelje obeliska u suštini detonator stavljen u temelje crnogorske države i njeno istorijsko ishodište. Ako se stvari posmatraju na ovaj način, postavlja se logično pitanje: ko je kriv za skrnavljenje spomen obilježja?
Da li je tome kriva ruka koja je postavila eksploziv ili "pamet" koja je odlučila da spomenik ovog značenja "sakrije" u gudurama planine Sutorman. Spomenik je, postavljen na ovom mjestu, običan "krajputaš" koji šalje poruku: prolazniče, zastani, ovdje se dogodila slavna "barska bitka" koja je istorijsko ishodište današnje države, ali mi nijesmo imali "hrabrosti" da obilježje u slavu njoj postavimo na nekom trgu u Baru ili Podgorici, kako to rade civilizovani narodi, već smo ga "sakrili" na ovom mjestu da ne bi "jedili" one koji imaju "petlju" da uz pomoć naše mehanizacije postave crkvu na vrhu gdje nikada nije bila.
Dok god se bude osjećaj inferiornosti pokrivao navodnom obazrivošću i demokratijom, fitilj za rušenje će biti upaljen - jer ako ne vjerujete sebi, kako ćete očekivati da vam drugi vjeruju.

http://www.vijesti.me/kolumne/ima-li-ovdje-turaka-kolumna-1090

Naša tema: Šta o Crnoj Gori uče gimnazijalci u Srbiji

Društvo - Srijeda, 02. mart 2011. godine

,,Srpska Sparta“ i ,,najodličniji Srbi“

Djelovi srpskog gimnazijskog udžbenika istorije proslijeđeni su Pobjedi elektronskom poštom, uz poruku našeg čitaoca iz Beograda da bi nas mogle zanimati lekcije koje se u susjednoj državi serviraju kroz zvanični udžbenik odobren od strane prosvjetnih vlasti


PODGORICA – „Crnogorci su deo srpskog naroda – etničko poreklo im je srpsko. Boreći se dugo protiv Turaka, uspeli su da u 19. veku stvore drugu srpsku državu. Ta činjenica – sticanje državnosti – presudno je uticala da u 20. veku proglase sebe nacijom i tako srpsko nacionalno biće podele na dva nejednaka dela“.
Ovako u beogradskom udžbeniku istorije za treći razred Opšte gimnazije autor počinje priču o crnogorskoj istoriji. Srpski gimnazijalci saznaće dalje da su „Pravoslavlje, Rusija i Srbija tri bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama koje su im nametali siromaštvo, borba protiv Turaka, i nimalo lak život u planinskim bespućima“.
Osim vrednosnih kvalifikacija i procjene koliko su Crnogorci bili iskreni, autor dalje konstatuje da je „Pravoslavlje neodvojivo od Cetinjske mitropolije, koja je starija od crnogorske države. Mitropolija je do sredine 19. veka bila najvažnija institucija na ovim prostorima. Tada je ustupila primat državi, ali time nije završila svoju istorijsku ulogu“.
Djelovi udžbenika, odnosno njegova naslovnica i rečenice koje smo citirali, proslijeđena su Pobjedi elektronskom poštom uz poruku našeg čitaoca iz Beograda da bi nas mogle zanimati lekcije koje se u susjednoj državi serviraju kroz zvanični udžbenik odobren od strane prosvjetnih vlasti.
Nakon ovakve poruke došli smo do udžbenika istorije za treći razred Opšte gimnazije u Srbiji, i naišli da je „Crna Gora srpska Sparta“, „četovanje odušak od crnogorske bijede“, da je „Petar i veći zulum trpio od Crnogoraca nego od Turaka“, a da je „Petar II bio potpuno posvećen Srbima“, te da je u „prvoj polovini 19. veka, srpsko javno mnjenje stanovnike Crne Gore smatralo „najodličnijim“ među Srbima“.

„Polet demokratije“ i „režim“

U udžbeniku je obrađena „srpska istorija“. Crna Gora je tretirana kao „srpska država“, dok su ostali djelovi regiona obrađivani u sklopu „istorije srpskog naroda“. Jedno od poglavlja nosi naslov: „Evropski i balkanski okviri srpske istorije – Srbi u južnoj Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji“.
Način na koji je tretirana Crna Gora dobro oslikava činjenica da je pred Berlinski kongres „izgledalo da su Srbi u prednosti nad ostalim balkanskim narodima, jer su imali dva državna centra – Srbiju i Crnu Goru...“


Ton cijele knjige je takav: svijetle godine Srbije objašnjene su naslovom „Srbija 1903-1914. polet demokratije i sučeljavanje sa Austro-ugarskom“, dok je ništa manje svijetlo razdoblje Crne Gore opisano kao „samodržavlje“. U Srbiji je demokratija, a u Crnoj Gori „režim“, Srbija je „odredbama Berlinskog ugovora dobila proširenja“ na teritorije koje je srpska vojska „oslobodila“, dok je Crna Gora Nikšić, Bar i Ulcinj „zauzela“ i time „ostvarila značajne dobiti“.
U Srbiji su donošene „dalekosežne odluke“, „srpsko društvo je ubrzano napredovalo u ekonomiji, nauci, prosveti i kulturi“, njen kralj Petar je bio „ličnost koja je po svojim ubeđenjima verovala u demokratiju i parlamentarizam“ i „pridržavao se Ustava“ što je „dovelo do jačanja parlamentarizma u Srbiji“... Navode se primjeri nauke i umjetnosti. U Crnoj Gori toga nije bilo. Samo „lična vlast knjaza Nikole“ koja je bila „neprikosnovena“. „Posle proglašenja nezavisnosti i teritorijalnog proširenja, njegov autoritet i ugled su još više porasli. U patrijarhalnoj Crnoj Gori nijesu postojale društvene snage koje bi se suprotstavile knjaževom samodržavlju, dok bi istaknute pojedince koji se nisu slagali s njegovim stavovima uklanjao iz javnog života“. „Crnogorski studenti koji su se školovali u Beogradu otvoreno su kritikovali režim knjaza Nikole, a on je smatrao da iza toga stoji srpska vlada“. Nipodaštavajući ton pokazuje i po jedno „tek“ u rečenicama: „Crna Gora se prvi put pominje u jednom međunarodnom ugovoru tek 1856. godine, na Pariskom kongresu“, „Crna Gora je sopstveni novac počela da kuje tek 1906. godine, a do tada je koristila novac drugih država koji je često dobijala kao pomoć.“, „Porez je redovno ubiran tek od 1853. godine...“ Kod Srbije se „tek“ ne koristi. U Crnoj Gori nije bilo puteva, novca za preskupog kralja, pa je pomoć stizala, a „sve što je bilo od značaja smešteno je u prestonici – Cetinju...“


Diskreditovanje Petrovića

Za istoričare sa kojima smo razgovarali najnoviji udžbenici su ne samo napisani tako da omalovaže crnogorsku istoriju, već su i puni falsifikata.
- To što se nalazi u udžbenicima istorije za srpske gimnazijalce jeste diskreditovanje vladavine Petra I i Petra II Petrovića. Ti vladari na koje je Crna Gora ponosna nikada nijesu bili poglavari Srpske nego Crnogorske crkve, koja, uz potrebne crkvene prerogative, predstavlja izdanak oslobodilačke borbe našeg naroda. Crnogorska crkva nije kao Srpska crkva, došla do svoje autokefalnosti uz pomoć novca. Istorijska je činjenica da je SPC kupila svoju autonomiju od Vaseljenske patrijaršije 1831. godine – kaže za Pobjedu istoričar dr Zvezdan Folić.
Folić dalje demantuje navode da je „Cetinjska mitropolija najstarija institucija u Crnoj Gori“.
- To nije tačno. Najstarija institucija u Crnoj Gori je Dukljansko-barska nadbiskupija – ističe Folić.
Komentarišući djelove udžbenika, sagovornik Pobjede podsjeća da je Crna Gora imala istorijski hod kakav nije imala niti jedna država na Balkanu.
- U novovjekovnoj istoriji naša je država imala svoju dinastiju (Petroviće) mnogo ranije nego sve ostale balkanske zemlje, a sve atribute državnosti dobila je još 1798. godine. U to vrijeme Srbija je bila pod osmanskom vlašću. Tek je 1804. godine, sa Prvim srpskim ustankom, počela svoju oslobodilačku borbu, dok je Crna Gora to učinila dva vijeka ranije – 1603. godine (Bitka kod Lješkopolja predstavlja početak crnogorske borbe protiv tuđinske vlasti). Zašto se Rusija oslanjala na našu zemlju? Zato što je u njoj prepoznala embrion oslobodilačke borbe protiv tuđinske vlasti i svog za dugo vremena najlojalnijeg saveznika na Balkanu – kaže istoričar Folić.


Ništa novo

Folić kaže da, ipak, nije iznenađen kako je crnogorska istorija predstavljena u susjednoj državi. Većina srpskih istoričara, kaže, dijeli mišljenje koje se našlo u udžbenicima za gimnazijalce i koje stremi obesmišljavanju crnogorske prošlosti i relativizaciji naših vrijednosti.
- Udžbenik je državni dokument i dobrim dijelom proizilazi iz državne politike i socio-kulturnog konteksta jedne zemlje. Ovo je gotovo konstanta srpske istoriografije koja želi da izbriše najranije slojeve crnogorske državnosti ili da ih pripiše vlastitoj istoriji. Dakle, sve ovo što sam imao prilike da čujem i vidim su krajnje neobjektivne politikantske ocjene koje teže iskrivljavanju crnogorske prošlosti, s namjerom da se prikrije prazan hod srpske istorije i prisvoji istorijsko državotvorno i kulturno nasljeđe crnogorskog naroda. Način na koji je plasirana priča o Crnoj Gori nije primjeren jednom udžbeniku, koji bi trebalo da krasi oslanjanje na naučnu literaturu nego više plitkom propagandističkom žurnalizmu i paranaučnom žanru – komentariše za naš list dr Folić.


Čista politika

Akademik dr Božidar Šekularac, takođe istoričar, kaže da je dio udžbenika o crnogorskoj istoriji čista politika bez ikakve veze sa stvarnim činjenicama.
- Zaboravljaju autori da je prvu crnogorsku državu, slovensku Duklju, staru oko 200 godina sa svojih osam kraljeva i pet kneževa dinastije Vojislavljevića, srušio krajem XII vijeka raški župan Stefan Nemanja. Stub dukljanske države Barska nadbiskupija takođe bi urušena i nadbiskup je morao pobjeći u Dubrovnik. Sve ovo kažu Nemanjini sinovi Sava i Stefan Prvovenčani – komentariše za Pobjedu akademik dr Božidar Šekularac.
Druga crnogorska dinastija Balšića, podsjeća naš sagovornik, obnavlja svoju državu Zetu sredinom XIV vijeka. Tada su vratili dostojanstvo Barskoj nadbiskupiji, ali i prihvatili Zetsku pravoslavnu mitropoliju, nazivanu i arhiepiskopija.
- Ovu obnovljenu zetsku državu opet Jelena Lazarević-Balšić-Hranić predade u ruke srpskim despotima. Crnojevići, treća dinastija crnogorska se ponovo izboriše za obnovu svoje države Crne Gore. Sve su učinili da je održe do početka XVI vijeka, boreći se protiv tada moćnih sila Turske i Venecije. Početkom XVIII vijeka stupa na scenu četvrta crnogorska dinastija Petrovića, koji su se konačno izborili za vječnu Crnu Goru. To je crnogorska istorija, a u pomenutom udžbeniku ovakve „činjenice“ i ovakva „istorija“ najbolje govore o namjeri i ciljevima onih koji su ga ovakvog naručili – naglašava dr Šekularac.
Predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti dr Božidar Nikolić smatra da su Crnogorci, iz objektivnih razloga, zakasnili više decenija u odnosu na susjedne narode da formiraju i pomažu svoje naučne institucije u kojima bi bila seriozno obrađivana istorijska prošlost, umjetničko nasljeđe, crnogorski jezik...To je, kako kaže za Pobjedu, nacionalističkim grupacijama u okolnim narodima ostavilo otvorena vrata za otimanje.


Mitropolija SPC nije nastavljač tradicije CPC


- Crnogorsko-primorska mitropolija nije nastavljač tradicije Crnogorske crkve, nego samo jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve – kaže istoričar Folić.
- CPC je od kraja 17. vijeka bila de fakto autokefalna i razvijala se potpuno nezavisno od bilo koje druge institucije. Njeno djelovanje je korenspondiralo sa državnim stremljenjima Crne Gore – naglašava Folić.


„Saznali“ kako se Petar I žalio

„Plemenska anarhija bila je najveće zlo u Crnoj Gori i najveća smetnja nastanku države. Ona je stvorila uslove za četovanje, koje je tumačeno kao „odušak crnogorske bijede“. Četovanja je bilo ponajviše u nerodnim godinama, kada se umiralo od gladi, pa je plenjenje stoke bilo učestalo“.
„Vlast Petra I bila je slaba, jer on nije uspio da uništi plemensku samostalnost i anarhiju. Njegovo najjače oruđe u mirenju zavađenih plemena bila je kletva. „Da među Turcima živim, ne bih toliki zulum trpio koliko trpim od Crnogoraca“, žalio se često vladika. Onda kada je kletvu počela da zamenjuje sila, u Crnoj Gori je počeo da nastaje poredak“ – piše u beogradskom udžbeniku.

„Petar II je najneobičniji vladika u povesti Srpske pravoslavne crkve“

„Petar II je najneobičniji vladika u povesti Srpske pravoslavne crkve. Iako je bio kaluđer, odevao se više kao svetovna, nego kao crkvena ličnost i ponašao više kao pesnik, nego kao vladika. Kada mu je Vuk Karadžić dobronamerno prebacio da bi kao vladika morao da se drugačije odeva, odgovorio je: „Idi s Bogom! Ti kakav si, ti bi mene zatvorio u manastir: nijesam ja kaluđer, nego sam svjetovni vladar“, piše u udžbeniku.
Navodi se, takođe, da je „Petar II bio u dobrim odnosima i sa knezom Milošem Obrenovićem i sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem“, da je „sav odan srpstvu, održavao prisne odnose i sa Ilijom Garašaninom, uključivši se u njegovu nacionalnu propagandu“.


Nikolić: Otimaju, jer mi kasnimo


- Nove istorije za srednje škole koje su objavljene pod patronatom državnih organa Srbije dovoljno govore o nastavku velikodržavnih pretenzija Srbije. Ovome, nažalost, da li svjesno ili nesvjesno danas značajno pomaže i obnovljena država Crna Gora finansirajući svojim sredstvima preko raznih organizacija borbu protiv nje same – komentariše predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti dr Božidar Nikolić.
Akademik Nikolić kaže da su Crnogorci iz objektivnih razloga zakasnili više decenija u odnosu na susjedne narode da formiraju i pomažu svoje naučne institucije u kojima bi bila seriozno obrađivana istorijska prošlost, umjetničko nasljeđe, crnogorski jezik... te da je to nacionalističkim grupacijama u okolnim narodima ostavilo otvorena vrata za otimanje.
- Podsjetiću na riječi jednog akademika CANU (koja prima značajnu apanažu od države) koji na skupu održanom u Nikšiću 2008. godine povodom 130 godina od Berlinskog kongresa) izjavi: „Na Berlinskom kongresu umjesto jedne dobili smo dve srpske države, jer smo u naivnosti prenebregli dobro osmišljenu zamku velikih i moćnih, koji nam time nijesu odali zasluženo priznanje za sve ono što smo upornom borbom ostvarili, već su podelili jedan narod koji danas ima tri države Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku“ (Politika 2. jun 2008) - kaže dr Nikolić.
Akademika ne čudi ništa od pojedinih srpskih istoričara, s obzirom da su, kako kaže, u stanju da pišu da je Fidel Kastro Srbin pretvarajući mu ime Angel u Anđelko, a Kastro u Kastratović.


- Radi se o jednoj istrošenoj nacionalromantičarskoj matrici koja izaziva sarkastični podsmijeh u naučnim krugovima u svijetu. Naravno, poznato je da je tzv. školska istorija državna stvar (udžbenik odobravaju državne institucije, nadzor sprovode državni organi, nastavni plan i program odobravaju nadležne institucije) te se mora odbaciti mogućnost da se radi o „slobodi naučnog iskaza ili pak o pojedinačnom neobaveznom mišljenju“ – kaže za Pobjedu istoričar, prof. dr Šerbo Rastoder.
- Pomenuti sadržaji su u službi srpskog etnocentrizma i dugotrajne indoktrinacije i kao takvi se mogu tumačiti kao posljednja linija odbrane propalog velikonacionalnog projekta. Na potezu su prosvjetne vlasti Crne Gore koje imaju osnova za reagovanje u usvojenim evropskim standardima o udžbenicima istorije, koji su i danas na snazi. Protiv sam bilo kakve zabrane udžbenika ali ima osnova za ozbiljan i produktivan razgovor u saglasju sa evropskim standardima – ocjenjuje sagovornik Pobjede.

Srđan Kusovac, Vesna Šofranac

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-02&id=202555

Novak Kilibarda: Velikosrpska ofanziva ne prestaje

Društvo - Subota, 26. februar 2011. godine

Zašto je nedavni simpozijum o crnogorskom jeziku toliko naljutio pojedine profesore

Na Studijskom programu na kojem se izučava crnogorski jezik ne koristi se crnogorski pravopis. Radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine. Velikosrbi svoju asimilatorsku radnju stalno izvode uz pomoć uslužnijeh Crnogoraca - kaže dr Kilibarda.


PODGORICA - Bilo je samo pitanje vremena kada će pojedini profesori Studijskog programa crnogorski jezik i književnost javno ispoljiti svoje nezadovoljstvo Pravopisom i Gramatikom crnogorskog jezika, koje se moglo naslutiti kroz sporadične medijske izjave. Nakon simpozijuma, pokrenuta je prava lavina napada na Institut crnogorskog jezika, na njegove članove, na autore Pravopisa i Gramatike.
Uslijedila je i polemika sa ministrom prosvjete i sporta Slavoljubom Stijepovićem, koji je profesorkama nikšićkog fakulteta odgovorio da je simpozijum imao za cilj da „javnosti predoči šta crnogorski službeni jezik jeste i da se stručno obrazloži da on zadovoljava potrebe svih crnogorskih građana“. U odgovoru Ministarstva se podsjeća da su na simpozijum pozvani i profesori studija crnogorskog jezika, ali da su oni odgovorili da im na „tom skupu nije mjesto“.

Svetosavski unutarizam

Na ovom studijskom programu Pravopis i standardizacija se radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine. Profesorica dr Zorica Radulović, koja predaje Savremeni crnogorski jezik, kaže za Pobjedu da dozvoljava studentima da rade po novom Pravopisu crnogorskog jezika ali da „oni to u većini odbijaju“.
Dešavanja na Studijskom programu za Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti nijesu iznenađenje za profesora Filozofskog fakulteta dr Novaka Kilibardu, svojevremeno i šefa katedre Srpskog jezika i književnosti.
- Od podgoričke skupštine 1918. godine, kada je hiljadugodišnja Crna Gora ukinuta kao država, ne prestaje svetosavski unitarizam da dokazuje da se špartansko srpstvo najcjelovitije uobličilo u Crnoj Gori. Jednako klerikalci, akademici i političari od tada vode za nos široke narodne slojeve dokazima da je srpstvo od iskona sazrijevalo u Crnoj Gori. No, ne treba zbog toga srbjanske velikosrbe psovati, zato što oni tu svoju asimilatorsku radnju stalno izvode uz pomoć uslužnijeh Crnogoraca - kaže dr Kilibarda.

Udarac crnogorskom rukom

Metaforično kazano, ističe naš sagovornik, nikad Srbija nije udarila aperkat u crnogorsku vilicu srbijanskom no vazda crnogorskom uslužnom rukom.
- Nekad su se poslužili Svetozarom Tomićem, nekad Markom Dakovićem, jednom su povjerovali da će to uraditi s Novakom Kilibardom, a danas udaraju i kroše i aperkat hordom anticrnogoraca kojijem su idoli Amfilohije Radović i Matija Bećković. Poništavatelje crnogorskog imena i jezika ne nervira činjenica što šačica obrazovanijeh lica zna u čemu se sastoji velikosrpska, odnosno anticrnogorska propaganda. Njima je glavno da zavode, odnosno vode za nos, široke narodne mase, koje ne poznaju osnovne činjenice iz istorije Crne Gore - poručuje profesor Kilibarda.

Stid zbog napada

Komentarišući naše pitanje o napadu na crnogorski jezik, na njegovu negaciju, koja dolazi prije svega sa studija za srpski jezik i književnost, profesor Kilibarda kaže da je „pročitao u jučerašnjoj i današnjoj Pobjedi napad na Institut za crnogorski jezik i na dr Adnana Čirgića“, i da ga je bilo „stid od takvoga napada“.
- Prvo, tamo se neistinito kazuje da postoji na Filozofskom fakultetu Institut za jezik i književnost. Drugo, naglašava se broj doktora nauka i magistara kao dokazna činjenica da je tamo već oformljen teren za naučna postignuća. Pa zaboga, doktorati i magistrature samo su diplome, odnosno školska priznanja da je dato lice osposobljeno da se bavi naukom. A poznato je, otkad doktorati postoje, da nije datome licu trebalo potpisivati doktorsku diplomu ako to lice barem za pet godina naučnijem postignućem ne nadmaši svoj doktorat. A đe su naučna postignuća onijeh dama koje su se onako halapljivo okomile na Čirgića?
Ne pominjući mu ime čak ga nazivaju dželatom, podrazumijevajući, mogućnost da običan građanin, kome je Amfilohije idol vjerski i etički, zaključio da samo ime Adnan posvjedočava mogućnost da je to lice dželat koji se ustremio na srpstvo i unitarno svetosavlje. A mačku o rep treba obljesiti to što je taj Čirgić, taj poturica iz Podgorice, taj cikotićki Turčin, obradio njeguški govor i objavio rječnik crnogorskoga kraja iz koga je Njegoš ponikao - naglašava dr Kilibarda.

Bodu oči ś i ź

Našem sagovorniku je, kako kaže, beskrajno čudno to što protivnici crnogorskog jezika ne uzimaju u obzir činjenicu da su vrhunci crnogorskoga književnoga duha ostvareni na crnogorskom jeziku za koji je sada pripremljen pravopis iza koga stoji Ustav Crne Gore.
- Sjetimo se samo ovijeh djela: Ženidba Maksima Crnojevića, Marka Kraljevića i Musa Kesedžija, Zidanje Skadra, Ženidba kralja Vukašina, Čovjek - paša i Mijat čobanin, Smrt Nikca od Rovina, Batrić Perović, Poslanica Petra I, Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Balkanska carica. Sjetimo se činjenice da je Vuk Karadžić, taj Drobnjak porijeklom, ostvario svoju slavu pred Evropom pišući jezikom protiv koga se danas zauzimaju dame-naučnice s Filozofskog fakulteta iz Nkšića. Zašto im bodu oči glasovi ś i ź , koji je žive i danas punijem životom na širokijem prostorima Crne Gore, to mojoj skromnoj inteligenciji ne može biti jasno.



Rajka, nije Crne Gora najmlađa evropska država

Bez velike svetosavsko-unitarističke i amfilohijevsko-beogradske propagande ne bi se moglo dogoditi da Rajka Glušica ovako završava svoj napad na Institut za crnogorski jezik. Nekadašnja moja uzrona studentkinja veli: ,,Kako je crnogorska aktuelna jezička politika, vođena diletantima, ekstremno nacionalistička, a podržava je i sprovodi Vlada preko svog Ministarstva prosvjete i sporta, onda ta Vlada i ne shvata karakter i pogubnost takve jezičke politike, ili joj ona po svom karakteru odgovara. Ako se po jezičkoj politici procjenjuje najmlađa evropska država, nameće se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u nacionalističko čudovište i da joj takvoj u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta“.
Rajka, nije Crne Gora najmlađa evropska država. Ta država, koja je tri puta mijenjala ime, pobijedila je u boju protiv moćne Vizantije na Tuđemilu 1042. godine. Ali, izgleda treba srušiti znak te njezinje pobjede, isto onako kao što joj treba zatrijeti njegoševski jezik.



Na udaru jezik i istorija

Ko to od običnijeg građana zna da je Nemanja, župan ne Srbije nego Raške, ognjem i mačem osvojio Crnu Goru, odnosno Zetu? Ko zna da je srpski despot Đurađ Branković poslao 1.500 elitno naoružanijeg konjanika da pomognu Turcima da osvoje vizantijski Konstantinopolj? Ko zna da je srpskom kralju Stevanu Provljenčanome papa dao kraljevsku krunu? Prekjučerašnje rušenje obeliska na Tuđemilu duboko je isplanirano s namjerom da se zatru veliki koraci iz istorije Crne Gore, kakav je pobjedonosna bitka na Tuđemilu 1042. godine. Trebalo bi zapitati Amfilohija i književnika Matiju zašto se u Gorskom vijencu, đe se pominju i muslimani i katolici kao borci protiv Osmanlija, ne pominje Sveti Sava. Prema tome, ofanziva velikosrpska na crnogorski jezik i crnogorsku istoriju samo je nastavljena garašanovićevske uobičajenosti koja nikad ne prestaje.



Zašto se Crnogorci ovako ponašaju

Na tzv. Crnogorskoj katedri za jezik i književnost u Nikšiću ima jedna profesorica čiji je otac iz okoline Nikšića, dama koja je diplomirala na Filzofskom fakultetu u Nikšiću, a koja i svoja predavanja i radove koje objavljuje ostvaruje dosljednom ekavicom. Ta činjenica navodi na uzvike: Bravo Srbijo, bravo Amfilohije, bravo Matija! A takva mogućnost ostvarljiva je u Srbiji koliko bi bila ostvarljiva moja pomisao da postanem kineski car. Sama profesorska elita na Katedri u Beogradu na kojoj sam studirao bila je iz Crne Gore. Tu su bili Radosav Bošković, Mihailo Stevanović, Radomir Aleksić, Radovan Lalić, Miljan Mojašević, Nikola Banašević i dr. Svi zadržali akcente iz svojijeh plemena, a svaki čisti ekavac. Razumije se, na tome treba čestitati Srbiji, a pitati Crnogorce što se tako ponašaju.



Radulović: Ne želimo biti grešne i izdati našeg Vuka Karadžića

- Do pojave Pravopisa crnogorskog jezika koje radim sa profesorom dr Rajkom Glušicom, služićemo se onim najboljim koje do sada imamo, na kojima su radili timovi naučnika i koji su rađeni dugi niz godina. Ništa dobro i konkretno ne može se uraditi na brzinu i preko noći - kazala je za Pobjedu dr Zorica Radulović, profesor na predmetu Savremeni crnogorski jezik, na Studijskom programu za Crnogorski jezik i književnost.
Ona kaže da joj „ne pada mi na pamet da radi nešto protiv zvaničnih institucija Crne Gore koje su stale iza toga“.
- Dužnost mi je kao profesor sa blizu 30 godina radnog staža i kao neko ko je čitav život posvetio nauci uputim svoje studente na ono što je najbolje i najnaučnije. Srećom, imamo sjajne studente koji sami to uviđaju. Pravopis i standardizacija se radi po pravopisima iz 1993. godine i iz 1960. godine, odnosno kombinovanjem najboljih rješenja iz obije knjige.
Dozvoljavam studentima da rade po novom Pravopisu crnogorskog jezika ali oni u većini to odbijaju, jer Pravopis koji je sačinila ekspertska komisija sastavljena od jedne Ukrajinke za koju se pouzdano ne zna kojom se naučnom oblašću bavi, od jednog Hrvata čiji hrvatski pravopis nije prošao u toj zemlji, ali jeste crnogorski u Crnoj Gori, i jednog novosadskog filozofa kojem nije dosta filozofije, nego hoće da se bavi i lingvistikom, mora biti, i jeste problematičan - kazala je prof. Radulović.
Ona kaže da je i njima cilj da se uvede Crnogorski jezik u škole, ali ne sa udžbenicima koji rade neki novi autori, dojučerašnji studenti.
Dr Radulović kaže da se nada će njihov pravopis uskoro izaći i da će se neko u Crnoj Gori naći, ko će stati iza dokumenta koji rade dva redovna univerzitetska profesora.
- Bićemo uporne i nećemo dozvoliti srljanje nauke o jeziku u Crnoj Gori.
Ne želimo biti grešne i izdati našeg Vuka Karadžića, iz Drobnjaka porijeklom, koji je stvorio remek djelo našeg jezika. Smatramo da poslije 160 godina zaista nemamo potrebe za novim Vukom. On se borio za naš jezik sa svim i svačim, a novi Vuk misli da to može za dvije godine ili čak manje - kazala je ona.



Vujanović: Crnogorski jezik ima svoj ustavni i lingvistički legitimitet

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović kaže da je uvođenje crnogorskog jezika u škole, od iduće nastavne godine, veoma značajan događaj.
- Treba se držati ustavnih i lingvističkih principa, a crnogorski jezik ima svoj ustavni i lingvistički legitimitet - ocijenio je predsjednik. Vujanović je istakao da je crnogorski jezik jednako vrijedan kao srpski, hrvatski i bošnjački.
- Nijedan od tih jezika ne može da se nameće drugom, da ga definiše, ili da jedan jezik dovodi drugi u rizik asimilacije - istakao je Vujanović.


Pišu Vesna Šofranac i Hajdana Mandić

 

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-02-26&id=202262

Jednosmjerna politička struja

24. februar 2011.  

Kako se drugačije, osim kao ignorisanje državnih interesa, može tumačiti zahtjev da se isplati čak 400 hiljada eura od Svjetske banke za idejni projekat koji je inače već finansirala crnogorska država? Kako se, osim ličnim neslaganjem sa državnom politikom, može razmjeti što je predsjednik CANU ćutao u vrijeme referenduma ali da se zato kasnije javno suprotstavio „izmjenama jezika“? Ako se obistine medijske najave, Svjetska banka će morati, brzih dana, da Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti isplati 400.000 eura - zbog krađe autorskih  prava! Toliko će, ispovijedio se u razgovoru za list Dan, akademik dr Momir Đurović, predsjednik CANU, zahtijevati da se iskešira zbog „neovlašćenog uzimanja“ idejnog projekta regulacije vodnog režima Skadarskog jezera, projekta kojeg su zajednički radili crnogorska i albanska akademija nauka. Ranije su mediji najavili da je Svjetska banka potpisala ugovor sa Vladom Crne Gore o donaciji pet miliona eura, da bi se oživotvorila ideja regulacije vodotoka Bojane i Skadarskog jezera. - U razvijenom svijetu to se smatra kršenjem autorskih prava i strogo je kažnjivo, ogorčen je dr Đurović, naglašavajući da je Akademija saznala da je njihov projekat ušao u program finansiranja Svjetske banke tek kada je Banka sklopila ugovor o donaciji sa Vladom Crne Gore. „U ranijoj prepisci sa Vladom jasno sam poručio da, ako hoće podatke, neka daju 400.000 eura“, zaključio je predsjednik CANU, tvrdeći da je do problema došlo zbog „neprofesionalnosti zastupnika Svjetske banke u Crnoj Gori“. Grupni ispred državnih interesa: Na prvi pogled srdžba predsjednika CANU djeluje uvjerljivo i osnovano: ukoliko nema prethodne saglasnosti, Svjetska banka nema pravo korišćenja ideja i projekata Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kada se, međutim, zagrebe ispod površine javnog akademikovog ogorčenja, onda se otvaraju pitanja principijelne prirode na koja dr Đurović nije htio ili želio da odgovori. Prije svega: zbog čega predsjednik CANU za krađu ideja optužuje Svjetsku banku, a ne Vladu Crne Gore kada je očigledno riječ o zajedničkom projektu i kada je, sasvim izvjesno, da su projekat za međunarodnu donaciju predložili upravo iz - Vlade Crne Gore? Zbog čega onda dr Đurović krivicu svaljuje na Svjetsku banku a volšebno amnestira i drži u anonimnosti domaće političare koji su projekat i ponudili strancima? To je tek djelić problema. Javnim istupom predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti demonstrirao je začuđujuće shvatanje državnog i društvenog interesa. Naime, projekat CANU je finansiran upravo iz budžeta Vlade Crne Gore, sa nekih 400.000 eura u više godišnjih rata. Suština projekta je konačno obuzdavanje toka Bojane i regulisanje nivoa Skadarskog jezera. Dovoljno se prisjetiti katastrofalnih ovogodišnjih poplava pa razumjeti društveni značaj takvog projekta i shvatiti zbog čega je Vlada finansirala tako skup idejni poduhvat. Kada se stvari sagledaju iz tog ugla, zar ne bi trebalo da bude prirodna, društveno očekivana i moralno opravdana, reakcija predsjednika državne Akademije da – baš kao idejni tvorac – samoinicijaivno ponudi projekte koji su od koristi i za državu i za njene građane, umjesto da traži dodatan novac za nešto što je već jednom plaćeno? I to plaćeno iz one iste državne kase iz koje CANU svake godine dobija novac za vlastito djelovanje! Biti predsjednik CANU znači nositi i veliko breme: ponašanje prvog čovjeka državne Akademije nauka i umjetnosti istovremeno je simbolični pokazatelj vrijednosti društva u jednom vremenu. Tim prije mora da zabrine onakvo javno ogorčenje i onakav zahtjev za isplatu 400.000 eura: to nije potez visoke moralnosti – više liči na neku vrstu prinudne i dvostruke naplate vlastite pameti. Bravure o jeziku: Nije bilo prvi put da je predsjednik CANU izazvao javne polemike. Još kada je 2003. godine naslijedio na kormilu CANU dr Dragutina Vukotića, neki istaknuti crnogorski intelektualci su odmah primijetili da je prvi potez novog predsjednika bio – zamjena table na zgradi CANU. - Po izboru novog predsjednika CANU dr Momira Đurovića prvo je zamijenjena tabla na ulazu i ime Akademije ispisano je samo ćirilicom“, komentarisao je Steren Perović,  crnogorski pisac i publicista, upozoravajući da su oba pisma -  ćililica i latinica - po crnogorskom Ustavu u ravnopravnoj upotrebi. Izgleda da to nije bio tek incident, već indikator pojave. Predsjednik CANU, inače profesor na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu i međunarodno priznati stručnjak iz oblasti elektronike, volio je da, kao prvi čovjek CANU, besjedi o onome što i nije baš njegova specijalnost – jeziku i lingvistici. Tako je dr Đurović znao da veliča „izmišljotine Vuka Karadžića“ koji je, kako reče predsjednik CANU u govoru iz 2005. godine, „pisac naše prve gramatike, rječnika i novog pravopisa“. I ne samo to: „Karadžić je značajan jer je izmislio nova slova kako bi kompletirao ćiriličnu azbuku“,veli Đurović. Dakle: ima smisla praviti inovacije, kada je u pitanju srpski jezik i ćirilica. Problem se javlja sa crnogorskim jezikom i ćirilicom. Ne, nije stvar u imenu jezika. „Nikakav problem nije što se jezik nazvao imenom države“, priznaje dr Đurović i objašnjava u čemu je nesporazum: „Zadovoljstvo je da jezik zovete imenom svoje države, ali je problematično ako počnete jezik da mijenjate. Ništa neće Crna Gora izgubiti na identitetu ako nastavi govoriti jezikom kojim sada govori“, rekao je prvi čovjek CANU u razgovodu za list Vijesti prošle godine. Politička pozadina nauke: Makar bi predsjednik CANU  trebalo da zna: crnogorski jezik nije mijenjan nego standardizovan, upravo poštujući osnovno jezičko pravilo Vuka Stefanovića Karadžića  „piši kao što govoriš“. Nova slova, kojima se očito iščuđava akademik Đurović, oduvijek su postojala u crnogorskom govoru, samo ih sada – nakon usvajanja pravopisa – ljudi konačno mogu pisati. Samo se povećava bnroj mogućnosti pisanog izraza. O tome može da se sazna više čak iz Službenog lista koji objavljuje rješenje o usvajanju Pravopisa i Rječnika crnogorskog jezika. Nije tek slučajnost što je za predsjednika CANU Vukovo „izmišljanje novih ćiriličnih slova“ bila genijalnost, a standardizovanje već postojećih glasova u crnogorskom pravopisu naprasno postalo „mijenjanje jezika“. Pozicija akademika Đurovića objašnjiva je samo njegovom političkim kredom: čovjek prosto nije poklonik ideje o crnogorskom jeziku. Tačnije: izgleda da je ostao na pozicijama onog starog DPS-a, stranke iz vremena prije 1997. godine. Za razliku od Đukanovića i njegovih partijskih sljedbenika koji su promijenili pozicije - dr Đurović je nekako ostao zatočenik one stare, jednosmjerne političke struje. Možda je i takva njegova politička opcija jedan od razloga što nikada nije raskinut sporazum koji je, u ime Akademije, svojevremeno potpisao njegov prethodnik dr Dragutin Vukotić. Mnogi su zaboravili ali valja napomenuti: CANU se svojevremeno - zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti (SANU), te akademijom nauka iz Republike Srpske (!) i još nizom fakulteta iz Srbije - obavezala da naučno doprinese standardizaciji srpskog jezika. I nakon crnogorskog refernduma; poslije usvajanja Ustava kojim se crnogorski jezik uvodi kao služebni jezik, Sporazum o radu na standardizaciji srpskog jezika nije zvanično raskinut od strane CANU. Slučajnost, zaboravnost.... Ćutanje koje puno govori: Malo se toga u životu i politici dešava slučajno; ovdje je očito riječ o različitim političkim konceptima – crnogorske vlasti koja je izborila nezavisnost i predsjednika crnogorske Akademije koji silom prilika pristaje na tu novu realnost.  Dr Đurović u brojnim tekstovima naglašava potrebu da Akademija i akademici politički, odnosno savjetodavno, djeluju u svakodnevnom životu. Tako je potrebu za bavljenjem politikom objasnio vrlo eksplicitno u Pobjedi, 2003. godine. „Savjetodavnost u politici je „hazardan posao“, kaže dr Đurović ali naglašava da „ položaj koji ima Akademija, koji se ogleda u mogućnosti pristupa najnovijim znanjima, obavezuje nas da budemo involvirani u tome“.  - Javno istupanje sa svojim stavovima jedan je od suštinskih načina kako Akademija treba da ispoljava svoje osnovne vrijednosti i utičena kreiranje budućnosti, govorio je akademik Đurović. U praksi taj akademski angažman može drugačije da izgleda.  Od janura do maja 2006. godine crnogorski mediji nijesu zabilježile niti djelić „savjetodavnosti u politici“ o kojoj je, tri godine ranije, divanio predsjednik CANU dr Momir Đurović. Kako se, onda - osim ličnim neslaganjem sa državnom politikom - može razmjeti što je predsjednik CANU tako uporno ćutao pred referendum, u doba kada se lomilo crnogorsko društvo i kada je bilo pred najvećim izazovom u svojoj savremenoj istoriji? Četiri godine kasnije, predsjednik CANU postaće koordinator projekta „Crna Gora u XXI stoljeću - u eri kompetitivnosti“, kapitalnog projekta nsa kojem je 15 mjeseci radilo 145 istraživača koje ja angažovala Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Dobro će biti ako akademik Đurović, kao vođa projekta, nije neke svoje lične izazove i političke nedoumice unio u programski dokument. Ukoliko se čovjek zadržao na elektronici i struji, biće bolje za sve nas.   Draško ĐURANOVIĆ http://www.portalanalitika.me/drutvo/tema/20778-jednosmjerna-politika-struja-.html